Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/17 (NLB Banka a.d. Banjaluka raniji naziv NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2670/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2670/17, rješavajući apelaciju NLB Banke a.d. Banjaluka (raniji naziv NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka), na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio NLB Banka a.d. Banjaluka (raniji naziv NLB Razvojna banka a.d.
Banjaluka) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105471 16 Pž 2 od 23. maja 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105471 13 Ps od 7.
novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. NLB Banka a.d. Banjaluka (raniji naziv NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka) (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. juna 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105471 16 Pž 2 od 23. maja 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 105471 13 Ps od 7. novembra 2016. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 105471 13 Ps od 7. novembra 2016. godine utvrđeno je da je izvršenje nad poslovnim prostorom, pobliže opisanom u izreci presude, određeno Rješenjem Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Ip 007 085 09 Ip od 8. aprila 2010. godine, nedopušteno i navedeno rješenje o izvršenju u odnosu na predmetni poslovni prostor ukinuto a izvršni postupak obustavljen, te su obavezani apelant i „Grading" eksport-import d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiocu "Graci Finiš" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno naknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni privredni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, prijedlogom od 4. februara 2009. godine, pokrenuo izvršni postupak protiv drugotuženog kojim je inter alia tražio da se izvršenje provede i na predmetnom poslovnom prostoru, te da je sud udovoljio apelantovom prijedlogu i 8. aprila 2010. godine donio rješenje o izvršenju. Zatim, da je u navedenom izvršnom postupku tužilac istakao prigovor trećeg lica, pa ga je sud uputio na parnicu, te je tužilac pokrenuo predmetni parnični postupak. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama člana 53. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će u slučaju da prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiti i obustavu izvršnog postupka. Zatim je ukazao da se izvršenje na nepokretnosti sprovodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja (člana 68. ZIP), te da će čim donese rješenje o izvršenju, sud po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja (član 72. stav 1. ZIP). Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 12. marta 2009. godine dozvoljen upis tužiočevog prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, te da je tužilac 9. novembra 2009. godine, na osnovu ugovora o udruživanju sredstava, upisan u knjigu uloženih ugovora kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, Okružni privredni sud je istakao da je tužilac upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora prije donošenja rješenja o izvršenju i prije nego što je isto dostavljeno nadležnom RUGIP na provođenje, te da u momentu donošenja rješenja o izvršenju vlasnik predmetnog poslovnog prostora nije bio drugotuženi nego tužilac. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da se izvršenje na predmetnom poslovnom prostoru ne može provesti, te je shodno odredbama člana 53. stav 5. ZIP usvojio tužbeni zahtjev. U vezi sa apelantovim navodima da u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje u predmetnom listu nepokretnosti nije bila upisana predbilježba ugovora o udruživanju sredstava, Okružni privredni sud je istakao da ta činjenica ne utiče na drugačiju odluku suda, uzimajući u obzir da je rješenje o izvršenju doneseno poslije tužiočeve uknjižbe kao vlasnika predmetnog poslovnog prostora. Pri tome je naglasio da tek kada sud donese rješenje o izvršenju i isto dostavi nadležnom RUGIP radi upisa zabilježbe, shodno odredbama člana 68. ZIP, nekretnina može biti podvrgnuta prinudnom izvršenju, te da momenat podnošenja prijedloga za izvršenje u konkretnom slučaju nije od značaja. Takođe je naveo da na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari ne utiče ni činjenica nepostojanja zabilježbe ugovora o udruživanju sredstava, s obzirom da je na osnovu navedenog ugovora tužilac upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora prije donošenja rješenja o izvršenju.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105471 16 Pž 2 od 23. maja 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u kojima je istakao da je u tužbenom zahtjevu predmetni prostor označen podacima starog premjera, uprkos činjenici da je na područiju te katastarske opštine na snazi popisni katastar i da ne postoje zemljišne knjige niti parcele starog premjera. Naime, Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu dokaza izvedenih na glavnoj raspravi u vidu pismenih isprava utvrdio da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju tužilac bio upisan kao vlasnik poslovnog prostora koji je bio označen kao predmet izvršenja u rješenju o izvršenju od 8. aprila 2010. godine. U vezi apelantovih žalbenih navoda kojim ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o irelevantnosti činjenice da u momentu pokretanja izvršnog postupka nije bila izvršena predbilježba postojanja kupoprodajnog ugovora na koji način bi navedena činjenica bila publicirana u odnosu na ostala lica, Viši privredni sud je istakao da su isti neosnovani i nisu od odlučnog značaja za odlučenje, s obzirom da je utvrđeno da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju po apelantovom prijedlogu tužilac već bio upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u knjizi položenih ugovora.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi usvojili tužbeni zahtjev u kome nije na pravilan način označena predmetna nekretnina, navodeći podatke starog premjera iako je na području te katastarske opštine na snazi popisni katastar i ne postoje zemljišne knjige. Nadalje navodi da je apelantov prijedlog za izvršenje, u vrijeme njegovog podnošenja, ispunjavao sve uslove propisane ZIP i da apelant, kao savjesni povjerilac, ne može snositi posljedice zbog toga što je Osnovni sud tek nakon godinu dana, suprotno odredbama člana 5. ZIP, donio rješenje o izvršenju. Takođe navodi da iz tužiočevih dokaza proizilazi da je postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora tek 9. novembra 2009. godine, a da je promjena podataka o korisniku zgrade u listu nepokretnosti u njegovu korist provedena tek 14. marta 2013. godine, dakle oba datuma nakon pokretanja izvršnog postupka. Nadalje navodi da je predmetna tužba preuranjena, s obzirom da sud nije preduzeo niti jednu izvršnu radnju, odnosno nije upisana ni zabilježba izvršenja, kao prva izvršna radnja u smislu odredbe člana 68. ZIP. Apelant navodi da je pogrešno stanovište redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije od uticaja činjenica da tužitelj nije izvršio predbilježbu predmetnog ugovora, kako bi ta činjenica bila publikovana u odnosu na druga lica, te da tek dostavljanjem radi zabilježbe RUGIP od strane suda nekretnina može biti podvrgnuta prinudnom izvršenju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Višeg privrednog suda odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje na predmetnim poslovnim prostorom koje je, po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja, određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda 8. aprila 2010. godine, te navedeno rješenje ukinuto i izvršni postupak obustavljen. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba ZIP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao na činjenicu da drugotuženi, kao izvršenik, u momentu donošenja rješenja o izvršenju, nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, već je to bio tužilac, te je, pozivajući se na odredbu člana 68. ZIP, naglasio da tek donošenjem rješenja o izvršenju i dostavljanjem rješenja o izvršenju RUGIP radi upisa zabilježbe nekretnina može biti podvrgnuta prinudnom izvršenju. S obzirom na to, te kako apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode je isticao u toku postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni privredni sud i Viši privredni sud prilikom donošenja svojih odluka, te detaljno i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaja, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević