Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/19 (A. Ć.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1230/19, rješavajući apelaciju Asime Ćehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Asima Ćehić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 049792 17 Gž od 25. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 049792 13 P od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asima Ćehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Predrag Ibrahimpašić advokat iz Bihaća, podnijela je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 049792 18 Rev od 27. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 049792 17 Gž od 25. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 049792 13 P od 28. marta 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4131/17 od 10. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-1607/18, a koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 049792 17 Gž od 25. decembra 2017. godine. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantica je podneskom od 18. marta 2019. godine dopunila apelaciju.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 27. septembra 2006. godine i Aneks Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 1. novembra 2006. godine zaključeni između apelantice (prodavca), koju je zastupao kao punomoćnik prvotuženi (Š.F.), i drugotužene A.I. (kupca) pravno ništavni, da se slijedom ovog utvrđenja naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog i zemljišnoknjižnog stanja na način da se nekretnine, pobliže označene u izreci prvostepene presude, brišu kao posjed i izvanknjižno vlasništvo drugotužene A.I. i upišu u posjedovnim i zemljišnim knjigama kao apelantičino izvanknjižno vlasništvo i posjed sa 1/1 dijela, a što je drugotužena dužna trpjeti i dozvoliti uknjižbu, uz naknadu troškova postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica 21. avgusta 2002. godine i 27. oktobra 2006. godine izdala punomoći kojima je, između ostalog, ovlastila Š.F. da može upravljati njenim nekretninama (prodati i sklopiti ugovor o kupoprodaji) upisanim u zemljišno-knjižni uložak naveden u izreci prvostepene odluke, te da može izvršiti sve radnje vezane za izgradnju novog objekta na predmetnim nekretninama i prenos nekretnina u katastru i zemljišnoj knjizi. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica temeljem ovih punomoći sa A.I. (kćerka Š.F.) zaključila kupoprodajni ugovor od 27. septembra 2006. godine i Aneks kupoprodajnog ugovora od 1. novembra 2006.godine (predmet kupoprodaje sve nekretnine navedene u izreci prvostepene odluke), da je došlo do cijepanja predmetnih parcela i da je A.I. prometovala dijelom kupljenih parcela, da su parcele kojima nije raspolagala upisane kao posjed i vlasništvo A.I. sa dijelom 1/1, od kojih parcela su na dvije parcele izgrađene dvije porodične stambene zgrade (pa i kuća u kojoj živi apelantica), te da za te parcele apelantica traži utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji ništav. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelantica znala da se nekretnine prodaju na osnovu ovih punomoći i da je saglasna s prodajom dijela nekretnina (izjavila da je lično potpisala punomoći ali da nije bila prisutna njihovom sačinjavanju, da je Š.F. po punomoći koju je ona potpisala bio ovlašten da proda ovu zemlju, ali da nigdje ne stoji da može bez njenog znanja, te da je dobila novac za zemlju koju je A.I. prodala trećim licima) zato što ne traži utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji nekretnina koje je A.I. prodala trećim licima već samo nekretnina koje su upisane na A.I. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud (suprotno apelantičinim navodima) pravilno zaključio (ocjenom sadržaja punomoći) da je apelantica dala ovlaštenje Š.F. za prodaju svih parcela iz predmetnog posjedovnog lista pa tako i predmetnih i da su navedene punomoći valjane, zato što ih je dala apelantica (nije osporila da ih je potpisala, dok je grafološkim vještačenjem utvrđeno da je sadržaj vjerodostojan) i ovjerene pred sudom, te naglasio da su predmetni ugovori zaključeni na osnovu punomoći kakva se zahtijeva za zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina, kao i da nisu ništavi, jer razlozi koje je apelantica isticala nisu razlozi za ništavost (član 103. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu od značaja za odluku apelantičini navodi vezano za isplatu cijene za kuću i iskaz svjedoka R.D. i okolnosti na koje je svjedočio, s obzirom da apelantica nije tražila isplatu kupoprodajne cijene, te naglasio da je R.D. (predložen da se sasluša na okolnosti pozajmice za prvobitnu apelantičinu kupovinu predmetnih nekretnina od M.D., a ne nove kuće) izjavio kada je posudio pare i koliko (a to nije bilo 1998.godine kada je apelantica kupila nekretnine od M.D.), zbog čega se ne može tvrditi da je sud dozvolio da se R.D. ispita na okolnosti na koje nije predložen te da je to imalo utjecaja na zakonitost odluke suda. Kantonalni sud je naveo (suprotno apelantičinim navodima) da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze, da je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da drugostepeni sud nije odgovorio na sve apelantičine žalbene razloge.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantičine navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njene žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević