Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2814/17 (A. D.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Ništavost
- Ugovor o poklonu
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 938
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2814/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2814/17, rješavajući apelaciju Abida Džafića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sudijana sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Džafićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0
P 033389 17 Gž 5 od 13. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Abid Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, koga zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 5. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033389 17 Gž 5 od 13. aprila 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog suda, te prvotuženog Ilije Vranjkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog Đurađa Jošića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 18. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Okružni sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju 28. januara 2019. godine, dok Osnovni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu sesumirati na sljedeći način:
4. Kako slijedi iz dokumentacije spisa i osporene presude, između apelanta i prvotuženog zaključen je ugovoro razmjeni nekretnina od 12. avgusta 1992. godine na osnovu kojeg je apelant prenio prvotuženom u posjed i svojinu svoje nekretnine u Banjoj Luci, u Ulici Zore Kovačević broj 65, dok, s druge strane, prvotuženi nekretnine u Šibeniku koje su bile predmet razmjene nije predao u posjed i svojinu apelantu kao svom saugovaraču pošto nije bio njihov vlasnik, već su to bila treća lica (Marko i Krsto Juras sa po 1/2 dijela). Između istih stranaka zaključena je i tzv. dopuna navedenog ugovora 28. avgusta 1992. godine kojim je apelant, pored nekretnina u Banjoj Luci, u Ulici Zore Kovačević broj 65, prenio tuženom i zemljište u Velikom Blaškom.
5. Kako dalje slijedi iz osporene presude, u postupku implementacije imovinskih zakona i Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini apelant je podnio zahtjev za povrat svoje prijeratne imovine u BiH, te pošto mu je to pravo osporeno, pokrenuo je parnični postupak u kojem je donesena pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-2253/99 od 22. januara 2002. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u Banjoj Luci 12. avgusta 1992. godine između apelanta i prvotuženog i da on ne proizvodi pravno dejstvo, te je prvotuženom naloženo da sporne nekretnine preda apelantu u posjed, slobodne od lica i stvari. Ova presuda je izvršena tako što je apelant vratio sporne nekretnine, dok je prvotuženi ishodovao povrat nekretnina u Šibeniku, koje su bile predmet razmjene.
6. Međutim, pošto navedenom presudom nisu bile obuhvaćene druge sporne nekretnine koje su, takođe, bile predmet razmjene, apelant je pokrenuo novi parnični postupak kod Osnovnog suda radi potpune restitucije nakon čega je Osnovni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Radi sticanja prava svojine na spornim nekretninama koje subile predmet razmjene, prvotuženi je zaključio sa drugotuženim (od kojeg je apelant stekao ove nekretnine teretnim pravnim poslom) 19. jula 1994. godine u Laktašima darovni ugovor kojim drugotuženi kao darodavac poklanja sporne nekretnine prvotuženom kao daroprimcu.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 033389 15 P 3 od 15. marta 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavim darovni ugovor zaključen 19. jula 1994. godine između drugotuženog, kao poklonodavca, i prvotuženog, kao poklonoprimca, ovjeren kod Osnovnog suda. Utvrđeno je da je prvotuženi dužan da trpi da se izvrši brisanje njegovog prava susvojine na nekretninama, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, i da uspostavi ranije zemljišnoknjižno i katastarsko stanje (stav I izreke). Nadalje, utvrđeno je da se proglasi ništavim ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelanta i prvotuženog 12. aprila 1994. godine u Banjoj Luci sa ovjerom potpisa ugovornih strana kod Osnovnog suda (stav II izreke). Osim toga, prvotuženije obavezan da preda u posjed sporne nekretnine u roku od 30 dana (stav III izreke). Prvotuženi je obavezan da apelantu naknadi prouzrokovane parnične troškove u iznosu od 9.126,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude do isplate (stav IV izreke). Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav V izreke). Odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan darovni ugovor zaključen 19. jula 1994. godine između drugotuženog, kao darodavca, i prvotuženog, kao daroprimca, ovjeren kod Osnovnog suda (stav VI izreke). Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se prvotuženi utvrdi kao vlasnik spornih nekretnina (stav VII izreke). I, konačno, odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog da se obaveže apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka (stav VIII izreke).
8. Iz svih Sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da sporni darovni ugovor od 19. jula 1994. godine, zaključen između prvotuženog i drugotuženog, kojim je prometovano zemljište u Velikom Blaškom predstavlja simulirani pravni posao, koji prikriva druge disimulirane pravne poslove. Ti disimulirani pravni poslovi su aneks ugovora o zamjeni nekretnina od 28. avgusta 1992. godine, kao i ugovor o zamjeni od 12. aprila 1994. godine, zaključen između apelanta i prvotuženog, a što se utvrđuje i iz odredbe člana VI darovnog ugovora u kom se jasno kaže da „darovane nekretnine iz člana I ovog ugovora su bile predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog 14. maja 1990. godine između vlasnika nekretnina (drugotuženog) i apelanta, ali ugovor nije ovjeren ni sproveden, a na osnovu koga je 12. aprila 1992. godine izvršio zamjenu navedenih nekretnina za nekretnine Ilije Vranjkovića, pa se ovim darovnim ugovorom vrši pravno saniranje nastalog stanja”. Dakle, svojim potpisom na darovnom ugovoru od 19. jula 1994. godine prvotuženi je u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, pa imajući u vidu navedeno, sud je, u smislu odredbe čl. 103 i 104, a u vezi sa odredbom člana 66 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio apelantov tužbeni zahtjev, kako je to navedeno u dispozitivu presude. S obzirom na to da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-2253/99 od 22. januara 2002. godine utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelanta i prvotuženog, a kojom nisu obuhvaćene sve sporne nekretnine, to je sud radi potpune restitucije utvrđenog ništavog pravnog posla, u smislu odredbe člana 104 ZOO, utvrdio i ništavost darovnog ugovora iz tužbenog zahtjeva, kako je to navedeno u stavu I dispozitiva presude.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 033389 17 Gž 5 od 13. aprila 2017. godine žalba prvotuženog je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda, u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu (st. 6, 7 i 8 izreke), ukinuta dok je protivtužba tuženog odbačena. U ostalom dijelu žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o glavnoj stvari po apelantovoj tužbi i dosuđujućem dijelu odluke o troškovimapostupka (stav 1, 2, 3 i 4 izreke).
10. U obrazloženju je naglašeno da se suština tužbenog zahtjeva u ovoj parnici svodi na zahtjev za predaju u posjed nekretnina, odnosno zemljišta u Velikom Blaškom apelantu i da predstavlja zahtjev za zaštitu prava svojine, pa se u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o njegovoj osnovanosti imaju primijeniti zakonski propisi koji regulišu taj pravni institut. Apelant svoj pravni interes temelji na ugovoru o prodaji spornih nekretnina koji je zaključen između drugotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca 1983. godine. Ovaj ugovor o prodaji nekretnina koji je zaključen između apelanta i drugotuženog u usmenom obliku 1983. godine je, nakon stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, bez pravnog dejstva zbog toga što nije sačinjen u formi propisanoj zakonom (pismena forma) bez obzira na to da li su obaveze iz njega djelimično ili u cijelosti ispunjene.
11. Što se tiče pismenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključen 14. avgusta 1983. godine između drugotuženog, kao prodavca, i apelanta, M. K. i R. L, kao kupaca, čiji su predmet bile sporne nekretnine, Okružni sud je utvrdio da on nije nikada realizovan, budući da prodavac, tj. Drugotuženi, nije izvršio obavezu iz tog ugovora. Prema tom ugovoru je trebalo izvršiti diobu spornih nekretnina sa ostalim suvlasnicima, jer on nije bio vlasnik parcele koju je prodao, već njen suvlasnik, nakon čega je sa kupcima trebalo da zaključi ugovor podoban za prenos prava svojine, što nije učinjeno. Okružni sud je zaključio da ni taj ugovor ne predstavlja osnov iz kojeg proizilazi apelantov pravni interes, a time i njegova aktivna legitimacija da traži utvrđenje ništavosti darovnog ugovora zaključenog između tuženih. Okružni sud nalazi da apelant nikad nije bio upisan u zemljišnim knjigama, niti katastarskom operatu kao nosilac prava svojine i posjeda na spornoj nekretnini, njegov zahtjev za uknjižbu navedenih prava je pravosnažno odbijen, pa kako se pravo svojine na nekretnini na osnovu pravnog posla stiče tek upisom u zemljišne knjige, prema članu 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), što znači da se sve dotle dok upis nije izvršen, apelant ne može smatrati vlasnikom sporne nekretnine sve i da je stekao valjan pravni osnov za upis te nekretnine na svoje ime. Osim navedenog, Okružni sud je utvrdio da apelant nikad nije ni postavio zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti usmenog kupoprodajnog ugovora iz 1983. godine, već je svoje pravo svojine na spornim nekretninama temeljio na ugovoru o poklonu koji je zaključio sa drugotuženim 14. maja 1990. godine.
12. Nadalje, apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o poklonu od 14. maja 1990. godine pravosnažno je odbijen presudom Osnovnog suda od 26. novembra 2013. godine, tako da ni ovaj ugovor ne predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine apelanta na spornom zemljištu. S obzirom na to da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da ima valjan pravni osnov (kupoprodajni ugovor, ugovor o poklonu ili drugi osnov) za sticanje prava svojine na zemljištu u Velikom Blaškom, koje je bilo predmet darovnog ugovora zaključenog između tuženih 19. jula 1994. godine, da nikad nije bio upisan kao vlasnik, suvlasnik, niti posjednik na tom zemljištu u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, to je osnovan prigovor prvotuženog da apelant nije aktivno legitimisan da, u smislu odredbe člana 109 u vezi sa članom 103 stav 1 ZOO, traži da se utvrdi ništavim darovni ugovor zaključen između tuženih 19. jula 1994. godine. Takođe, ne može da traži uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na spornom zemljištu koje je bilo prije zaključenja ovog ugovora u ime i za račun drugotuženog, pa stoga njemu, kao nevlasniku, ne pripada ni pravo da traži predaju u posjed ovog zemljišta od prvotuženog, koji je u zemljišnoj knjizi upisan sa određenim suvlasničkim dijelom i u katastarskom operatu kao posjednik sa 1/1 dijela.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 033389 17 Rev 3 od 6. oktobra 2017. godine apelantova revizija je odbačena. Kako se navodi u rješenju, odredbom člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekst: ZPP)propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi 30.000,00 KM. Stavom 3 istog člana je propisano da i u slučajevima kada revizija nije dozvoljena, stranke mogu da podnesu ovaj vanredni pravni lijek ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog pravnog pitanja (procesnopravnog ili materijalnopravnog) koje je od važnosti za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u primjeni prava. U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke iznosi 15.000,00 KM, tj. ne prelazi 30.000,00 KM, pa nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant navodi da Okružni sud osporenom pravosnažnom presudom smatra da apelant nema aktivnu legitimaciju za dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen sa obrazloženjem koje nema uporišta u materijalnom i procesnom pravu, niti u činjenicama i dokazima izvedenim u postupku pred prvostepenim sudom. Smatra da Okružni sud potpuno zanemaruje činjenicu da je sporne nekretnine prvotuženi preuzeo od apelanta na osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, a ne na osnovu ugovora o poklonu zaključenim sa drugotuženim koji predstavlja prividan (simulirani) ugovor zaključen samo radi omogućavanja prvotuženom da izvrši uknjižbu prava svojine na ovim nekretninama, te kao takav nema dejstva među ugovornim stranama, shodno odredbi člana 66 stav 1 ZOO.
16. Apelant navodi da je aktivna legitimacija u ovoj parnici nedvosmisleno dokazana, kao i pravni interes za uspostavljanje potpune restitucije, odnosno vraćanja prijeratne imovine koja je bila predmet razmjene sa prvotuženim. Sve parnične stranke u svojim iskazima su potvrdile da je prvotuženi nekretnine koje se nalazi u Velikom Blaškom stekao od apelanta u postupku razmjene nekretnina, a što nedvosmisleno proizilazi i iz člana VI „prividnog“ darovnog ugovora od 19. jula 1992. godine, ali drugostepeni sud na potpuno proizvoljan i arbitraran način izvodi zaključak da apelant navodno „nije dokazao“ svoju aktivnu legitimaciju za postavljeni tužbeni zahtjev, pogrešno se pozivajući na odredbe ZOSPO koji propis nije relevantan za sporni pravni odnos s obzirom na to da se radi o klasičnom obligacionom odnosu koji treba razriješiti pravilnom primjenom odredaba ZOO, a koje drugostepeni sud nije primijenio.
17. U konkretnom slučaju apelant navodi da su prvotuženom uredno vraćene nekretnine u Šibeniku, koje su bile predmet razmjene, dok se apelantu pobijanom presudom to pravo uskraćuje, čime je na najgrublji način povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na povrat prijeratne imovine zagarantovano Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Predlaže da se usvoji njegova apelacija i obaveže RS da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud smatra da u postupku pred sudom nisu povrijeđena apelantova prava nakoja se on poziva u apelaciji, pa se predlaže da se njegova apelacija odbije kao neosnovana.
19. Prvotuženi navodi činjenice koje nisu tačne, a koje mu idu u prilog. Naime, nitiima bilo kakvih dokaza za povredu ljudskih prava i sloboda, odnosno nije žrtva kršenjaprava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Apelant je samo nezadovoljan ishodompostupka, pa je tako i ovom sudu dostavio samo one dokaze koji mu idu u prilog, a da bi ga nataj način uvjerio u osnovanost svojih navoda. Apelant nije ponudio relevantne argumentekoji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih pravana koje se pozvao.
V. Relevantni propisi
20. U Opštem austrijskom građanskom zakoniku, koji se, shodno propisima u Bosni
Hercegovine i RS, primjenjuje na konkretan slučaj darovanja, relevantne odredbe glase:
Član 938.
Pogodba, kojom se kakva stvar daje komu se plaća, zove se darovanje.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89i 57/89 i “Službeni glasnik RS” br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Prividan ugovor
Član 66. (1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama. (....)
Sankcija nedostatka potrebne forme
Član 70. (1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko izcilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo. (2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.
Ništavost
Član 103. (1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnimpropisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje štodrugo.
Posljedice ništavosti
Član 104. stav 1. (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugojsve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako sepriroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada unovcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo neodređuje.
Djelimična ništavost
Član 105. (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako onmože opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora niodlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
Isticanje ništavosti
Član 109. (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svakozainteresovano lice. (2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
22. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br.
6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnuknjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određenestvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao ida se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zatarijeva.
23. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH” br. 38/78 4/89, 29/90 i
22/91) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugodruštveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključujese u pismenom obliku. (….)
Član 46.
Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iakonisu sačinjeni u prismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanjana snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje izugovora nastaju.
Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja nasnagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovogzakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku odšest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI. Dopustivost
1. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, imaapelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanupredmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
2. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatratiapelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svidjelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od danakada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijekukojeg je koristio.
3. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj
71 0 P 033389 17 Gž 5 od 13. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornihpravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako jepropisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i usloveiz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbogkojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3)i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjavauslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
6. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju što uključuje:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava uvezi sa krivičnim postupkom.
7. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbeprotiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
8. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na predajunekretnina u posjed, kao i utvrđenje ništavosti darovnog ugovora, dakle, nesporno je da seradi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizilazi da se radio predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava napravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropskekonvencije.
9. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog sudaza ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nijeda preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od
30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan dasupstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatakredovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj
19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo nadjelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljnaili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se baviisključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije upostupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljnaili diskriminaciona.
10. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na nepravilno inepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog pravanižestepenih sudova. Ustavni sud nadalje navodi da se suština tužbenog zahtjeva u ovojparnici svodi na zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina apelantu i da predstavljazahtjev za zaštitu prava svojine. Nadalje, iz dokumentacije spisa i osporene presudeproizilazi da prilikom odlučivanja o dijelu zahtjeva iz tužbe kojim se traži da se utvrdiništavim darovni ugovor zaključen između tuženih 19. jula 1994. godine, a odnosi se nanekretnine u Velikom Blaškom, i osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacijekoji je istakao tokom postupka prvotuženi, kao mjerodavnu je valjalo primijeniti odredbučlana 109 stav 1 ZOO. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, sud pazi na ništavost poslužbenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice, a ništav jeugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, akocilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenomslučaju ne propisuje šta drugo (član 103 stav 1 ZOO). Zainteresovana lica koja se mogupozivati na ništavost ugovora su, prije svega, same ugovorne strane, kao i njihoviuniverzalni sukcesori, te svako drugo lice koje je u stanju da pokaže interes za taj akt.
11. Kako je sud dalje obrazložio, apelant svoj pravni interes temelji na ugovoru oprodaji spornih nekretnina u Velikom Blaškom, koji je zaključen između drugotuženog, kaoprodavca, i apelanta, kao kupca, još 1983. godine. Ovaj ugovor o prodaji nekretnina koji jezaključen između apelanta i drugotuženog u usmenom obliku 1983. godine je, nakon stupanjana snagu ZPN, bez pravnog dejstva zbog toga što nije sačinjen u formi propisanoj zakonom (pismena forma), bez obzira na to da li su obaveze iz njega djelimično ili u cijelosti ispunjene. To stoga što je odredbama čl. 9 i 46 ZPN propisano da ugovori o prometunekretnina koji su zaključeni nakon 4. januara 1979. godine, kao dana stupanja na snagu togzakona, nisu pravno valjani ako nisu sačinjeni u pismenoj formi, koja je propisana kaonjihov konstitutivni elemenat. Kako je dalje navedeno, nedostatak pismene forme ne možekonvalidovati ni obostranim ispunjenjem svih obaveza koje iz takvog ugovora proizilaze, papošto je ugovor o prodaji nekretnina između apelanta i drugotuženog zaključen 1983.godine u usmenom obliku i nakon stupanja na snagu ZPN, to je taj ugovor bez pravnog dejstvau smislu odredbe člana 70 stav 1 ZOO.
12. Nadalje, u odnosu na pismeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen 14. avgusta 1983.godine između drugotuženog, kao prodavca, i apelanta, kao kupca, čiji su predmet bilenekretnine u Velikom Blaškom, Okružni sud je utvrdio da on nije nikada realizovan,budući da prodavac, tj. drugotuženi nije izvršio obavezu iz tog ugovora. Prema tomugovoru je trebalo izvršiti diobu spornih nekretnina sa ostalim suvlasnicima, jer onnije bio vlasnik parcele koju je prodao, već njen suvlasnik, nakon čega je sa kupcimatrebalo da se zaključi ugovor podoban za prenos prava svojine, što nije učinjeno. Ustavnisud ukazuje na zaključak Okružnog suda koji je utvrdio da ni taj ugovor ne predstavlja osnoviz kojeg proizilazi apelantov pravni interes, a time ni njegova aktivna legitimacija, datraži utvrđenje ništavosti darovnog ugovora zaključenog između tuženih. Ustavni sudposebno ističe navod Okružnog suda da apelant nikad nije bio upisan u zemljišnimknjigama, niti katastarskom operatu kao nosilac prava svojine i posjeda na nekretninama u
Velikom Blaškom, kao i činjenicu da je njegov zahtjev za uknjižbu navedenih pravapravosnažno odbijen. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da Okružni sud potpunozanemaruje činjenicu da je nekretnine u Velikom Blaškom prvotuženi preuzeo od apelantana osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, a ne na osnovu ugovora o poklonu zaključenim sadrugotuženim koji predstavlja prividan (simulirani) ugovor. Međutim, kod prethodnoutvrđenog činjeničnog stanja, dajući ocjenu i ostalih izvedenih materijalnih dokaza, izjavaparničnih stranaka i svjedoka B. A., Okružni sud je utvrdio da su ugovarači dopunomugovora o razmjeni u samu razmjenu nekretnina faktički uključili i sporne nekretnine u
Velikom Blaškom, te da ugovor o razmjeni zaključen 12. aprila 1994. godine u stvaripredstavlja aneks ugovora o razmjeni od 12. avgusta 1992. godine. Kako je pravosnažnompresudom utvrđena ništavost ugovora o razmjeni od 12. avgusta 1992. godine, Okružni sudzaključuje da je ništav i ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 12. avgusta 1994. godine,čime je dato jasno obrazloženje o pravnom statusu nekretnina u Velikom Blaškom. Što setiče darovnog ugovora od 19. jula 1994. godine, koji je zaključen između drugotuženog i prvotuženog i kojim je prometovana apelantova nekretnina u Velikom Blaškom, onpredstavlja simulirani pravni posao koji prikriva disimulirane pravne poslove, a što seodnosi na aneks ugovora o razmjeni od 28. avgusta 1992. godine i ugovor o razmjeni od 12.aprila 1994. godine, zaključeni između apelanta i prvotuženog. Ustavni sud ukazuje da toproizilazi i iz odredbe člana 4 darovnog ugovora u kojoj se kaže da su darovane nekretnineiz člana 1 navedenog ugovora bile predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog 14. maja 1990.godine između vlasnika nekretnina- drugotuženog i apelanta, ali kako ugovor nije ovjerenni sproveden, to da se spornim darovnim ugovorom vrši pravno saniranje nastalog stanjasud nije prihvatio. Kako je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-2253/99 od 22.januara 2002. godine utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen izmeđuapelanta i prvotuženog, sud je radi potpune restitucije utvrđenog ništavog pravnog poslautvrdio i ništavost darovnog ugovora i sve to primjenom odredaba čl. 103 i 104 ZOO.
13. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da apelant izvedenimdokazima nije dokazao da ima valjan pravni osnov (kupoprodajni ugovor, ugovor o poklonuili drugi osnov) za sticanje prava svojine na spornom zemljištu koje je bilo predmetdarovnog ugovora zaključenog između tuženih 19. jula 1994. godine. Navodi se da apelantnikad nije bio upisan kao vlasnik, suvlasnik, niti posjednik na tom zemljištu uzemljišnim knjigama i katastarskom operatu, pa je Okružni sud kao osnovan usvojioprigovor prvotuženog da apelant nije aktivno legitimisan da, u smislu odredbe člana 109
ZOO u vezi sa članom 103 stav 1 ZOO, traži da se utvrdi ništavim darovni ugovorzaključen između tuženih 19. jula 1994. godine. Zbog navedenih razloga, Okružni sud jeutvrdio da apelant nije ovlašćen da traži uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanjana spornom zemljištu koje je bilo prije zaključenja ovog ugovora u ime i za račundrugotuženog. Stoga apelantu, kao nevlasniku, ne pripada ni pravo da traži predaju uposjed spornog zemljišta od prvotuženog, koji je u zemljišnoj knjizi upisan sa određenimsuvlasničkim dijelom i u katastarskom operatu kao posjednik sa 1/1 dijela na osnovupismenog darovnog ugovora od 19. jula 1994. godine.
14. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO, ZOSPO i
ZPN na kojima je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta iosporene odluke ne proizilazi pogrešno utvrđeno činjenično stanje i arbitrarnost uprimjeni materijalnog prava zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelantovih ustavnihprava trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava od redovnih sudovasvojim. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo napravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, i po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da jepredmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, teda, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenjeiz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povrediprava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1
Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana
II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Uvezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe,zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnogprava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenjeiz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1.Evropske konvencije. S obziromna to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana
II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju,takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
17. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sudutvrdio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da ima valjan pravni osnov za sticanjeprava svojine na nekretninama u Velikom Blaškom, koje je bilo predmet darovnog ugovorazaključenog između tuženih 19. jula 1994. godine, pa da na taj način ostvari sva prava kojaiz toga slijede o čemu je sud za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge.
18. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosnei Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje togprava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnogprava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
19. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao udispozitivu ove odluke.
20. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne iobavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević