Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4365/17 („ELGRAD“ d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Raskid ugovora
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4365/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4365/17, rješavajući apelaciju „ELGRAD“ d.o.o. Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ELGRAD“ d.o.o.
Teslić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014166 17 Rev od 3. augusta 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 014166 14 Pž od 28.
novembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 014166 08 Ps od 7. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ELGRAD“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnio je 20. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 014166 17 Rev od 3. augusta 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 014166 14 Pž od 28. novembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 014166 08 Ps od 7. oktobra 2015. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 014166 08 Ps od 7. oktobra 2015. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „Falkon“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade štete po osnovu izgradnje stambeno poslovnog objekta u Banjaluci isplati određene novčane iznose, te da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime naknade štete za izvedene radove preko dosuđenog iznosa, naknade štete zbog nekorištenja krana i naknade štete po osnovu izmakle dobiti, odbijen kao neosnovan. Osim toga, istom presudom, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, te je apelant je obavezna da tuženom isplati određeni novčani iznos na ime izvođenja parketarskih radova, kao i troškove parničnog postupka, dok je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio predaju u posjed betonskog čelika i armaturne mreže. Također, navedenom presudom, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojom bi se zabranilo tuženom, kao protivniku obezbjeđenja, da otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže sa stanovima i poslovnim prostorima u predmetnom poslovno stambenom objektu.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelant i tuženi 2006. godine zaključili ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, odnosno ugovor o ortakluku, u kojem je tuženi imenovan kao investitor i izvođač radova, a apelant kao suinvestitor i suizvođač radova, te su apelant i tuženi predmetnim ugovorom ugovorili zajednički nastup na tržištu. Okružni privredni sud je, dalje, naveo da je predmetni ugovor raskinut 19. marta 2008. godine dopisom tuženog upućenom apelantu, a iz razloga neizvršavanja obaveza apelanta shodno zaključenom ugovoru, te da ovu činjenicu i apelant i tuženi ne osporavaju. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud je istakao da je apelant izvedenim dokazima dokazao da mu tuženi tokom izgradnje predmetnog stambenog objekta duguje dosuđene iznose na ime troškova izgradnje, a koji se sastoje do neplaćenog duga za izvedene radove, te naknade štete za nekorištenje pojedinih građevinskih mašina. Osim toga, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je bio vlasnik krana koji se nalazi na gradilištu tuženog, da je on isporučio kran tuženom u ispravnom stanju, niti da je tuženi tim kranom obavljao poslove na gradilištu, zbog čega je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu izmakle koristi, Okružni privredni sud je istakao da, budući da je predmetni ugovor raskinut, a da između apelanta i tuženog nije došlo do sporazuma o načinu diobe zajedničke imovine, apelant može samo tražiti naknadu na ime do tada uloženih sredstava s obzirom da do momenta raskida ugovora građenje još uvijek nije bilo završeno, odnosno nije ostvarivana dobit, zbog čega nisu ispunjeni uslovi da se apelantu na ime učešća u dobiti dosudi iznos koji traži. Osim toga, Okružni privredni sud je istakao da bi apelant imao pravo na naknadu štete po osnovu izmakle koristi, morao je dokazati da je sve svoje ugovorne obaveze blagovremeno i u cjelosti ispunio, da je dobitak koji traži mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a da ga je u ostvarenju svojim postupanjem spriječio tuženi, u smislu odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), što po ocjeni Okružnog suda apelant nije učinio. Prema zaključku Okružnog privrednog suda, ono na šta apelant ima pravo jest naknada za uložena sredstva, kako materijalna, tako i vrijednost uloženih materijala, plaćene račune drugim licima i sl., a ova naknada mu pripada po osnovu člana 132. i 210. ZOO. U odnosu na visinu tražene naknade, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu po osnovu izvedenih radova u ukupnom iznosu od 446.477,37 KM, jer je vještak građevinske struke došao do obračuna vrijednosti izvedenih radova isključivo na temelju dokumentacije apelanta, koja nije potpuna jer nije potpisana od strane tuženog, niti nadzornog organa, a apelant nije dokazao bilo kojim materijalnim ispravama da je radove u toj vrijednosti zaista i izveo. Okružni privredni sud je istakao da u konkrentom slučaju nije mogao prihvatiti kao objektivne iskaze svjedoka koji su radnici apelanta, a koji se nisu mogli ni sjetiti tačnih količina i obima izvedenih radova. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je odluku o troškovima postupka donio imajući u vidu vrijednost spora i činjenicu da je apelant uspio u parnici sa otprilike 10%, zbog čega je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u punom iznosu, a tuženi je sa zahtjevima iz protivtužbe uspio osim u neznatnom dijelu, zbog čega sud smatra da mu pripadaju ukupno traženi troškovi.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 014166 14 Pž od 28. novembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, usvajajućeg dijela protivtužbenog zahtjeva, te odbijajućeg dijela prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja, kao i žalba tuženog izjavljena protiv odbijajućeg dijela protivtužbenog zahtjeva, te je u tim dijelovima prvostepena presuda potvrđena.
5. Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelantu, nakon raskida ugovora, shodno odredbama člana 132. i člana 210. ZOO, pripada pravo da traži vraćanje, odnosno naknadu vrijednosti za onaj dio njegove imovine koji je prešao u imovinu tuženog, a sve na ime realizacije ugovora, dok preko dosuđenog iznosa apelant nije dokazao da mu pripada tražena naknada. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, ali samo u kontekstu izmakle dobiti, dok nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke nije prihvatio, jer je isti sačinjen prema dokumentaciji apelanta koja u pretežnom dijelu nije potpisana niti ovjerena od strane tuženog. Zbog navedenog, Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti iznosi koji su na ovaj način dobijeni, osim dosuđenog iznosa, a apelant nije dokazao da je izveo radove u vrijednosti koju traži predmetnom tužbom. Također, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke u pogledu nekorištenja pojedinih građevinskih mašina (kamioni, bageri i viljuškari), pa apelantu, kao vlasniku ovih vozila, nesporno pripada naknada za korist koju je tuženi imao od upotrebe ovih stvari, dok je ocjenom provedenih dokaza, pravilno prvostepeni sud odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu troškova nekorištenja krana, jer apelant nije dokazao da je kran njegovo vlasništvo. U odnosu na izmaklu koristi, prema stavu Višeg privrednog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je apelant mogao očekivati dobit samo u slučaju da je sve svoje ugovorne obaveze blagovremeno i u cijelosti ispunio, a utvrđeno je da apelant nije ispunio svoje obaveze, pa nije moguće utvrditi kolika bi ulaganja i troškovi apelanta u daljoj realizaciji ugovora bili, pa je i u tom dijelu primjenom odredbi člana 189. ZOO, odluka pravilna i zakonita. Viši privredni sud je, također, naveo da zaključeni ugovor o poslovno - tehničkoj saradnji ima elemente ugovora o ortakluku, koji nije kao poseban ugovor regulisan odredbama ZOO, već se na njega primjenjuju pravna pravila Opšteg građanskog zakonika, te da je predmetni ugovor raskinut sa danom 19. marta 2008. godine, dopisom tuženog, iz razloga neizvršavanja obaveza od strane apelanta, pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da ugovor nije raskinut, odnosno da nije raskinut na zakonit način. Osim toga, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelanta za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, dajući jasne razloge koje je prihvatio i Viši privredni sud. Na koncu, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud, cijeneći uspjeh apelanta u tužbenom zahtjevu, kao i uspjeh tuženog u protivtužbenom zahtjevu, pravilno dosudio troškove postupka.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 014166 17 Rev od 3. augusta 2017. godine djelimično je usvojena apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je odbijena apelantova žalba protiv usvajajućeg dijela odluke o protivtužbenog zahtjeva, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučenje, dok je u ostalom dijelu odluke o glavnoj stvari, tj. odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu apelantova revizija odbijena.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, u dijelu u kojem je odbio apelantovu reviziju, a koji dio apelant osporava predmetnom apelacijom, istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da prema odredbi člana 132. stav 1. ZOO, apelantu pripada naknada za radove koje je izveo do raskida ugovora. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao koje tačno radove je izveo i u kojoj vrijednosti, jer je na te okolnosti provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke koji se u tom nalazu nije ni bavio. S tim u vezi, Vrhovni sud je napomenuo da je u konkretnom slučaju provedeno vještačenje i po vještaku ekonomske struke koji je utvrđivao knjigovodstveno stanje obaveza apelanta i tuženog, ali isključivo na prema knjigovodstvenoj dokumentaciji apelanta, koja nije potpisana od strane tuženog i po kojoj se nije ni mogao dobiti zahtjevani iznos, pa se iz ovog razloga nalaz nije mogao prihvatiti. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni navodi da je njegov tužbeni zahtjev u ovom dijelu nepravilno odbijen. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi, primjenivši pravilo o teretu dokazivanja, zaključili da apelant nije dokazao da je na gradilište dovezao kompletan i ispravan kran sa kojim je tuženi obavljao poslove, te je pravilno i u ovom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je, također, zaključio da je raskidom ugovora o ortakluku apelant izgubio položaj ortaka, a nije ni učestvovao u radovima koji su uslijedili nakon raskida ugovora, pa mu ne može ni pripasti zahtjevana izmakla korist, zbog čega su bez osnova revizioni navodi da mu pripada pravo na ostvarenu dobit.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant smatra da tuženi nije imao zakonski osnov za raskid predmetnog ugovora, jer je on, suprotno zaključku redovnih sudova, ispunio sve svoje ugovorne obaveze. Apelant, također, smatra da mu pripada pravo na ostvarenu dobit na način kako je to tražio tužbenim zahtjevom, a ne u manjim iznosima kako su to sudovi utvrdili. Osim toga, apelant navodi da je pogrešan zaključak sudova da nalaz vještaka ekonomske struke nema relevantne težine jer je isti sačinjen na osnovu dokumentacije iz spisa predmeta. Apelant, također, smatra da je, suprotno zaključku sudova, on dokazao vlasništvo nad kranom, te da je u tu svrhu dostavio odgovarajuće dokaze. Relevantni propisi
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 132.
Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost svog potraživanja u cjelosti. Ustavni sud, pri tome, smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi i reviziji, a koje su redovni sudovi imali u vidu, te da su ih obrazložili, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević