Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-662/19 (L. T.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-662/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-662/19, rješavajući apelaciju Ljubiše Trbulina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubiša Trbulin protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 K 020638 17 Kžk 2 od 29. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 K 020638 16 K2 od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubiša Trbulin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić advokat iz Banjaluke, podnio je 13. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 K 020638 17 Kžk 2 od 29. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 K 020638 16 K2 od 26. septembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok su oštećeni M.K., M.Ć., D.V. i D.G. s imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnični postupak. Također, apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrana upravljanja motornim vozilom „B” kategorije u trajanju od osam mjeseci od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja navedene mjere, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudskog paušala.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se 30. septembra 2013. godine na magistralnom putu M-14 (mjesto Poljavnice) u zoni ograničenja brzine od 80 km/h dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelant (upravljajući vozilom „Opel Astra Cosmo”) i D.G. (upravljajući vozilom „Golf“) kojom prilikom su apelantovi saputnici (mldb. M.K. i M.Ć. zadobili teške, odnosno mldb. D.V. laku tjelesnu povredu, a suvozač u vozilu „Golf“ D.G. zadobila tešku tjelesnu povredu). Okružni sud je dalje naveo da je iz iskaza oštećenih (kojima je u cijelosti poklonio vjeru) proizlazi da se apelant vozilom (prije kontakta s vozilom „Golf“) kretao lijevom kolovoznom trakom, da se vozilo „Golf“ nalazilo na desnoj kolovoznoj traci s uključenim pokazivačem pravca za skretanje ulijevo i da nije prelazilo na lijevu kolovoznu traku (potvrđeno nalazom vještaka saobraćajne struke D.M., koji je zaključio i da su oba vozila u toku primarnog kontakta bili na desnoj kolovoznoj traci). Okružni sud je naveo da se svi tragovi saobraćajne nezgode nalaze na desnoj kolovoznoj traci (što proizlazi iz uviđajne dokumentacije), te da vještak položaj vozila „Golf“ objašnjava početnom fazom u radnji skretanja ulijevo što odgovara i iskazu svjedoka M.Č. (koji „dozvoljava mogućnost„ prelaska točkom ove središnje trake) te naglasio da nalaz vještaka odbrane da se vozilo D.G. nalazilo za 1,10 metara na lijevoj kolovoznoj traci nijednim dokazom nije objektiviziran. Okružni sud je naveo da su apelantov iskaz i iskaz svjedoka N.P. da je prednji lijevi kraj vozila D.G. prešao središnju liniju kolovoza (po apelantovom iskazu za jednu trećinu lijeve kolovozne trake, dok je iskaz N.P.u tom pogledu potpuno neodređen) nepouzadi u bitnim detaljima, zbog čega njihovim iskazima nije poklonio vjeru niti je njihove iskaze mogao dovesti u vezu s izvedenim dokazima, te da (u pogledu prednjih činjenica) nije prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke odbrane, jer su njihovi zaključci suprotni nalazu i mišljenju vještaka tužilaštva i iskazima oštećenih i svjedoka. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je apelantovo postupanje u kritičnom momentu suprotno blanketnim normama iz čl. 36. stav 1. i 44. stav 3. tačka 3) Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH (zbog dozvoljene brzine nije mogao adekvatno reagovati kada je primjetio vozilo „Golf“, koje u zaustavljenoj poziciji s uključenim pokazivačem pravca čekalo da skrene u lijevu kolovoznu traku, te skrenuo u desnu traku i udario u vozilo „Golf“, odnosno nije se uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti za drugo vozilo, a što je imalo za posljedicu povrede kod oštećenih) te naglasio da su se u apelantovim radnjama našla sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. st. 2. u vezi sa stavom l . Krivičnog zakona RS. Okružni sud je zaključio da izricanje kazne zatvora predstavlja adekvatnu mjeru kazne težini počinjenog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja (član 28. Krivičnog zakona RS).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da je drugostepeni sud " ...uzeo kao istinite samo one dokaze koji idu na apelantovu štetu bez davanja valjanih razloga za takve zaključke, te da je svaku spornu situaciju, suprotno pravilu „in dubio pro reo“ tumačio na apelantovu štetu".
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS). Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju Okružni sud je, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević