Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7731/18 ("Sloboprom" d.o.o. Lončari)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7731/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-7731/18, rješavajući apelaciju "Sloboprom" d.o.o. Lončari, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Sloboprom" d.o.o. Lončari protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Ip 039805 18 Pž od 3. oktobra 2018. godine, Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Ip 039805 16 Kom od 6.

juna 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Ip 039805 16 Kom od 10. maja 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Sloboprom" d.o.o. Lončari protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Ip 039805 18 Pž od 3. oktobra 2018. godine, Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Ip 039805 16 Kom od 6.

juna 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Ip 039805 16 Kom od 10. maja 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. "Sloboprom" d.o.o. Lončari (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Ip 039805 18 Pž od 3. oktobra 2018. godine, Rješenja Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Ip 039805 16 Kom od 6. juna 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 86 0 Ip 039805 16 Kom od 10. maja 2018. godine.

2. Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu za izvršenje tražioca izvršenja (Grad Banja Luka), na osnovu izvršnih isprava – dva rješenja o utvrđivanju komunalne naknade, donio rješenje o izvršenju od 10. maja 2018. godine kojim je dozvoljeno izvršenje protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 141.798,80 KM, na način da će se vršiti zapljena na računima apelanta.

3. Rješenjem Osnovnog suda od 6. juna 2018. godine djelimično je usvojen prigovor apelanta na rješenje o izvršenju od 10. maja 2018. godine. Obustavljeno je izvršenje u dijelu koji se odnosi na obavezu apelanta da tražiocu izvršenja isplati dug na ime komunalne naknade za januar 2008. godine u iznosu od 2.726,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, i u tom dijelu je utvrđena zastarjelost potraživanja i ukinute su sve do tada provedene izvršne radnje. Takođe je obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na obavezu apelanta da tražiocu izvršenja isplati iznos preko iznosa od 2.726,90 KM na ime komunalne naknade za period od marta 2009. godine zaključno sa septembrom 2010. godine, sa zakonskom zateznom kamatom , i u tom dijelu su ukinute sve do tada provedene izvršne radnje. Prigovor apelanta u preostalom dijelu je odbijen i nastavljen je izvršni postupak u odnosu na potraživanje tražioca izvršenja na iznos od 2.726,90KM mjesečno, po osnovu komunalne naknade, počev od februara 2008. godine i zaključno sa septembrom 2010. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Konačnom osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 6. juna 2018. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je tokom 2008. godine, na osnovu rješenja tražioca izvršenja, došlo do rušenja dijela objekta čija je korisna površina bila osnov za utvrđivanje obaveza plaćanja komunalne naknade, te da je zbog toga došlo i do umanjenja osnovice za navedenu naknadu. Okružni sud je dalje naveo da je po zahtjevu tražioca izvršenja, aktom Zavoda za izgradnju, umanjena osnovica komunalne naknade za površinu srušenih objekata od 2811 m2, te da je izvršeno storniranje obaveze za komunalnu naknadu za period od 1. marta 2008. godine do 31. novembra 2011. godine u iznosu od 22.623,40 KM. Okružni sud je naveo da je ovaj žalbeni prigovor apelanta bez osnova, jer su izvršne isprave - rješenja tražioca izvršenja na pravnoj snazi, odnosno da apelant nije ponudio dokaze da su gore navedene izvršne isprave ukinute, poništene, preinačene ili na drugi način stavljene van snage, slijedom čega žalbeni prigovori nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta, niti u odredbi člana 23. stav 1 tačka 2., člana 47. i člana 49. stav 2 Zakona o izvršnom postupku.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je nakon donošenja rješenja o utvrđivanju komunalne naknade došlo do rušenja dijela objekta čija je površina bila osnov za utvrđivanje obaveze plaćanja naknade, zbog čega je došlo do umanjenja osnovice za navedenu naknadu i izvršeno je „storniranje obaveze“ u određenom iznosu. Apelant, u suštini, smatra da je došlo do djelimičnog prestanka potraživanja utvrđenog izvršnom ispravom. Osim toga, apelant navodi da je tražilac izvršenja donio novo rješenje o utvrđivanju komunalne naknade od 10. decembra 2009. godine kojim je stavio van snage rješenje na osnovu koga je predložio izvršenje, pa je rješenje o izvršenju obuhvatilo i jedan period nakon što je izvršna isprava stavljena van snage.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu rješenja o utvrđivanju komunalne naknade. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da je došlo do djelimičnog prestanka potraživanja utvrđenog izvršnom ispravom), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tome. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7731/18 ("Sloboprom" d.o.o. Lončari) | Sudska praksa | Aktio