Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1835/19 (Z. V.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1835/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1835/19, rješavajući apelaciju Zorana Vrankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Vranković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 049172 18 Rev od 8. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vranković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić advokat iz Gradiške, podnio je 24. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 049172 18 Rev od 8. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi („Wiener osiguranje” a.d. Banjaluka) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (po više vidova) isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te određeni novčani iznos na ime materijalne štete u vidu izgubljene zarade kod poslodavca sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev za naknadom izgubljene zarade kod poslodavca. Također, odbijen je apelantov zahtjev za isplatom mjesečne rente (na način bliže opisan u izreci prvostepene presude) sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da se 24. novembra 2012. godine u Gradišci desila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant kao biciklista (kojom prilikom je teško tjelesno povrijeđen) i teretno vozilo osigurano kod tuženog kojim je upravljao Z.K. (pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Gradišci od 13. februara 2015. godine oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS). Vrhovni sud je dalje naveo da je (prema utvrđenju sadržanom u izreci navedene presude od 13. februara 2015. godine i prema nalazu vještaka saobraćajne struke) do nezgode došlo tako što je Z.K. otpočeo radnju skretanja u desno (a prethodno se nije uvjerio da to može obaviti bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju) usljed čega je prednjim desnim točkom udario u bicikl kojim je upravljao apelant (koji je započeo radnju preticanja teretnog vozila s desne strane), kojom prilikom je apelant pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu (o čijem postojanju i intenzitetu se izjasnio vještak medicinske struke). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se radi o podijeljenoj odgovornosti i da je apelantov doprinos nastanku predmetne štete 50% (ponašao se suprotno odredbi člana 58. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, što je u direktnoj vezi s nastankom saobraćajne nezgode), te mu je u toj srazmjeri dosudio i iznos nematerijalne štete po svim vidovima (člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da je apelant dokazao da je prije povređivanja radio i ostvarivao zaradu i da je prema redovnom toku stvari takvu zaradu (član 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima) mogao očekivati i ubuduće da nije bio spriječen povredama nastalim u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi (ugovor o djelu zaključen s poslodavcem 8. januara 2013. godine, dok tuženi nije dokazao suprotno), te naglasio da su se ispunili uslovi za naknadu izgubljene zarade (član 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) za vrijeme u kojem apelant zbog liječenja nije mogao raditi od povrijeđivanja do 4. jula 2013. godine u iznosu od 979,00 KM mjesečno (kako slijedi iz potvrde poslodavca), a od 4. jula 2013. do 24. marta 2016. godine polovinu od ovog iznosa (jer je u tom periodu bio sposoban raditi po 4 sata), sve umanjeno srazmjerno apelantovom doprinosu nastanku ove štete. Vrhovni sud je naveo da od 24. marta 2016. godine kod apelanta nema ni potpune ni djelimične nesposobnosti za rad (prema nalazu vještaka medicinske struke apelant sposoban obavljati ranije poslove s punim radnim vremenom), zbog čega se nisu ispunili uslovi za obavezivanje tuženog za plaćanje novčane rente.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević