Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3264/17 (A. P.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Troškovi i izdaci
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3264/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3264/17, rješavajući apelaciju Augusta Paviglije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Augusta Paviglije podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022522 17 Gž od 4. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. August Paviglija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, koga zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022522 17 Gž od 4. jula 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koje zastupa Pravobranilaštvo BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Sud BiH je 26. marta 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Pravobranilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022522 16 P od 27. aprila 2017. godine poništeno je kao protivzakonito Rješenje Ministarstva odbrane BiH broj UP- 11-16-15-08-34-7-22-2/16 od 8. juna 2014. godine i Rješenje Ministarstva odbrane BiH KL broj 16-15-13-04-34-7-254-4/12 od 25. decembra 2015. godine, te je naloženo tuženom da apelantu isplati troškove prijevoza u visini od 718,67 KM za period od 26. decembra 2015. godine do 30. septembra 2016. godine sa zateznom kamatom, počev od 1. oktobra 2016. godine pa do isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja u roku od 15 dana. Poništava se kao protivzakonito rješenje Ministarstva odbrane BiH broj UP- 11- 16-15-08-34-7-22-2/16 od 8. juna 2014. godine i Rješenje Ministarstva odbrane BiH KL broj 16- 15-13-04-34-7-254-4/12 od 25. decembra 2015. godine, te je naloženo tuženom da apelantu isplati naknadu zbog troškova odvojenog života u visini od 2.757,52 KM za period od 26. decembra 2015. godine do 30. septembra 2016. godine sa zateznom kamatom, počev od 1. oktobra 2016. godine, pa do isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja u roku od 15 dana. Tuženi se obavezuje da apelantu plati troškove postupka u iznosu od 1.573,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog iznosa se odbija kao neosnovan. Sud BiH je poklonio vjeru nalazu i mišljenja vještaka saobraćajne struke D. A. od 21. decembra 2016. godine, koji su ocijenjeni kao stručni i objektivni, sačinjeni u skladu s pravilima struke, te ih je prihvatio kao takve u cijelosti, jer su u njima izneseni egzaktni i detaljni pokazatelji predmetne udaljenosti od mjesta do mjesta, smjerom kretanja registrovanih autobuskih linija za prijevoz putnika, koja konačno u zbiru u jednom smjeru iznosi 87,34 km. Dakle, Sud BiH je zaključio da je udaljenost između mjesta prebivališta i mjesta rada apelanta više od 80 km i primijenio odredbe člana 3. stav 4. Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama BiH i člana 4. stav 1. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje. Navedenim odredbama je propisano da zaposlenom čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i odvojenog života, to je sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu, ustanovio da su pobijana rješenja nezakonita, jer su zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjenicama. Odluku o visini naknade Sud BiH je donio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Č. M. od 20. decembra 2017. godine, koja je izvršila obračun naknade za troškove prijevoza i naknade za odvojeni život za predmetni period na koji nalaz u matematičkom smislu tuženi nije imao primjedaba, pa je sud na osnovu odredbe iz člana 123. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH odlučio kao u izreci ove presude. Odluku o kamatama sud je donio primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima i to tako što je usvojio zahtjev za isplatu kamata od dospijeća glavnog duga na način bliže opisan u izreci ove presude.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022522 17 Gž od 4. jula 2017. godine žalba tuženog je uvažena i osporena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je komisija tuženog, izvršivši neposredno mjerenje udaljenosti mjesta prebivališta i mjesta rada apelanta, ustanovila da najkraća cestovna udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta apelanta iznosi manje od 80 km (tj. 66 km), dok cestovna udaljenost koja je određena međugradskim i gradskim prijevozom, kuda saobraća javni prevoznik, iznosi više od 80 km (tj. 87 km). Stoga je u ovoj pravnoj stvari, prema stavu Suda BiH, sporno da li odredbe člana 3. stav 4. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama BiH i odredbe člana 2. Odluke Vijeća ministara Bosne Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknade za odvojeni život i naknade za privremeno raspoređivanje kao relevantnu udaljenost podrazumijevaju najkraću cestovnu udaljenost ili udaljenost kojom saobraća međugradski i gradski javni prevoznik. Prema shvatanju Suda BiH, citirane odredbe podrazumijevaju najkraću cestovnu udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta, jer je odredbama člana 3. stav 4. Odluke kojom se regulišu naknade za prijevoz najprije propisano da zaposlenom čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km pripada pravo na mjesečnu novčanu naknadu, a potom se definiše visina osam mjesečnih karata javnog prevoznika, i to na relaciji mjesto rada zaposlenog - najbliža stanica mjestu prebivališta zaposlenog, koja je utvrđena linijskim međugradskim prevozom. U vezi sa navedenim, Sud BiH je istakao da bi apelant ostvario pravo na naknadu troškova prevoza, neophodno je da njegovo mjesto prebivališta najkraćom cestovnom rutom iznosi više od 80 km, a ne da se mjeri cestovna udaljenost prema liniji autobuskog saobraćaja. Sud BiH je, također, istakao da u prilog navedenom govori i činjenica da je odredbama člana 2. Odluke kojom se reguliše pravo na naknadu troškova odvojenog života eksplicitno propisano da pravo na navedenu naknadu ima zaposleni koji je udaljen od mjesta prebivališta do mjesta rada više od 80 km, dakle, ne spominjući uopće niti u jednom kontekstu pravac autobuskih linija. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da se apelantovom tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je članom 3. stav 4. Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz sa posla u institucijama BiH određeno da „zaposlenom koji ne putuje dnevno od mjesta prebivališta do mjesta rada, kao i zaposlenom čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km pripada pravo na mjesečnu novčanu naknadu u visini od osam pojedinačnih karti javnog prevoznika za relaciju mjesto rada zaposlenog - najbliža stanica mjestu prebivališta zaposlenog koja je utvrđena linijskim međugradskim prevozom“. Smatra da je vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju, kao stručno lice, utvrdio da udaljenosti na relaciji Sarajevo - Duboštica iznosi 87,34 km, uzimajući u obzir udaljenost od mjesta rada zaposlenog-najbliža stanica mjestu prebivališta zaposlenog, koja je utvrđena linijskim međugradskim prijevozom na relaciji Sarajevo - Duboštica, kako je određeno članom 3. stav 4. Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz sa posla u institucijama BiH. Dakle, postupajući u svemu po navedenoj odredbi, vještak saobraćajne struke je utvrdio da mjesto apelantovog prebivališta najkraćom cestovnom rutom iznosi 87,34 KM, koju činjenicu je drugostepeni sud ignorisao prihvatajući druga mjerenja i pogrešno primjenjući navedenu odredbu, čime je uskratio apelantu prava koja mu pripadaju po navedenoj odluci. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, dok pravo na zabranu diskriminacije nije posebno obrazlagao.

9. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava, ukine osporena odluka Suda BiH i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

10. Sud BiH smatra da u postupku pred sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se njegova apelacija odbije kao neosnovana.

11. U odgovoru tuženog se navodi da nisu tačni apelantovi navodi da su mu navedenim presudama drugostepenog vijeća Suda BiH povrijeđena ustavna prava na koja se poziva. Suprotno apelantovoj tvrdnji, pobijanim odlukama potpuno pravilno je utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a pri tome nije počinjena niti jedna povreda parničnog postupka. U ovoj pravnoj stvari radi se o tome da je drugostepeno vijeće Suda BiH pravilno utvrdilo udaljenost od mjesta prebivališta apelanta/tužitelja (selo Duboštica - Vareš) do mjesta rada apelanta/Kasarna „Butile“ - Rajlovac kod Sarajeva. Iz svih provedenih dokaza u toku postupka pred Sudom BiH nedvojbeno je utvrđeno da je udaljenost od mjesta prebivališta apelanta (selo Duboštica

- Vareš) do mjesta rada tužitelja („Butile“ - Rajlovac kod Sarajeva) manje od 80 kilometra.

V. Relevantni propisi

12. Odluka o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 4/09, 58/09 i 6/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantne odredbe Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 4/09, 58/09 i 6/12), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

(4) Zaposlenom koji ne putuje dnevno od mjesta prebivališta do mjesta rada, kao i zaposlenom čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km, pripada pravo na mjesečnu novčanu naknadu u visini osam pojedinačnih karti javnog prijevoznika za relaciju: mjesto rada zaposlenog - najbliža stanica mjestu prebivališta zaposlenog, koja je utvrđena linijskim prijevozom.

13. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje („Službeni glasnik BiH“ br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik BiH" br. 42/12, 78/12 i 51/13), koji glasi:

Član 3.

(Naknada troškova smještaja) (1)Profesionalno vojno lice ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja od dana stupanja na dužnost pod uslovom da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine u koju je raspoređen, i to:

a)profesionalno vojno lice-general ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do osnovice za obračun plate utvrđene u skladu sa članom 7. stav (1) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.

b)profesionalno vojno lice-oficir ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 300,00 KM.

c)profesionalno vojno lice-podoficir ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 250,00 KM.

d)profesionalno vojno lice-vojnik ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 150,00 KM.

VI. Dopustivost

1. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

2. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022522 17 Gž od 4. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je datirana 4. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

5. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

6. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

7. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na poništenje rješenja i isplatu naknade na ime troškova smještaja i odvojenog života, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH iz provedenih dokaza zaključio da najkraća cestovna udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta apelanta iznosi manje od 80 km, dok cestovna udaljenost koja je određena međugradskim i gradskim prevozom, kuda saobraća javni prevoznik, iznosi više od 80 km. Ustavni sud, stoga, smatra da u ovoj pravnoj stvari nije sporno utvrđeno činjenično stanje, već je sporna primjena materijalnog prava, tj. da li odredba člana 3. stav 4. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama BiH i odredba člana 2. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknade za odvojeni život i naknade za privremeno raspoređivanje kao relevantnu udaljenost podrazumijeva najkraću cestovnu udaljenost, ili udaljenost kojom saobraća međugradski i gradski javni prevoznik.

11. Ustavni sud nadalje zapaža da je Sud BiH protumačio da sporne odredbe podrazumijevaju najkraću putnu udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta na što žalba tuženog osnovano ukazuje. Ovo zbog toga što odredba člana 3. stav 4. Odluke kojom se regulišu naknade za prijevoz najprije propisuje da zaposlenom čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km, pripada pravo na mjesečnu novčanu naknadu, a potom se definiše visina osam mjesečnih karata javnog prevoznika i to na relaciji: mjesto rada zaposlenog - najbliža stanica mjestu prebivališta zaposlenog, koja je utvrđena linijskim međugradskim prijevozom. Dakle, da bi apelant ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza, neophodno je da njegovo mjesto prebivališta najkraćom cestovnom rutom iznosi više od 80 KM, a ne da se mjeri cestovna udaljenost prema liniji autobuskog saobraćaja. U prilog navedenom govori i činjenica da odredba člana 2. Odluke, kojom se reguliše pravo na naknadu troškova odvojenog života, eksplicitno propisuje da pravo na navedenu naknadu ima zaposleni koji je udaljen od mjesta prebivališta do mjesta rada više od 80 km, dakle, ne spominjući uopće niti u jednom kontekstu pravac autobuskih linija. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH zaključio da je tuženi u pobijanim rješenjima, pravilno utvrdivši činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, dok je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nepravilnom tumačenju relevantnih citiranih odredaba materijalnog prava, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

12. Naime, iz obrazloženja proizlazi da je komisija tuženog, izvršivši neposredno mjerenje udaljenosti mjesta prebivališta i mjesta rada apelanta, ustanovila da relacija Duboštica - Vareš - Sarajevo - Rajlovac (kasarna Butila) iznosi 66,3 KM. Iz akta „BIHAMK Asistencija“ d.o.o Sarajevo od 7. decembra 2015. godine proizlazi da predmetna udaljenost, po mjerenju BIHAMK-a, iznosi 60 km uz toleranciju do 10%. Konkretna mjerenja podrazumijevaju najkraću cestovnu udaljenost. Navedena utvrđenja bila su osnov za donošenje pobijanih rješenja kojima su ukinute odluke kojima je ustanovljeno tužiteljevo pravo na naknadu troškova prijevoza i odvojenog života. Istina, iz nalaza i mišljenja vještaka kojeg je predložio apelant proizlazi da najkraća cestovna udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta apelanta iznosi manje od 80 km, dok cestovna udaljenost određena međugradskim i gradskim prijevozom, kuda saobraća javni prevoznik, iznosi više od 80 km.

13. Kako zapaža Ustavni sud, iz svih provedenih dokaza u toku postupka pred Sudom BiH nedvojbeno je utvrđeno da je udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja (selo Duboštica - Vareš) do mjesta rada apelanta („Butile“ -Rajlovac kod Sarajeva) manja od 80 kilometra. Predmetni dokaz je proveden na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. Drugostepeni sud je uzeo u obzir razdaljinu najkraćeg puta od mjesta prebivališta do mjesta rada tužitelja, koja iznosi 66,3 kilometra. Po mjerenju Komande logistike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, ta udaljenost iznosi 66,3 km, a po mjerenju BIHAMK-a, udaljenost iznosi 60 km uz toleranciju +/ - 10 % (maksimalno 66 km). Do udaljenosti od mjesta prebivališta do mjesta rada tužitelja, koja je veća od 80 kilometara, može se doći samo kruženjem oko Sarajeva, pravljenjem nepotrebnih putnih relacija (umjesto relacije Rajlovac - Vareš, ići na kruženje oko Sarajeva), a ne utvrđivanjem razdaljine najkraćeg puta od mjesta prebivališta do mjesta rada. Dakle, da bi lice ostvarilo pravo na novčanu naknadu troškova prijevoza u visini osam pojedinačnih karti, novčanu naknadu za troškove odvojenog života i naknadu troškova smještaja mora biti ispunjen uvjet da je mjesto rada od mjesta prebivališta udaljeno više od 80 km, mjereno na način kako je navedeno u obavještenju Ministarstva finansija i trezora BiH broj 08-16-1-7718-2/12 od 28. septembra 2012. godine, odnosno da se prilikom utvrđivanja udaljenosti mjesta rada/mjesta obavljanja službene dužnosti od mjesta prebivališta zaposlenog u instituciji BiH (broj kilometara) treba koristiti uobičajeni putni pravac koji zaposleni koristi za dolazak na posao i odlazak sa posla (najkraća putna relacija). Najkraći putni pravac kojim se treba mjeriti udaljenost mjesta rada/mjesta obavljanja službene dužnosti od mjesta prebivališta zaposlenog u konkretnom slučaju je Kasarna ,,Butile“ Rajlovac (raskrsnica Tuzla - Sarajevo) - Vogošća (kružni tok) - Vareš- Duboštica. Konačno, Ustavni sud zapaža da član 3. Odluke o visini naknade za prijevoz propisuje kako se određuje visina naknade (po kojoj cijeni), a ne određuje koji se pravac kao relevantan koristi kod izračuna koliko je udaljeno apelantovo mjesto stanovanja od mjesta rada, niti postoje relevantne odredbe koje propisuju šta je to „najbliži put“ od mjesta stanovanja do mjesta rada. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da je pitanje određivanja udaljenosti mjesta stanovanja apelanta od radnog mjesta nesumnjivo predmet utvrđivanja činjenica, da je redovni sud u tom pogledu proveo odgovarajuće dokaze i dao odgovarajuće obrazloženje za svoj zaključak, koji u ovom slučaju ne odstupa od uobičajene prakse u ovakvim slučajevima određivanja udaljenosti, te ova situacija ne predstavlja izuzetak kada bi Ustavni sud odluku redovnog suda mogao proglasiti arbitrarnom i kada bi trebalo da zaključak redovnog suda zamijeni svojim.

14. S obzirom na način utvrđivanja najkraće putne udaljenosti, što je praksa koju nadležna državna tijela primjenjuju prema zaposlenima, te dokazima koji su provedeni pred sudom, a apelant nije ponudio suprotne ubjedljive dokaze za drugačiju odluku, može se utvrditi da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe odluka kojim su sporna pitanja regulisana na kojima je zasnovana osporena presuda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporene odluke ne proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava, zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti ustavnih prava apelanta trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, sa svojim. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, i po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

16. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama BiH i odredbu člana 2. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknade za odvojeni život i naknade za privremeno raspoređivanje, Sud BiH kao relevantnu udaljenost utvrdio da treba uzeti najkraću cestovnu udaljenost, te o tome dao jasne i iscprne razloge.

17. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3. k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravoa na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

18. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3264/17 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio