Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4174/17 (Privredno društvo za proizvodnju, trgovinu i usluge "KM TRADE" d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4174/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4174/17, rješavajući apelaciju Privrednog društva za proizvodnju, trgovinu i usluge KM TRADE d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Privrednog društva za proizvodnju, trgovinu i usluge KM TRADE d.o.o. Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 013658 14 Rev od 29. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 013658 12 Gž 2 od 8.

januara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 013658 10 P od 24. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Privredno društvo za proizvodnju, trgovinu i usluge KM TRADE d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnijelo je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 013658 14 Rev od 29. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 013658 12 Gž 2 od 8. januara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 013658 10 P od 24. oktobra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i zastupnika Enise Sinanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) advokata Faruka Sinanovića zatraženo je 7. i 8. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 15. maja 2019. godine.

4. Tužiteljicin zastupnik nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Predmetni postupak pokrenut je tužbom od 5. marta 2010. godine koju je tužiteljica podnijela Općinskom sudu protiv apelanta kao tuženog radi duga, v. s. 22.375,35 KM i uz prijedlog za donošenje sudske mjere osiguranja.

7. Općinski sud je 15. juna 2010. godine donio rješenje o određivanju sudske mjere osiguranja, protiv kojeg je apelant 6. jula 2010. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem od 16. novembra 2010. godine odbio apelantovu žalbu (dostavljeno Općinskom sudu 28. decembra 2010. godine).

8. Općinski sud je 10. juna 2011. godine održao pripremno ročište na kojem je apelant podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužiteljicu da na ime doprinosa iz plaće i na plaću po osnovu penzijsko-invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja uplati nadležnoj službi određeni novčani iznos za precizirani period i troškove postupka.

9. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 013658 10 P od 24. oktobra 2011. godine obavezan je apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškove postupka, sve bliže opisano u izreci presude (stav I izreke), te je tužiteljici odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (stav II izreke), dok je apelantu odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužiteljica obaveže da na ime naknade uplate doprinosa iz plaće i na plaću po osnovu penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja uplati nadležnoj službi određeni novčani iznos za određeni period, zajedno sa troškovima postupka, sve bliže opisano u izreci presude (stav III izreke).

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tužiteljica kao prodavac i apelant kao kupac (22. januara 2009. godine) zaključili ugovor o prijenosu osnivačkih prava i udjela u Privrednom društvu d.o.o. „Gever“ Srebrenik (u daljnjem tekstu: ugovor). Općinski sud je ukazao da je članom 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a da je članom

148. ZOO-a regulirano da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane, dok je članom 99. stav

1. ZOO-a propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a stavom 2. istog člana da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaranja i odredbu tako razumjeti da to odgovara principima obaveznog prava.

11. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je „ugovorom ugovoren prijenos osnivačkih prava i udjela u Društvu za proizvodnju, trgovinu i usluge 'Gever' d.o.o. Srebrenik sa ukupnim osnivačkim udjelom robe i opreme s kojom raspolaže na dan zaključenja ovog ugovora, a prema inventurnim listama sastavljenim na isti dan po cijenama po kojima je 'Gever' d.o.o. Srebrenik istu robu nabavio od veleprodavaca“. Općinski sud je također naveo da je nesporno da je apelant isplatio tužiteljici iznos od 30.000,00 KM po osnovu zaključenog ugovora.

12. Općinski sud je ukazao da je uvidom u popis robe od 24. januara 2009. godine, koji su potpisali tužiteljica i apelant, utvrđeno da vrijednost popisane robe iznosi 47.972,95 KM, što apelant nije osporio, a među strankama je bilo nesporno da je apelant platio 30.000,00 KM, pa proizlazi da razlika između popisane i plaćene robe iznosi 17.972,95 KM, te da je do tog iznosa usvojen tužbeni zahtjev. Stoga je Općinski sud naveo da je tužiteljici odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa jer se dio robe nalazi na nepotpisanoj listi koju apelant osporava, a tužiteljica nije pružila dokaz da je i ta roba predata apelantu.

13. Općinski sud je, dalje, naveo da je sporan i stav III ugovora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelant tvrdi da se tužiteljica obavezala da će apelantu izmiriti obaveze društva po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko i zdravstveno osiguranje, čijim plaćanjem apelant uvjetuje plaćanja preuzete robe, dok tužiteljica tvrdi da se obavezala da će izmiriti obaveze ako se one pojave nakon zaključenja ugovora, te da slijedom ovakvog različitog tumačenja stava III ugovora apelant nije tužiteljici isplatio cijeli iznos preuzete robe. Općinski sud je ocijenio da navedeni stav nije nejasan, te da je jasno ugovoreno da dosadašnji osnivač i prenosilac udjela preuzima obavezu da izmiri neizmirene obaveze po osnovu poreza i doprinosa, te drugih javnih prihoda ukoliko se oni pojave nakon zaključenja ugovora i da u ovom stavu nema ničeg nejasnog što zahtijeva tumačenje namjere stranaka prilikom reguliranja ove tužiteljicine obaveze i apelantovog prava. Općinski sud je ukazao da su ugovorne strane imale namjeru da na način naveden u ovom stavu reguliraju pitanje izmirenja obaveza društva vezano za doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje što proizlazi iz iskaza tužiteljice i svjedoka Abdulaha Sinanovića. Naime, Općinski sud je naveo da iz tužiteljicinog iskaza proizlazi da je apelant prilikom kupovine firme i robe upoznat sa stanjem u firmi, stanjem prava i obaveza, te sa dugovanjima i potraživanjima firme, te je pristao da kupi takvu firmu. Također, Općinski sud je ukazao da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je apelant (kupac) prije prodaje i prije zaključenja ugovora bio upoznat sa stanjem u firmi, upoznat je da su postojale obaveze koje firma nije mogla izvršiti prema dobavljačima, kao i da nisu izvršene uplate poreza i doprinosa na plaću i iz plaće jer je firma „pokradena“ 2002. godine i od tada nije mogla da uplaćuje nikakve obaveze, te je pristao da kupi firmu u takvom stanju.

14. Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru tužiteljici i navedenom svjedoku jer su njihovi iskazi u saglasnosti s odredbama zaključenog ugovora, te na osnovu izloženog ocijenio da je ugovoreno da će prenosilac udjela platiti poreze i doprinose ako apelant bude dužan za njih. Općinski sud je također naveo da s obzirom na to da je vještak finansijske struke u kontaktu s Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna služba Tuzla, utvrdio da nije izdat zapisnik o kontroli pravilnosti obračuna i uplate doprinosa i da kontrolu obračuna i uplate vrši porezna uprava, a iz iskaza svjedoka Fahrudina Abdulahovića proizlazi da do tog trenutka nije dolazila porezna inspekcija vezano za poreze i doprinose, pa tužiteljicina obaveza iz zaključenog ugovora kao prenosioca udjela još nije dospjela. Stoga je Općinski sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kao preuranjen.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 013658 12 Gž 2 od 8. januara 2013. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 26, 148, 99. i st. 1. i 2. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev djelimično usvojio.

17. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev pravilnom primjenom odredbe člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je regulirano da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni sud je, dalje, naveo da kao pravilne prihvata razloge koje je prvostepeni sud u obrazloženju dao u vezi s tim zašto je povjerovao iskazima tužiteljice i svjedoka Abdulaha Sinanovića na okolnost da Privredno društvo d.o.o. „Gever“ Srebrenik u spornom periodu zaposlenicima nije isplaćivao plaće. Kantonalni sud je naveo da takvo stajalište proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je na glavnoj raspravi na pitanje tužiteljicinog punomoćnika pojasnio da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije raspolagao preciznim podacima o visini neisplaćenih mjesečnih plaća u spornom periodu i da je obračun doprinosa izvršio na osnovu najniže plaće propisane Općim kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: OKU) i drugim zakonskim aktima. Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu navedeno, kao i to da se u smislu člana 11. stav 1. Zakona o doprinosima u Federaciji Bosne i Hercegovine doprinosi obračunavaju pri obračunu plaće, proizlazi da je bespredmetno apelantovo pozivanje na odredbe ZOO-a i na čl. 122, 124. i 132. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da su bespredmetni navodi žalbe da „loša finansijska situacija ne može i ne smije biti opravdanje za neizmirenje dužnih obaveza“ i da „obaveze po osnovu poreza i doprinosa nastaju sa istekom roka za isplatu plaće“. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da iz sadržaja odredbe člana III ugovora proizlazi da obaveze po osnovu poreza i doprinosa, te drugih javnih prihoda u vrijeme zaključenja ugovora nisu ni postojale. Kantonalni sud je ocijenio da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da tužiteljicina obaveza iz člana III ugovora još nije dospjela i da se tužiteljica na izmirenje obavezala samo ako se ona pojavi nakon zaključenja ugovora.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 013658 14 Rev od 29. juna 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja (član 231. ZPP) pa prema tome nije bilo povrede iz člana 209. ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi nižestepeni sudovi utvrdili (član 8. ZPP) da je između tužiteljice i apelanta 22. januara 2009. godine zaključen ugovor o prijenosu osnivačkih prava i udjela, da je tužiteljica prodavac, a apelant kupac u predmetnom ugovoru kojim je, između ostalog, ugovoreno da je tužiteljica u obavezi da nadležnoj službi uplati poreze i doprinose ukoliko se pojave nakon zaključenja ugovora. Vrhovni sud je također naveo da nezavisno od toga što je vještak ekonomske struke utvrdio da obaveze Privrednog društva „Gever“ d.o.o. Srebrenik u kojem je radila tužiteljica iznose 18.028,11 KM, nižestepeni sudovi su ocijenili da je preuranjen apelantov protivtužbeni zahtjev. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je to zbog toga što činidba za dosuđenje doprinosa na plaću po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda (član 177. stav 1. ZPP), te da su takav zaključak nižestepeni sudovi izveli iz nalaza vještaka ekonomske struke, kome je nadležna služba dostavila podatak da nije izdala zapisnik o kontroli pravilnosti obračuna i uplate doprinosa. Vrhovni sud je naveo da postojanje i visinu javnih obaveza utvrđuje nadležna služba, a kako ta radnja nije preuzeta do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda, ocjena je da tražena činidba po protivtužbenom zahtjevu nije dospjela i da je protivtužbeni zahtjev za sada preuranjen. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je vještak postojanje i visinu zakonskih obaveza u nedostatku podataka o stvarnoj zaradi izvršio samo na osnovu najniže plaće koja je propisana OKU-om, što nije pravilan način obračuna. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije izgubio pravo da zahtijeva isplatu doprinosa kada se zapisnikom nadležne službe utvrdi da postoji obaveza u tačno određenoj visini i tada može ponovo tražiti od tužiteljice da se izvrši dospjela činidba u skladu sa odredbom člana III ugovora, te da se ne bi radilo o presuđenoj stvari jer činidba nije bila dospjela u momentu pravosnažnog odbijanja protivtužbenog zahtjeva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na pristup sudu. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u tome što su ovakvim postupanjem redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Apelant navodi da je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio zaključke i stavove nižestepenih sudova, koji su u cijelosti neosnovani i nezakoniti i imaju za posljedicu kršenje prava na zaštitu od proizvoljne primjene materijalnog prava, a ponašanje i rokovi u kojem su redovni sudovi okončali ovaj postupak imaju za posljedicu kršenje prava na suđenje u razumnom roku, te traži naknadu štete. Apelant ukazuje da drugostepeni sud pogrešno prihvata kao pravilno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u okviru prvostepenog suda. Pored navedenog, apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne može zauzeti stav da potraživanja koja je apelant istakao nisu dospjela, te da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na način da nije išao dalje od stava 1. člana 11. Zakona o doprinosima, te da slijedom navedenog nisu pravilno primijenjeni čl. 478. i 479. ZOO-a, kao i član 122. stav 2. ZOO-a.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je predmet zaprimio u rad 2. jula 2014. godine i urađen je u roku kao planski predmet donošenjem presude 29. juna 2017. godine.

22. Kantonalni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim, da su osporene odluke zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi iz apelacije kojim se ukazuje na dužinu trajanja postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je postupak po žalbi prvi put (protiv rješenja o određivanju sudske mjere osiguranja) trajao 12 dana (zaprimljen 4. novembra, a rješenje doneseno 16. novembra 2010. godine), a drugi put nepunih 11 mjeseci, odnosno predmetni spis dostavljen je 13. februara 2012. godine ovom sudu na postupanje po žalbi protiv prvostepene presude, a presuda donesena 8. januara 2013. godine.

23. Općinski sud je istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, da je osporena presuda prvostepenog suda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, što je potvrđeno presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da su neosnovani i navodi iz apelacije kojima se ukazuje na dužinu trajanja postupka, te naveo hronološki tok postupka (naveden u činjeničnom stanju ove odluke). Općinski sud je naveo da je apelant po opomeni suda 25. januara 2012. godine platio taksu na žalbu, nakon čega je predmet u februaru 2012. godine dostavljen na postupanje Kantonalnom sudu, kao i da je po opomeni suda 19. marta 2013. godine platio taksu na reviziju, pa je predmetni spis 29. maja 2014. godine nakon dostavljenog odgovora na reviziju dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje. Općinski sud je naveo da je Vrhovni sud 10. oktobra 2017. godine dostavio presudu Općinskom sudu, te da u spisu ne postoji dostavnica o uručenju presude Vrhovnog suda, već samo dopis kojim se Vrhovni sud obavještava o danu prijema odluke (apelantov punomoćnik primio presudu 16. augusta 2017. godine), a koji dopis je u fotokopiji dostavljen Ustavnom sudu. V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 177.

(1) Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) kako je objavljivan u službenim glasilima, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.

1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

(2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.

Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sljedbenicima Član 148.

(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora.

(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 013658 14 Rev od 29. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 16. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na pristup sudu.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

k) Pravo na imovinu.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi s navedenim, Kantonalni i Vrhovni sud su jasno naveli da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 26, 148, 99. i st. 1. i 2. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev djelimično usvojio, dok je odlukom o odbijanju protivtužbenog zahtjeva došlo do pravilne primjene odredbe člana 177. stav 1. ZPP kojom je regulirano da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u ovakvom obrazloženju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu.

36. Nadalje, vezano za apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Ustavni sud primjećuje da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 5. marta 2010. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 29. juna 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i tri mjeseca.

38. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant na pripremnom ročištu podnio protivtužbeni zahtjev, te da je u toku dokaznog postupka provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, tako da Ustavni sud nalazi da se radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, u pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud primjećuje da je apelant u dva navrata, tek po opomeni suda, platio taksu na žalbu i reviziju, što je u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka.

39. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od sedam godina i tri mjeseca donesene tri meritorne presude na tri sudske instance, te dva rješenja (rješenje o određivanju sudske mjere osiguranja i rješenje kojim je odbijena žalba protiv rješenja o određivanju sudske mjere osiguranja). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao jednu godinu i sedam mjeseci, te da je u tom periodu prvostepeni sud kontinuirano preduzimao radnje u postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbi pred drugostepenim sudom prvi put (protiv rješenja o određivanju sudske mjere osiguranja) trajao 12 dana budući da je zaprimljen 4. novembra 2010. godine, a rješenje doneseno 16. novembra 2010. godine, a drugi put je trajao 11 mjeseci budući da je predmetni spis dostavljen 13. februara 2012. godine na postupanje po žalbi protiv prvostepene presude, a presuda donesena 8. januara 2013. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je presuda Vrhovnog suda donesena nakon tri godine kada je predmetni spis zaprimljen u rad po izjavljenoj reviziji.

40. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto duže, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak nije hitne prirode, te da je riječ o složenijem postupku, da je na tri sudske instance okončan u roku od sedam godina i tri mjeseca i da su redovni sudovi donijeli pet odluka (tri presude i dva rješenja), te okolnost da je apelant u određenoj mjeri utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, kao i da je do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od sedam godina i tri mjeseca donijeli pet odluka (tri presude i dva rješenja), što se u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4174/17 (Privredno društvo za proizvodnju… | Sudska praksa | Aktio