Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3004/17 (A. R.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3004/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3004/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Ristića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 012787 16 Rev od 14. marta 2017. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 01278716 Gž 2 od 15. juna 2016.

godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 012787 06 P 2 od 15. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 012787 16 Rev od 14. marta 2017. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 01278716 Gž 2 od 15. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 012787 06 P 2 od 15. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Centralnog registra hartija od vrijednosti a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 21. februara 2019.godine, a tuženi 26. februara 2019. godine. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 012787 06 P 2 od 15. oktobra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i G.Š. kojim su tražili da se obaveže tuženi da im isplati iznose od po 412.670,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te su apelant i G.Š. obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev za naknadu štete prouzrokovane od strane tuženog, usljed nečinjenja njegovog organa pri vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, u smislu odredaba člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, zajedno sa G.Š. i D.Š, 27. avgusta 2002. godine zaključio Ugovor o zajedničkoj kupovini državnog kapitala u preduzeću "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo, kojim su odlučili da zajednički nastupe u postupku licitacije i otkupa 30% državnog kapitala u navedenom privrednom društvu i da u kupovini učestvuju sa jednakim dijelovima od po 1/3 ( čl. 1. i 2.), te da će ih u tom postupku zastupati D.Š. Zatim, da je 18. oktobra 2002. godine između Direkcije za privatizaciju Republike Srpske kao prodavca i apelanta, G.Š. i D.Š kao kupaca, zaključen Ugovor o prodaji državnog kapitala u preduzeću ODGP "Budućnost“ „Srpsko“ Sarajevo, te da je kupce u navedenom pravnom poslu, na osnovu izdate punomoći, zastupao D.Š.. Navedenim ugovorom utvrđena je obaveza kupaca da plate iznos od 268.184,00 KM na ime razlike između prodajne cijene i depozita (100.000,00 KM), uplaćenog od strane D.Š.. Zatim je utvrđeno da je 19. novembra 2002. godine Direkcija za privatizaciju Republike Srpske dostavila tuženom obavještenje o izvršenoj privatizaciji licitacijom državnog kapitala u iznosu od 30% učešća u ukupnoj vrijednosti državnog kapitala u ODGP „Budućnost“ „Srpsko“ Sarajevo, u kojoj su kao kupci zajednički učestvovali apelant, G.Š. i D.Š, te da je iznos ugovorene cijene isplaćen 6. novembra 2002. godine. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je prenos kupljenih akcija izvršen 3. marta 2003. godine i da je ukupan iznos kupljenih akcija (1.528.211) upisan na ime D.Š.. Nadalje, da su apelant, G.Š. i D.Š 20. novembra 2002. godine potpisali i ovjerili u sudu izjavu kojom se odriču 10% vrijednosti državnog kapitala "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo u korist privrednog društva „Žad“ d.o.o. Zvornik, koje je dalo garanciju u korist Agencije za posredničke informatičke i finansijske usluge a.d. Banjaluka da će D.Š. isplatiti iznos od 147.675,00 KM na ime sredstava stare devizne štednje, radi kupovine predmetnih akcija. Zatim da je „Žad“ d.o.o. Zvornik izvršio isplatu navedenog novčanog iznosa, te da je protiv D.Š. i „Dedeks“ d.o.o. „Srpsko“ Sarajevo (u vlasništvu D.Š.), koje privredno društvo je 23. avgusta 2002. godine sa „Žad“ d.o.o. Zvornik zaključilo ugovor o otkupu akcija građana uloženih u "Budućnost“ a.d. Srpsko Sarajevo, pokrenuo parnični postupak radi naplate novčanog iznosa od 147.675,00 KM. Navedeni postupak je, kako je naveo Osnovni sud, u odnosu na D.Š. okončan sudskim poravnanjem kojim se D.Š. obavezao prenijeti na „Žad“ d.o.o. Zvornik 19% (290.360) ukupnog broja akcija u "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo. Zatim, da je 20. decembra 2002. godine između „Žad“ d.o.o. Zvornik, apelanta, G.Š, D.Š. i S.T. zaključen ugovor kojim je stipulisano da od ukupno procijenjene vrijednosti firme „Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo, 23,50 % pripada preduzeću Žad“ d.o.o. Zvornik, te da preostali dio vrijednosti navedenog privrednog društva pripada apelantu, G.Š, D.Š. i S.T, bez tačno utvrđenih dijelova. Takođe, da je utvrđenoo da je D.Š. 21. januara 2005. godine putem blok posla izvršio prenos 1.270.000 akcija u korist privrednog društva „Žad“ d.o.o. Karakaj.

6. Osnovni sud je ukazao da je Pravilnikom o registraciji i prenosu hartija od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se prenos hartija od vrijednosti sa računa dosadašnjeg vlasnika na račun novog vlasnika vrši upisom u Centralni registar, na osnovu naloga koji Centralni registar prima od pravnog lica ovlaštenog za poslovanje sa hartijama od vrijednosti ili direktno od dosadašnjeg imaoca (član 24.), te da će Centralni registar odbiti da izvrši prenos hartija od vrijednosti, inter alia, u slučaju ako nalog ne sadrži podatke iz člana 25. Pravila (član 28.). S tim u vezi je istakao da u konkretnom slučaju nalog nije sadržao sve elemente, te da je tuženi, shodno odredbama člana 27. Pravilnika, bio dužan da izvrši provjeru formalne ispravnosti naloga, što nije učinio. Nadalje je utvrđeno da Direkcija za privatizaciju Republike Srpske nije, u skladu sa odredbama člana 45. Pravila licitacije i specijalne licitacije (u daljnjem tekstu: Pravila), u roku od tri dana dostavila tuženoj obavještenje o izvršenoj privatizaciji licitacijom državnog kapitala, s obzirom da je utvrđeno da je ovlašteni radnik tužene preuzeo navedeni dokument tek 22. maja 2003. godine, nakon što su se tužioci obratili tuženoj u vezi sa upisanim akcijama. Međutim, kako je istakao Osnovni sud, navedena činjenica nije od uticaja na odgovornost tužene za nastalu štetu, s obzirom da je tužena aktom Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 4. februara 2003. godine bila obaviještena o činjenici da udio D.Š. u kupljenim akcijama iznosi 33,33 %. Pri tome je naglasio da tužioci (apelant i G.Š.) nisu postupili u skladu sa odredbama člana 7. Zakona o hartijama od vrijednosti, odnosno nisu imali otvorene račune kod tužene, niti su preduzimali radnje s ciljem upisivanja njihovog vlasništva na predmetnim akcijama, slijedom čega je Osnovni sud izveo zaključak da su tužioci doprinijeli nastanku predmetne štete.

7. Osnovni sud je, na osnovu iskaza tužilaca i svjedoka D.Š, te zapisnika, utvrdio da su navedeni prisustvovali skupštini akcionara privrednog društva "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo održanoj 21. decembra 2002. godine, na kojoj su bili upoznati sa činjenicom da D.Š, kao vlasnik 30% državnog kapitala u "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo, treba da izvrši prenos tih akcija u Centralnom registru hartija od vrijednosti. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, uzimajući u obzir da su tužioci, na navedenoj skupštini akcionara, bili upoznati sa činjenicom da će D.Š. biti upisan kao vlasnik 30% državnog kapitala u navedenom privrednom društvu, a upis akcija na njegovo ime je izvršen 3. marta 2003. godine, dok je predmetna tužba podnesena 17. maja 2006. godine, odnosno po isteku roka od tri godine, propisanog odredbama člana 376. ZOO. Osnovni sud je, takođe, naglasio da tužioci nisu dokazali ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, s obzirom da su zahtijevali isplatu nominalne vrijednosti akcija, što je u suprotnosti sa odredbama člana 189. ZOO kojom je propisano da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

8. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 01278716 Gž 2 od 15. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i G.Š. i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije pravilno raspravio prigovor zastare, s obzirom da je utvrđeno da su tužioci saznali za činjenicu da će D.Š. biti upisan kao isključivi vlasnik kupljenih akcija na skupštini akcionara privrednog društva "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo, te da je navedeni upisan kao vlasnik akcija 3. marta 2003.godine, a predmetna tužba podnesena 17. maja 2006. godine, odnosno nakon proteka roka propisanog odredbama člana 376. ZOO. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 47. Pravila propisano da ugovor sa obaveštenjem služi kao osnov za sticanje prava svojine i ulazak u posjed predmeta prodaje. S tim u vezi je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužioci nisu mogli, isključivo na temelju zaključenog ugovora, steći pravo vlasništva na predmetnim akcijama, s obzirom da, u vrijeme kupovine akcija, nisu, shodno odredbama člana 7. Zakona o hartijama od vrijednosti, imali otvorene račune kod tuženog, niti su svoja prava na njima, shodno odredbama člana 8. stav 1. navedenog zakona, upisali na račun otvoren kod tuženog. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije imao u vidu odredbe Pravila. Okružni sud je nadalje naveo da je prvostepni sud, pozivajući se na odredbe člana 189. ZOO, pravilno zaključio da tužioci nisu dokazali visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da nisu mogli zahtijevati naknadu štete u iznosu nominalne vrijednosti akcija.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 012787 16 Rev od 14. marta 2017. godine odbijena je revizija apelanta i G.Š. izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je istakao da su ti sudovi izveli pravilan zaključak da je tuženi postupao suprotno Pravilniku, odnosno da postoji nepravilno postupanje tuženog koje se ogleda u tome što je kao vlasnika svih kupljenih akcija upisao D.Š. Vrhovni sud je istakao da su, međutim, nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da su tužioci saznali za činjenicu da je D.Š. upisan kao isključivi vlasnik predmetnih akcija na skupštini akcionara održanoj 21. decembra 2002. godine, pa samim tim i da je predmetno potraživanje zastarjelo, budući da je upis akcija na ime D.Š. izvršen 3. marta 2003. godine a da je predmetna tužba podnesena 17. maja 2006. godine, dakle, prije proteka objektivnog roka propisanog odredbama člana 376. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je, shodno odredbama čl. 154. i čl. 155. ZOO, za odgovornost nekog lica za naknadu štete potrebno dokazati da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. S tim u vezi je istakao da tužioci nisu dokazali niti da su pretrpjeli štetu, niti njenu visinu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je preostali iznos kupoprodajne cijene državnog kapitala u "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevo od 268.184,00 KM naplaćen iz bankarske garancije privrednog društva „Žad“ d.o.o. Zvornik, odnosno da tužioci nisu učestvovali svojim novčanim sredstvima u plaćanju tog iznosa. Pri tome je naglasio da navedeno proizilazi i iz izjave tužilaca i D.Š. od 20. novembra 2002. godine, kojom su se odrekli svog dijela u privrednom društvu "Budućnost“ a.d. „Srpsko“ Sarajevu u iznosu od 147.675,00 KM, u korist „Žad“ d.o.o. Zvornik, kao i iz ugovora od 20. decembra 2002. godine, kojim su se apelant, G.Š, D.Š. i S.T. sporazumjeli da od ukupno procijenjene vrijednosti firme "Budućnost“ a.d. Srpsko Sarajevo, 23,50% pripadne „Žad“ d.o.o. Zvornik, a da preostali dio vrijednosti pripada ostalim ugovaračima bez tačno utvrđenih dijelova. Vrhovni sud je takođe istakao da tužioci nisu dokazali ni da su učestvovali u plaćanju iznosa od 100.000,00 KM, koji iznos je uplatio D.Š. na ime depozita u postupku licitacije. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je predmetne akcije, kao imovinu, stekao na zakonit način, te da mu je ta imovina, grubom greškom tuženog, nezakonito oduzeta. Takođe navodi da mu je nezakonitim postupanjem tuženog oduzeto i pravo na dividendu, koje bi ostvarivao kao imalac predmetnih akcija. Apelant se takođe poziva na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao.

II.Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao razloge za svoju odluku i da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva, te je predložio da se apelacija odbije.

12. Okružni sud je naveo da donošenjem osporene odluke tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje.

13. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da su odluku tog suda potvrdili Okružni sud i Vrhovni sud.

14. Tuženi je naveo da je apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek i zaštitu od diskriminacije, proizvoljno i neargumentovano, te da na taj način apelant pokušava da zloupotrebi prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine u cilju ostvarivanja koristi koja mu ne pripada, s obzirom da nije pretrpio bilo kakvu štetu. Nadalje, tuženi je naveo da nije došlo do nezakonitog prenosa predmetnih akcija na D.Š. jer apelant nikada nije ni stekao sporne akcije, odnosno nije tuženom podnio zahtjev za upis akcija, niti je kod tuženog imao otvoren poseban račun. Takođe je naveo da apelant nije uložio novčana sredstva za kupovinu predmetnih akcija, te da je u to vrijeme imao 18 godina i nije raspolagao sredstvima koja bi mu omogućila kupovinu spornih akcija. U konačnici predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

[…]

16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[…] Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 012787 16 Rev od 14. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak, u kojem su donesene osporene odluke, vodio radi naknade materijalne štete nastale nezakonitom registracijom, prenosom i prodajom akcija u privrednom društvu, koje je apelant, zajedno sa G.Š. i D.Š, u postupku licitacije kupio putem ugovora zaključenog sa Direkcijom za privatizaciju Republike Srpske, a koje su u konačnici, propustom tuženog, upisane kao isključivo vlasništvo D.Š. Dakle, apelant je imao legitimno očekivanje da će u sudskom postupku ostvariti pravo na naknadu štete u vidu vrijednosti predmetnih akcija, koje je pribavio putem zaključenog pravnog posla. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelantovo potraživanje naknade štete predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud, kao razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, naveli da je njegovo potraživanje, usmjereno na naknadu štete, zastarjelo, odnosno da je predmetna tužba podnesena van roka propisanog odredbama člana 376. ZOO, kao i da apelant u predmetnom postupku nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da je, suprotno odredbama člana člana 189. ZOO, potraživao nominalni iznos vrijednosti predmetnih akcija. S druge strane, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova o zastari apelantovog potraživanja, ali je, pozivajući se na odredbe čl. 7. i 123. ZPP u vezi sa odredbama čl. 154. i čl. 155. ZOO, istakao da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je pretrpio štetu, s obzirom da nije svojim novčanim sredstvima učestvovao u isplati preostalog dijela kupoprodajne cijene predmetnih akcija, kao ni u uplati depozita za učešće u postupku licitacije, slijedom čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP u vezi sa odredbama čl. 154. i čl. 155. ZOO, koje nesporno ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije.

28. Takođe, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, te da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelantovog prava. Naime, Ustavni sud smatra da provođenjem zakona, u smislu da pravo na naknadu štete mogu ostvariti samo lica koja su štetu i pretrpjela, na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, te da je, stoga, u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na imovinu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

31. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali s obzirom da te navode nije obrazlagao, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, pri čemu je održana "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

33. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da su navodi o povredi tog prava neosnovani.

34. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, s obzirom da te navode nije posebno obrazlagao, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-3004/17 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio