Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6062/18 (M. B. i S. V.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Istraga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6062/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-6062/18, rješavajući apelacije Marka Božičkovića i Saše Vladičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Božičkovića i Saše Vladičića podnesene zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-397/09 koji je okončan donošenjem Naredbe o obustavi istrage broj T20 0 KTO 000 2564 12 od 24. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Božičković (u daljnjem tekstu: apelant Božičković) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva podnio je 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj KT-397/09 (sada T2 0 0 KTO 000 2564 12). Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-6062/18.
2. Saša Vladičić (u daljnjem tekstu: apelant Vladičić) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa isti advokat kao i apelanta Božičkovića podnio je 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog identičnih razloga kao apelant Božičković. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-6064/18.
3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću ista pravna pitanja, kao i da proizlaze iz istog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP-6062/18.
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilaštvo BiH je, u predmetu koji se vodio protiv osumnjičenog Darka Eleza i drugih odnosno Bojana Cvijana i drugih, 2. septembra 2009. godine ispitalo apelanta Vladičića (koji je lišen slobode 1. septembra 2009. godine) u svojstvu osumnjičenog, zbog krivičnih djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), iznuda iz člana 242. Krivičnog zakona Republike Srpke i izazivanje opće opasnosti iz člana 402. KZ BiH. Potom je, na prijedlog Tužilaštva BiH, Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) donio Rješenje broj X-KRN-09/707 od 3. septembra 2009. godine, kojim je apelantu Vladičiću odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji je potom Rješenjem broj X- KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine produžen za dva mjeseca te je apelant Vladičić bio u pritvoru do 30. novembra 2009. godine.
6. I apelant Božičković je u istom predmetu, po Rješenju Suda BiH broj X-KRN-09/707 od 3. septembra 2009. godine, bio u pritvoru u trajanju od jednog mjeseca, odnosno do 1. oktobra 2009. godine, u svojstvu osumnjičenog za izvršenje krivičnih djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZ BiH.
7. Ustavni sud konstatuje da su apelanti u prilogu apelacija dostavili dva podneska kojim su od Tužilaštva BiH tražili okončanje predmetne istrage i to 27. juna 2017. godine i 19. aprila 2018. godine te odgovor Tužilaštva BiH od 8. septembra 2017. godine, upućen apelantima, koji je sadržavao i izjašnjenje „postupajućeg“ tužioca. U tom odgovoru je navedeno da je Tužilaštvo BiH, 2012. godine podiglo optužnicu protiv 32 osumnjičene osobe i da je taj postupak okončan. Također, da se u odnosu na ostale osumnjičene, daljnjim radom na predmetu nije moglo doći do dokaza o počinjenju krivičnih djela te da je „trenutno u fazi izrada odluke o obustavi istrage za sva ostala prijavljena lica uključujući i apelante“, o čemu će biti obaviješteni „osumnjičeni“. Istaknuto je i da je pitanje trajanja istrage riješeno izjavom kolegija Tužilaštva BiH iz 2012. godine. Ukazano je da se radi o izuzetno kompleksnoj istrazi u kojoj je bilo prijavljeno preko 50 osoba za teška krivična djela organiziranog kriminala te da se stoga rokovi iz Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) ne mogu linearno primijeniti na sve predmete. Nakon toga, apelanti su identičnim podnescima od 19. aprila 2018. godine “urgirali donošenje odluke u najskorijem roku“, na koje, prema navodima apelanata, Tužilaštvo BiH nije odgovorilo.
8. Ustavni sud konstatuje da je Tužilaštvo BiH, u odgovoru na apelacije istaklo da je 24. maja 2018. godine donesena Naredba o obustavi istrage broj T20 0 KTO 0002564 12. Navedeno je da je „predmet broj KT 397/09 u okviru kojeg je pokrenuta istraga protiv [apelanata] dana 30. 08. 2012. godine spojen na predmet T2 0 KTO 0002564 12 i da se danas svi predmeti vode pod istim brojem, tj. pod brojem T 20 0 KTO 0002564 12, tako da je Naredba o obustavi istrage protiv [apelanata] donesena u odnosu na krivično djelo koje [im] se u okviru predmeta KT-397/09 stavljalo na teret“.
9. Tužilaštvo BiH je potom, aktom od 17. aprila 2019. godine, na izričit zahtjev Ustavnog suda da dostavi dokaz (dostavnicu) kada su apelanti obaviješteni o donošenju Naredbe o obustavi istrage, navelo da „predmetnu dostavnicu ne može naći u spisu“, ali je istaklo da je donesena Naredba provedena kroz sistem za automatsko upravljanje predmetima tužilaštva (TCMS).
10. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog „nedonošenja odluke u razumnom roku“. U identičnim apelacijama su istakli da je istraga protiv njih pokrenuta 2009. godine te da još uvijek nije okončana. Ukazali su da je stoga na njima „veliki teret jer [...] nisu u mogućnosti da izvade uvjerenje da se protiv njih ne vodi krivični postupak.“ Zatražili su da Ustavni sud usvoji njihove apelacije; da utvrdi povredu prava na koju su ukazali te da stoga naloži Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da im isplati naknadu nematerijalne štete, te konačno da naloži Tužilaštvu BiH da hitno okonča predmetni postupak.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnim identičnim apelacijama, odnose na njihovo nezadovoljstvo jer Tužilaštvo BiH nije „donijelo odluku u razumnom roku“ u krivičnom postupku protiv njih, budući da su u apelaciji postavili zahtjev da se naloži Tužilaštvu BiH da po hitnom postupku okonča taj postupak, dakle da donese odluku u skladu sa relevantnim odredbama ZKP BiH. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo BiH u odgovoru na apelacije istaklo da je predmetni postupak okončan donošenjem Naredbe o obustavi istrage od 24. maja 2018. godine i da je ta odluka provedena kroz sistem za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima, ali da u spisu nije mogao pronaći dostavnicu o obavještenju apelanata. Dakle, Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Tužilaštva BiH nije sa sigurnošću mogao zaključiti da su apelanti obaviješteni o donošenju predmetne naredbe, što su, u smislu odredaba člana 224. stav (2) ZKP BiH trebali biti. Međutim, Ustavni sud smatra, da ni apelanti nisu, nakon podnošenja apelacija, obavijestili Ustavni sud o bilo kakvim njihovim aktivnostima upućenim ka Tužilaštvu BiH ili eventualnom trpljenju štete zbog predmetnog postupka, nego prvenstveno traže da Ustavni sud naloži Tužilaštvu BiH da okonča postupak. Ustavni sud smatra kako apelanti nisu dali validne dokaze koji bi prima facie ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud smatra kako se navodi apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u ovom slučaju ne mogu ispitivati samo na temelju apelacionih navođenja da trpe „veliki teret jer [...] nisu u mogućnosti da izvade uvjerenje da se protiv njih ne vodi krivični postupak.“ Naime, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa apelacije očigledno proizlazi da se radi o složenom predmetu, obzirom da su 32 lica optužena za izvršenje predmetnog krivičnog djela, a da je u odnosu na ostalih 18 lica, postupak nastavljen. Stoga je ovaj sud mišljenja da su kod postojanja ovakvih okolnosti apelanti svoje navode morali potkrijepiti uvjerljivijim dokazima, osim prostog navođenja da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Iz navedenih razloga Ustavni sud, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, ne može zaključiti da su apelanti ponudili argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević