Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3025/17 („Alija Hodžić - Alhos“ d.d. Sarajevo – u stečaju)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 44
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3025/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3025/17, rješavajući apelaciju „Alije Hodžića-Alhosa“ d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija “Alije Hodžića-Alhosa” d.d. Sarajevo u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 017029 16 Rev od 12.
juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Alija Hodžić - Alhos“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 017029 16 Rev od 12. juna 2017. godine. Podneskom od 6. septembra 2017. godine apelantov opunomoćenik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i opunomoćenika tuženog „Inkosa“ d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 21. marta 2019. godine. Opunomoćenik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su pravni prednici parničnih stranaka 26. maja 1989. godine zaključili ugovor (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim je pravni prednik tuženog dao u trajno vlasništvo polovinu poslovnog prostora (51 m2) (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) apelantovom pravnom predniku. Apelantov pravni prednik je na osnovu predmetnog ugovora platio porez na promet nekretnina, a ugovorom se obavezao da će cijeli poslovni prostor, površine 102 m2, o svom trošku adaptirati u istovjetnom obliku za oba dijela (dva poslovna prostora po 51 m2), kao i da će preuzeti dva radnika u stalni radni odnos, što je i učinio. Sporni poslovni prostor je bio u posjedu apelantovog pravnog prednika do izbijanja ratnih sukoba, a on se vodio u njegovim poslovnim knjigama sa stanjem 31. decembar 1991. godine.
6. Nakon rata, počev od 1997. godine, apelant je od nadležnih organa u Stocu tražio aktiviranje spornog poslovnog prostora i uknjižbu prava vlasništva na njemu, pozivajući se na predmetni ugovor, a i više puta se bezuspješno obraćao tuženom radi rješavanja imovinskopravnih odnosa na spornom poslovnom prostoru.
7. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se parcele na kojima je izgrađena zgrada na kojima se nalaze poslovni prostori u javnim evidencijama vode kao neizgrađeno građevinsko zemljište sa pravom posjeda u korist SO Stolac.
8. Tuženi od 2002. godine poslovne prostore (102 m2) daje u zakup.
Osporene presude
9. Apelant je 3. augusta 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja da je posredstvom svog pravnog prednika stekao osnov za stjecanje vlasništva i jače pravo posjeda na spornom poslovnom prostoru na osnovu predmetnog ugovora, te njegovu predaju u posjed, odnosno, između ostalog, da se tuženi može osloboditi obaveza prema apelantu ukoliko umjesto navedenog apelantu isplati iznos od 164.224,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate uz naknadu troškova postupka.
10. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 017029 13 Ps 2 od 24. oktobra 2014. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjima vještaka geodetske, građevinske i finansijske struke, te saslušanjem svjedoka) i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
12. Općinski sud je čitanjem zapisnika sa lica mjesta Općinskog suda u Čapljini od 9. januara 2009. godine i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke i skice snimanja sa lica mjesta utvrdio da je vještak izvršio identifikaciju parcele i snimanje objekta u kome se nalazi sporni poslovni prostor, utvrdivši da zgrada nije ucrtana u knjigama katastarskog operata i da se parcele na kojima se zgrada nalazi vode na SO Stolac. Prilikom uviđaja je utvrđeno da se poslovni prostori (dva poslovna prostora od po 51 m2) nalaze u prizemlju poslovne stambene zgrade i da su oni uređeni i privedeni namjeni za potrebe djelatnosti UniCredit Bank.
13. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 25. marta 2014. godine Općinski sud je utvrdio hronologiju događaja u vezi sa spornim poslovnim prostorom, i to da je predmetni ugovor zaključen između pravnih prednika parničnih stranaka 29. maja 1989. godine, da je plaćen porez na promet nekretnina i prava u iznosu od 331.500,00 jugoslavenskih dinara, kao i da se sporni poslovni prostor vodio u apelantovim poslovnim knjigama (popisna lista osnovnih sredstava 0200) sa stanjem 31. decembar 1991. godine pod rednim brojem 60 sa iskazanom vrijednošću od 125.461,00 jugoslavenskih dinara. Iz nalaza je još proizašlo da se prema programu privatizacije u kojem je naveden spisak nekretnina u vlasništvu tuženog, kao i u pogledu prava zakupa trećeg lica nije moglo utvrditi da se sporni poslovni prostor nalazi na spisku nekretnina navedenih u programu privatizacije. Iz nalaza je proizašlo i kada je apelant zaključio ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, s kim i po kojoj cijeni.
14. Općinski sud je nalaze vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, ali ih je ocijenio u kontekstu postojanja osnova potraživanja. Iz obrazloženja nije vidljivo da li je apelant ulagao bilo kakav prigovor na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke.
15. Odgovarajući na sporno pitanje pravne valjanosti predmetnog ugovora, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je on pravno valjan, shodno odredbi člana 88. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je tokom postupka utvrđeno da se radi o pravnom poslu zaključenom posredstvom zakonskog zastupnika i da je tuženi na osnovu predmetnog ugovora uveo u posjed apelantovog prednika u posjed, što upućuje na zaključak da je predmetni ugovor tuženi ispunio i da on za njega nije bio sporan.
16. Za Općinski sud je bilo sporno i na koji način tuženi može raspolagati spornim poslovnim prostorom imajući u vidu da nekretnina - zgrada postoji, ali da ona nije ucrtana u katastarskim planovima, a sagrađena je na parcelama koje se nalaze u državnom vlasništvu na kojima je kao posjednik upisana SO Stolac, bez podataka ko je i od kada posjednik poslovnog prostora.
17. Potom, u vezi sa zahtjevom kojim je apelant tražio da se utvrdi da je stekao osnov za stjecanje vlasništva na nekretninama na osnovu zaključenog pravnog posla, prvostepeni sud je, prije svega, utvrdio da sporni poslovni prostor nije upisan u zemljišnim knjigama i da je sagrađen na državnom vlasništvu na kojem pravo posjeda ima SO Stolac, što, prema stavu Općinskog suda, upućuje na zaključak da je apelant tužbeni zahtjev trebalo da usmjeri i prema upisanom posjedniku zemljišta. Osim toga, kako je naglasio prvostepeni sud, apelant je primjenom pravila o teretu dokazivanja morao dokazati postojanje prava pravnog prednika tuženog na predmetu predmetnog ugovora, odnosno da li je on u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio vlasnik spornog poslovnog prostora ili ne. Navedeno, prema ocjeni Općinskog suda, podrazumijeva i dostavljanje dokaza o tome da li je pravni prednik tuženog, kao eventualni vanknjižni vlasnik, sagradio svojim sredstvima spornu nekretninu, te sa kojim pravima i na koji način je on njome raspolagao u momentu zaključenja predmetnog ugovora. Shodno tome, a imajući u vidu odredbe člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), kao i pravilo da niko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima, Općinski sud je ocijenio neosnovanim dio zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostora, što bi kao posljedicu dovelo do njegove predaje u posjed, te eventualnu isplatu njegove cijene, tako da je taj dio zahtjeva odbijen primjenom odredaba čl. 23. i
38. ZVPO.
18. U vezi sa zahtjevom kojim apelant traži da se utvrdi jače pravo na posjed, Općinski sud je i taj dio zahtjeva odbio kao neosnovan imajući u vidu sve prethodno izneseno, jer apelant nije stekao to pravo, niti se može primijeniti član 48. ZVPO koji govori o pretpostavljenom vlasniku i povratu stvari od savjesnog posjednika.
19. Općinski sud je 21. septembra 2015. godine donio Dopunsku presudu broj 65 0 Ps 017029 13 Ps 2 kojom je odbio apelantov zahtjev kojim je u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio i isplatu naknade štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 83.400,00 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude). Neosnovanost ovog dijela zahtjeva Općinski sud je utemeljio na razlozima koje je naveo u presudi od 24. oktobra 2014. godine, a koji se, prema ocjeni tog suda, odnose i na dopunsku presudu, odnosno na činjenici da apelant nije stekao pravo vlasništva, niti ima pravo jačeg posjeda na spornom poslovnom prostoru.
20. Odlučujući o apelantovim žalbama Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 017029 16 Pž 3 od 18. aprila 2016. godine žalbe odbio i osporenu presudu, kao i dopunsku presudu potvrdio. Iz obrazloženja osporenih presuda Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud ispitao sve okolnosti i utvrdio sve činjenice koje su od značaja za pravilnu primjenu prava, odnosno, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.
21. U vezi sa apelantovim prigovorom vezanim za vještačenje koje je izvršio vještak finansijske struke, Kantonalni sud je naveo da je vještaku rješenjem suda od 13. novembra 2013. godine naloženo da utvrdi i da li je tuženi vodio poslovni prostor u svojim knjigama kao osnovno sredstvo prije potpisivanja predmetnog ugovora, ali da vještak nije potvrdio tu činjenicu, navodeći da mu o tome nije dostavljena puna finansijska dokumentacija. Nadalje je Kantonalni sud pojasnio da je vještak iznio svoje mišljenje da iz predmetnog ugovora koji je ovjerila porezna uprava i činjenice da je državi plaćen porez proizlazi da je sporni poslovni prostor apelantova imovina, nakon čega je apelant povukao svoj prijedlog za uvid u dodatnu dokumentaciju prihvativši nalaz vještaka bez primjedaba.
22. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, navedeno mišljenje vještaka ne može biti dovoljno za zaključak da je apelant stekao pravo vlasništva iz osnova predmetnog ugovora zbog toga što sudu, pored dokaza o izvršenom prenosu prava, nije dostavljen dokaz da je pravni prednik tuženog u vrijeme zaključenja tog ugovora bio vlasnik spornog poslovnog prostora, odnosno da je imao pravo koje je prenio na tuženog (nemo plus iuris ad alium transferre protest quam ipse habet). Zbog toga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant, zbog propuštanja da dokaže i tu odlučnu činjenicu, nije uspio dokazati sve činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Shodno tome, Kantonalni sud nije ustanovio povredu parničnog postupka prilikom ocjene tog dokaza od prvostepenog suda, jer je sam apelant odustao od prijedloga za vještačenje dodatne dokumentacije, odnosno prihvatio je nalaz vještaka bez primjedaba.
23. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantovo pozivanje na odredbu člana 48. ZVPO, jer apelant nije dokazao ni da je pretpostavljeni vlasnik spornog poslovnog prostora, odnosno da ima jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora od osobe koja ga trenutno koristi.
24. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 65 0 Ps 017029 16 Rev od 12. juna 2017. godine kojom je reviziju odbio. Revizijski sud je, ispitujući revizijske prigovore u svjetlu činjeničnog stanja nižestepenih sudova, koje je iscrpno prezentirao u obrazloženju presude, zaključio da su prigovori o pogrešnoj primjeni čl. 25, 27. i 48. ZVPO neutemeljeni. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se odredba člana 25. ZVPO odnosi na stjecanje prava vlasništva na novoizgrađenoj stvari, a član 27. tog zakona regulira stjecanje prava vlasništva na tuđem zemljištu. U situaciji kada apelant nije dokazao da je tuženi sagradio objekt - sporni poslovni prostor, da pravni prednik tuženog sporni poslovni prostor nije vodio u svojim knjigama kao osnovno sredstvo, niti ga je uvrstio u početni bilans privatizacije tuženog, a niti je upisan u zemljišnim knjigama, stav redovnih sudova da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva je pravilan, jer je sve navedeno apelant trebalo da dokaže da bi se osnovano pozvao na navedene odredbe ZVPO, pri čemu apelant nije dokazao ni da je pretpostavljeni vlasnik spornog poslovnog prostora, odnosno da ima jače pravo na posjed.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, ali i ostalim presudama, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant iznosi razloge zbog kojih ne dijeli stavove redovnih sudova, te, između ostalog, tvrdi da tokom parničnog postupka nije bio u situaciji da dokazuje sporno vlasništvo tuženog na spornim poslovnim prostorom u vrijeme sklapanja ugovora iz 1989. godine, jer u arhivi nije posjedovao bilo kakvu dokumentaciju u vezi s tim, što je bio razlog da predloži vještačenje vještaka finansijske struke na tu okolnost (da li je sporni poslovni prostor vođen u knjigovodstvenoj evidenciji tuženog kao njegovo osnovno sredstvo u periodu prije i nakon sklapanja predmetnog ugovora). Međutim, taj dio vještačenja nije proveden zbog toga što tuženi nije dostavio vještaku poslovnu dokumentaciju iz tog perioda, a prema apelantovoj ocjeni, tuženi je to učinio namjerno, kako bi osujetio vještaka u izvršenju postavljenog zadatka. Apelant smatra da o tome sudovi nisu vodili računa, a takvo ponašanje tuženog je, shodno članu 135. ZPP, trebalo imati utjecaja na sudsku odluku, pa taj propust sudova predstavlja grubo kršenje ZPP.
26. Apelant, također, smatra da su redovni sudovi imali uporište u odredbama čl. 25. i 27. ZVPO za utvrđenje da je apelant i po tom osnovu stekao vlasništvo s obzirom na to da ga je apelant, nakon što mu je sporni poslovni prostor predat u posjed i vlasništvo, adaptirao svojim sredstvima. Apelant posebno skreće pažnju na odredbu člana 48. ZVPO za koju smatra da su je redovni sudovi proizvoljno primijenili i u tom pravcu detaljno iznosi razloge. Apelant tvrdi da je u postupku dokazao da je njegov posjed bio kvalificiran, jer je on bio savjestan i zakonit. Tokom postupka je dokazano da je sporni poslovni prostor na apelanta prenesen punovažnim pravnim poslom, te da ga je tuženi u sporni poslovni prostor uveo dobrovoljno, tako da nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom. Također je kao nesporno dokazano da je apelant bio savjestan posjednik, jer nije bilo nikakvog osnova da posumnja u svoje vlasništvo, niti je to tuženi osporio, pri čemu je naglasio da se savjesnost pretpostavlja. Apelant smatra da je proizvoljan stav redovnih sudova da tokom postupka nije dokazao da polaže jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora od tuženog, koji ga bez ikakvog pravnog osnova drži u posjedu i njime nezakonito raspolože. b)Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da ostaju kod razloga datih u osporenim presudama, jer, suprotno apelantovim tvrdnjama, prilikom donošenja presuda nije bilo kršenja prava na koja se apelant neosnovano pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
II. STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
2. Stjecanje prava vlasništva novoizrađene stvari Član 25.
Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.
Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.
Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.
U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.
4. Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 48.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 123. stav (2) (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 135.
(1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. (2) Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje strane.
(3) U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava shodno će se primjenjivati odredbe čl. 139. i 140. ovog zakona.
(4) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi.
(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.
(6) Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 017029 16 Rev od 12. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 10. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju apelant je vodio predmetni postupak radi zaštite svojih prava na spornom poslovnom prostoru. Dakle, radilo se o imovinskopravnoj zaštiti, što upućuje na zaključak da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
40. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. Apelant tvrdi da nije imao pošteno suđenje, jer dio finansijskog vještačenja kojim je apelant tražio da se utvrdi da li je sporni poslovni prostor vođen u knjigovodstvenoj evidenciji tuženog kao njegovo osnovno sredstvo prije sklapanja predmetnog ugovora nije proveden, jer tuženi nije dostavio poslovnu dokumentaciju, što je, prema apelantovom mišljenju, učinio namjerno da bi osujetio vještaka da iznese svoje mišljenje o postavljenom zadatku. Tvrdi da o tome redovni sudovi nisu vodili računa, a takvo postupanje tuženog je, shodno članu 135. ZPP, trebalo imati utjecaj na sudsku odluku.
42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz prvostepene presude nije bilo moguće ispitati ovaj prigovor, jer je u presudi samo prezentiran sadržaj nalaza vještaka finansijske struke (vidi tačku 13. ove odluke) koji je proveden kao dokaz i ocijenjen u smislu člana 8. ZPP. Iz prvostepene presude, također, nije vidljivo da li je apelant navedeni prigovor koji je iznio u apelaciji predočio prvostepenom sudu kako bi se taj sud o prigovoru očitovao, niti to apelant u apelaciji tvrdi. Ono što je iz raspoloživih dokumenata vidljivo jeste to da je apelant u žalbi ukazao na ovaj propust i da se Kantonalni sud o prigovoru izjasnio (vidi tačku 21. ove odluke). Pošto iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je „apelant povukao svoj prijedlog za uvid u dodatnu dokumentaciju prihvativši nalaz vještaka bez primjedaba“, čini se da je u takvim okolnostima ovaj apelantov prigovor koji iznosi u ovoj fazi postupka ostao bez uporišta i bez utemeljenja. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je vještačenje dokazno sredstvo koje sud ocjenjuje po pravilima iz čl. 8. i 123. stav 2. ZPP.
43. U odnosu na ostale prigovore koji se tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance zauzeli jedinstven stav o neosnovanosti postavljenih zahtjeva, što su dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju velikog broja provedenih dokaza utvrdili da su predmetni ugovor na temelju koga je pravni prednik uveden u sporni poslovni prostor realizirali pravni prednici parničnih stranaka, ali da apelant na osnovu tog ugovora nije mogao steći valjan pravni osnov za vlasništvo na spornom poslovnom prostoru. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne okolnosti predmetnog slučaja, prije svega da je sporni poslovni prostor sagrađen na državnom zemljištu sa pravom raspolaganja SO Stolac (zgrada u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor nije upisana u javne evidencije), da pravni prednik tuženog nije bio vlasnik spornog poslovnog prostora u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (nije bio upisan u javnim evidencijama), niti su tokom postupka pruženi dokazi da je pravni prednik tuženog svojim sredstvima sagradio spornu nekretninu, te da sporni poslovni prostor nije obuhvaćen programom privatizacije tuženog. U takvim okolnostima, kada apelant svoje pravo na spornom poslovnom prostoru crpi iz prava pravnog prednika tuženog i kada sporni poslovni prostor pravno ne egzistira, Ustavni sud ne može izvući zaključak da su redovni sudovi prilikom odlučenja u odnosu na apelantove postavljene zahtjeve proizvoljno primijenili odredbe ZVPO, i to član 23, kao i odredbe čl. 25, 27. i 48. na koje se apelant pozvao i u apelaciji (vidi Relevantne propise).
44. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, te zaključuje da je apelantovo pozivanje na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovano.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
46. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na sve tri sudske instance saglasno zaključili da su apelantovi zahtjevi neutemeljeni, pri čemu su imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, posebno da sporni poslovni prostor nije evidentiran u javnim evidencijama, odnosno da se parcele na kojima je zgrada izgrađena vode kao zemljište u državnom vlasništvu sa pravom posjeda u korist SO Stolac i kada tokom postupka nisu pruženi dokazi o vlasništvu pravnog prednika tuženog na spornom poslovnom prostoru iz čijeg prava apelant crpi svoje pravo, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene relevantnih odredaba ZVPO i ZPP.
48. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao i kada je koristio sve pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da pravni lijekovi koje je apelant koristio nisu rezultirali uspjehom za apelanta per se ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević