Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3492/17 („Geosonda“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3492/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3492/17, rješavajući apelaciju „Geosonda“ d.o.o Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Geosonda“ d.o.o.

Zenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 084189 14 Rev od 13. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Geosonda“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 14. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 084189 14 Rev od 13. aprila 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 PS 084189 09 PS od 19. februara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 084189 10 Pz od 13. juna 2014. godine, obavezan je „UNIQA“ Osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su stranke 15. novembra 2005. godine zaključile ugovor o kasko osiguranju za radno vozilo odnosno radnu mašinu apelanta (u daljnjem tekstu: predmetna mašina), kao i da su 21. aprila 2006. godine zaključili polisu osiguranja imovine. Dalje je naveo da je među strankama nesporno da je predmetna mašina oštećena, a da je među strankama sporno da li dijelovi koji su oštećeni predstavljaju sastavni dio predmetne mašine ili predstavljaju zasebne dijelove koji nisu sastavni dio predmetne mašine i time nisu obuhvaćeni polisom osiguranja. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je iz polise osiguranja utvrđeno da predmet osiguranja prema polisi predstavlja oprema izvođača radova, koja se koristi pri izvođenju sanacije. Dalje je naveo da iz provedenih dokaza, prije svega iz stručno i temeljito obrazloženog nalaza vještaka mašinske struke, utvrđeno da predmetni oštećeni dijelovi predstavljaju sastavni dio predmetne mašine, te je utvrđena visina nastale štete, koju je apelantov punomoćnik umanjio za iznos franšize od 10%. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan i usvojio ga u skladu sa odredbama člana 919. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 084189 14 Rev od 13. aprila 2017. godine, usvojena je revizija tuženog i obje nižestepene presude preinačene tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da slijedom utvrđene činjenice da su stranke ugovorom o osiguranju osnovom polise osiguranja imovine od 21. aprila 2006. godine odredili predmet osiguranja na način da je to ostala imovina (oprema izvođača radova koja se koristi pri izvođenju sanacije), odnosno da su postupanjem u smislu odredbi člana 1. tačka 2. Uslova za osiguranje objekata u izgradnji (u daljnjem tekstu: Uslovi), posebno ugovorili i obuhvatili i ovaj predmet osiguranja, proizilazi da je ostvaren uslov da se radi o osiguranom predmetu osiguranja u smislu Uslova. Dalje je naveo da nižestepeni sudovi osigurani slučaj nalaze u zaglavljivanju bušačkih šipki, dubinskog čekića, apsorbera udara za dubinski čekić i krune za dubinski čekić u bušotini prilikom izvođenja radova, koji u smislu člana 2. Osigurane opasnosti (rizici) Uslova nije određen kao osnovna opasnost - stav 1. tačka 1. navedenog člana, a za ovaj nije posebno ugovorena dopunska opasnost i obračunata dodatna premija u smislu stava 2. navedenog člana, već nasuprot, kako je to u samoj polisi naznačeno – osnovni rizici, dakle, osnovne opasnosti iz člana 2. stav 1. Uslova. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, proizilazi da osnovom navedene polise osiguranja nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva.

6. Vrhovni sud je istaknuo da je kasko osiguranje dobrovoljno osiguranje i uslove i obim pokrića određuje osiguravajuća kuća, da kasko osiguranje pokriva osigurane slučaje uslijed kojih je došlo do oštećenja, uništenja i nestanka osiguranog vozila i na drugim predmetima za koje je zaključeno kasko osiguranje. Dalje je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari apelant osnovanost svog tužbenog zahtjeva zasniva i osnovom kasko osiguranja predmetne mašine – polisom kasko osiguranja, a da je u samoj polisi osiguranja naznačen predmet kasko osiguranja, u koji ne spada i dio opreme za koju apelant potražuje naknadu štete. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizilazi da izostaje postojanje ugovornog odnosa između stranki u pogledu navedenog predmeta potraživanja apelanta, čime i iz ovog osnova izostaje postojanje materijalno-pravnih pretpostavki koje bi opravdale osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je također ukazao da je zaključak nižestepenih sudova koji, prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka, utvrđuju da su dio opreme apelanta koja je u tehničkom smislu sastavni dio predmetne mašine i samo kao takva ima svoju tehnološku i funkcionalnu vrijednost, bez značaja za ocjenu predmeta kasko osiguranja predmetne mašine. S tim u vezi, obrazložio je da je navedeni predmet kasko osiguranja sveden isključivo na mašinu, ali ne i na njenu opremu, u pogledu koje izostaje osiguranje navedenom polisom. Istaknuo je da za utvrđivanje postojanja osnova obaveze osigurača na isplatu naknade na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja mjerodavne su odredbe ugovora o osiguranju a ne odredbe iz općih osnova naknade vanugovorne štete.

7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Suprotno stavu Vrhovnog suda, apelant smatra da je predmet osiguranja, pored predmetne mašine, činila i ostala oprema koja se koristila. S tim u vezi, ističe da je dio opreme za koju se potraživala naknada štete sastavni dio predmetne mašine, te da se predmetna mašina (za bušenje) ne može koristiti bez pripadajućih svrdala i da je stoga logično da su i onim bili osigurani predmetnim osiguranjem.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio utvrđeno činjenično stanje i, suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da nije postojao ugovorni odnos između stranki u pogledu predmeta potraživanja apelanta, te slijedom toga, izostalo i postojanje materijalno-pravnih pretpostavki koje bi opravdale osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3492/17 („Geosonda“ d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio