Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/19 ("ARTNET" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Javne nabavke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-406/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-406/19, rješavajući apelaciju "ARTNET" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ARTNET" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 011468 18 Pž od 22. februara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ARTNET" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011468 18 Pž od 22. februara 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2811/18 od 19. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 011468 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine apelantova revizija odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi (MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ ZP Rudnik i Termoelektrana Gacko a.d), da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je apelant tužbeni zahtjev zasnovao na činjenici da je tuženi pokrenuo postupak javne nabavke za nabavku roba u kojem je apelant učestvovao, međutim tuženi je donio odluku kojom je za najpovoljnijeg ponuđača izabrao drugo pravno lice, dok je ponuda apelanta ocjenjena kao neprihvatljiva. Viši privredni sud je naveo da apelant u žalbi tvrdi da je zbog toga uložio prigovor koji je tuženi odbio, nakon čega je podnio žalbu nadležnoj komisiji koja je takođe odbijena. Viši privredni sud je naveo da je apelant dalje naveo da je nakon toga pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je uvažio apelantovu tužbu i prethodno rješenje po žalbi tužioca poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga je Kancelarija za razmatranje žalbi BiH svojim rješenjem utvrdila kršenje odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH zbog čega apelant smatra da je nezakonitim postupanjem tuženog pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da tuženi nije postupio u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH što je temelj tužbenog zahtjeva, te da apelant nije dokazao uzročnu vezu između ovakvog nezakonitog postupanja tuženog i eventualne štete čiju naknadu zahtjeva. Takođe, Viši privredni sud je naveo da je u postupku javne nabavke tuženi postupao u okviru zakonskih ovlaštenja i da zbog toga ne može biti odgovoran za pogrešno tumačenje pravne norme jer ono samo po sebi nije povreda dužnosti u vršenju funkcije državnog organa koja bi uzrokovala obavezu za naknadu štete.

5. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza na glavnoj raspravi potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primjenio materijalno pravo. Naime, Viši privredni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno utvrđenje suda da apelant nije izabran prema postupku o javnim nabavkama, te je naveo da činjenica da je u postupku pred Sudom BiH ocjenjeno da nije pravilan izbor drugog ponuđača ne predstavlja razloge za utvrđivanje osnova za naknadu štete koje apelant zahtjeva. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da s obzirom na činjenicu da apelant nije izabran za ponuđača u predmetu javnih nabavki ne postoji osnov iz odredaba člana 183. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za naknadu štete. Viši privredni sud je, takođe, naveo da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo, jer je našao utvrđenim da apelant nije izabran prema konkursu za javne nabavke zbog čega onda tuženi nije bio ni u obavezi da sa njim zaključi ugovor kako je to propisano odredbama člana 183. ZOO iz čega proizilazi jasan zaključak da apelant nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene dobiti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da drugostepeni sud nije dao ocjenu dokaza, nego je samo paušalno navodio šta je utvrdio prvostepeni sud, a da pri tome nije doveo u vezu žalbene razloge i sadržaj provedenih dokaza. Apelant navodi da bi drugostepeni sud, da je ispravno ocijenio pojedine dokaze, došao do zaključka da je tuženi bio dužan sa apelantom zaključiti sporni ugovor. Takođe, apelant navodi da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene navode.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, te na način na koji je obrazložena drugostepene presuda. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelacione navode da Viši privredni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Viši privredni sud nije bio obavezni da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/19 ("ARTNET" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio