Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1124/19 (Z.K.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1124/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1124/19, rješavajući apelaciju Z. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 095424 18 Kv 2 od 15. februara 2019. godine i broj 77 0 K 095424 18 Kpp 2 od 14.

februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj 77 0 K 095424 18 Kv 2 od 15. februara 2019. godine i broj 77 0 K 095424 18 Kpp 2 od 14. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0K 095424 19 KPP 2 od 14. februara 2019. godine apelantu je određen pritvor počev od 12. februara 2019. godine kao dana lišenja slobode, koji može trajati do 12. marta 2019. godine, iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka

v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proganjanja iz člana 144 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ).

6. Kako je navedeno u rješenju, osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora, i to: izvještaja PU Prijedor preciziranog broja od 12. februara 2019. godine, službenih zabilješki preciziranog broja od 12. februara 2019. godine, zapisnika o ispitivanju apelanta od 12. i 13. februara 2019. godine, zapisnika o saslušanju svjedoka N. K., M. M., M. T. i B. B., te potvrde o lišenju slobode od 12. februara 2019. godine. Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta 29. oktobra 2018. godine, kao i naredbu o sprovođenju istrage od 18. decembra 2018. godine. Osnovni sud je ukazao na Rješenje Osnovnog suda broj 77 0 K 094211 18 Kpp od 5. novembra 2018. godine o zabrani posjećivanja određenih mjesta i zabrani sastajanja s određenim licima, kao i na Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 095424 18 Kpp od 18. decembra 2018. godine o određivanju pritvora apelantu, te izvod iz kaznene evidencije za apelanta.

7. Iz naprijed navedenih naredbi o sprovođenju istrage, kako je naveo Osnovni sud, proizlazi da je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela „proganjanja“ iz člana 144 stav 2 KZ-a. Osnovana sumnja da je apelant prekršio izrečene mjere zabrane i počinio predmetno krivično djelo proizlazi iz iskaza oštećene N. K., saslušane u svojstvu svjedoka, koja je opisala događaje od 11. februara 2019. godine kada je u lokal njenog momka došao apelant, kojeg je zamolila da ode, a kada mu je rekla da više ne poslužuju piće i ponovno ga zamolila da napusti lokal ili će pozvati policiju počeo ju je verbalno vrijeđati. U tom trenutku prišao je i njen momak M. T. i takođe zamolio apelanta da napusti objekat, nakon čega se apelant unervozio, počeo da viče na njega, a kada je ona nakon toga pozvala policiju, postao je još nervozniji, a u jednom momentu je čak krenuo prema njoj, ali ga je u tome spriječio M. T. Tada je došla i policija koju je pozvala N. K. Zbog svega ovoga N. K. se osjetila ugroženo i boji se za svoju bezbjednost i bezbjednost ljudi bliskih njoj. Pošto je i ranije apelanta prijavljivala zbog konstantnog uznemiravanja, strahuje da se kreće po gradu jer se boji da će je on presresti i napasti. Zbog navedenog posjećuje i psihijatra i psihologa kako bi prebrodila strah koji osjeća. Osnovni sud je u rješenju naveo da navode oštećene N. K. potkrepljuju izjave svjedoka o tome da postoji osnovana sumnja da je apelant ponovo počinio krivično djelo proganjanja iz člana 144 stav 2 KZ-a, odnosno prekršio izrečene mjere zabrane, i to svjedoka koji su bili neposredni očevici događaja, M. M., M. T. i B. B., te službene zabilješke priložene uz izvještaj PU Prijedor. Nakon što je N. K. prijavila događaj, na lice mjesta su izašli policijski službenici koji su u objektu pronašli apelanta, koji je bio u vidno alkoholisanom stanju, ali je odbio alkotestiranje. S obzirom na to da je njemu izrečena zabrana prilaska N. K., njega su 12. februara 2019. godine u 00:30 časova lišili slobode i smjestili u službene prostorije za smještaj lica lišenih slobode.

8. Osnovni sud je stoga zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant, unatoč izrečenim mjerama zabrane (utvrđenih Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 094211 18 KPP od 5. novembra 2018. godine) kojim je, između ostalog, određena i mjera zabrane sastajanja s određenim licima (N. K.) na svakom mjestu gdje se oni nalaze na udaljenosti od 100 metara, uz upozorenje da će mu sud, u slučaju da je prekrši, izreći mjeru pritvora, navedenu mjeru zabrane prekršio (ukazujući na navode samog apelanta), zbog čega Osnovni sud nije prihvatio navode odbrane kako apelant nije prekršio zabranu iz predmetnog rješenja jer se događaj nije desio ni na radnom mjestu oštećene, ni u kući oštećene, nego u kafiću za koji apelant u momentu dolaska nije mogao da zna da će se u njemu zateći oštećena.

9. Osnovni sud je naveo da je cijenio i dokaze koje je odbrana priložila u vezi s apelantovim zdravstvenim stanjem, ali je smatrao da oni nisu od uticaja na drugačije rješavanje ove pravne stvari.

10. Iz naprijed navedenog Osnovni sud je zaključio da proizlazi osnovana sumnja da je apelant opisanom radnjom prekršio izrečene mjere zabrane, te uporno i duže vrijeme pratio lice s kojim je bio u intimnoj vezi, čime je kod tog lica izazvao tjeskobu, što u stvari ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo „proganjanja“ iz člana 144 stav 2 KZ-a, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora propisan odredbom člana 197 stav 1 ZKP-a.

11. Osnovni sud je u pogledu posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a (iteracijska opasnost), razlog za određivanje pritvora apelantu našao u činjenici da radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela nije jednokratni akt, da se radnja odvijala u kontinuitetu u određenom vremenskom periodu, da postoje osnovi sumnje da je apelant više puta činio isto krivično djelo iz kojeg razloga je Tužilaštvo donijelo naredbe o sprovođenju istrage, te stoga postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Ovakve okolnosti se zasnivaju na činjenici da je apelant i u ranijem periodu od kraja 2016. godine do 5. novembra 2018. godine činio isto krivično djelo prema oštećenoj, zbog čega mu je Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 094211 18 Kpp od 5. novembra 2018. godine izrečena mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta i zabrana sastajanja s određenim licima, a koju je apelant prekršio i ponovio krivično djelo. Dakle, kako izrečene mjere zabrane nisu ostvarile svrhu, Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 095424 18 Kpp od 18. decembra 2018. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, odnosno do 16. januara 2019. godine, da bi zatim apelant opet, 11. februara 2019. godine, oko 23,00 časa, i pored mjere zabrane koja je na snazi, nju prekršio te ostvario radnju istog krivičnog djela na način kako je to opisano.

12. Imajući u vidu utvrđene okolnosti, vremensku dužinu inkriminacije, bezobzirnost, odlučnost i upornost protivpravnog postupanja apelanta prema N. K., Osnovni sud je ocijenio da je mjera određivanja pritvora nužna i jedina prikladna da otkloni neposrednu opasnost od ponavljanja krivičnog djela boravkom na slobodi, te da ranije mjere zabrane očito nisu bile prikladne za otklanjanje iteracijske opasnosti, a posebno imajući u vidu činjenicu da apelant i N. K. žive u istom gradu, te da ni vrijeme koje je apelant ranije proveo u pritvoru nije moglo dovoljno uticati na njegovu svijest o zabrani protivpravne aktivnosti i potrebi usklađenog ponašanja s pravilima i normama krivičnog prava. Osnovni sud je naveo da je po službenoj dužnosti razmotrio mogućnost za izricanje neke od drugih mjera zabrane umjesto pritvora, te je zaključio da okolnosti slučaja ukazuju da nema mjesta za izricanje drugih mjera zabrane imajući u vidu način i okolnosti izvršenja djela, te opasnost od ponavljanja, te je Osnovni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju svrha može postići jedino mjerom pritvora.

13. Osnovni sud je u vijeću donio Rješenje broj 77 0 K 095424 18 Kv 2 od 15. februara 2019. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelantu rješenjem od 5. novembra 2018. godine izrečene mjere zabrane, te da mu je zbog kršenja mjera zabrane rješenjem suda od 18. decembra 2018. godine određen pritvor. Pozivajući se na član 186 stav 3 ZKP-a Osnovni sud je naveo da s obzirom na to da prema apelantu egzistiraju mjere zabrane određene rješenjem od 5. novembra 2018. godine, kao i da je upozoren da će mu se odrediti pritvor ukoliko prekrši navedene mjere, to je prvostepeni sud sve okolnosti u vezi s događajem od 12. februara pravilno utvrdio i obrazložio, zbog čega je prvostepena odluka zakonita i zasnovana na dokazima navedenim u prvostepenom rješenju. Osnovni sud je naveo da nije posebno obrazlagao žalbene prigovore koji se odnose na postojanje ili nepostojanje osnovane sumnje, imajući u vidu da je osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju kršenje mjera zabrane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13 Evropske konvencije, kao i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant osporava donijeta rješenja i navodi da mu je stavljeno na teret postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proganjanja, i to od 2016. godine, a sve se zasniva na jednom događaju od 11. februara 2019. godine. Apelant dalje ukazuje da Tužilaštvo nije ponudilo dokaze o postojanju osnovane sumnje (izvještaj o krivičnom djelu, službene zabilješke i drugo nisu dokazi), te se rješenje zasniva na materijalima koji se ne mogu smatrati dokazima (i opet se svi odnose na jedan događaj). Apelant ukazuje na „samoinicijativno“ utvrđivanje osnovane sumnje iz akata koje je Tužilaštvo dostavilo kao dokaze za postojanje posebnog pritvorskog osnova. Apelant dalje upućuje na praksu Evropskog suda i izgrađene standarde. Ukazujući na odredbu člana 199 stav 5 ZKP-a apelant problematizuje činjenicu da je rješenje donijeto 15. februara 2019. godine (petak), a apelantu dostavljeno tek 20. februara 2019. godine (srijeda). U odnosu na član 13 Evropske konvencije i član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, apelant ukazuje na stav višeg suda koji je po žalbi u pogledu suštinskog prigovora (postojanja osnovane sumnje) odlučio da ga uopšte neće obrazlagati.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je apelant sklopio sporazum s Tužilaštvom o priznanju krivice, te je osuđen na šest mjeseci zatvora.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje mjere zabrane Član 186.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. točka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Osnovnog suda od 15. februara 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

24. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

25. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojim mu je određena mjera pritvora. U vezi s tim, apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a, te da o njegovoj žalbi nije odlučeno hitno. Takođe, iako je apelant ukazao na povredu člana 13 i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je Osnovni sud po žalbi naveo da „vijeće nije posebno obrazlagalo žalbene prigovore koji se odnose na postojanje odnosno nepostojanje osnovane sumnje“, Ustavni sud će i ove navode ispitati u okviru prava na ličnu slobodu i bezbjednost.

26. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

27. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske broj 33977/96, stav 84 in fine, 26. juli 2001).

28. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5 stav 3 Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008, s dodatnim referencama).

29. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja o određivanju pritvora zbog nepostojanja „osnovane sumnje“. Apelant ukazuje da iz osporenih rješenja proizlazi da mu se na teret stavlja postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proganjanja od 2016. godine, te ukazuje na bitna obilježja navedenog krivičnog djela, a postojanje osnovane sumnje u konkretnom predmetu se bazira na samo jednom događaju (od 11. februara 2019. godine). Suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi zaključak suda da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, u prvostepenom rješenju o određivanju pritvora Osnovni sud je jasno ukazao na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja, opisane su određene apelantove radnje, kao i određena rješenja koja je sud donosio ranije (o mjerama zabrane i određivanju pritvora apelantu ranije), te je sve opisano na način da čini jednu cjelinu, odnosno iz toga proizlazi jasan zaključak suda (do kojeg je sud došao na osnovu svih izvedenih dokaza) da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo.

30. Ustavni sud primjećuje da je osnovana apelantova primjedba iznijeta (u apelaciji) zbog činjenice da u postupku po žalbi vijeće nije ispitalo žalbene prigovore koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, a što je trebalo učiniti prema relevantnim odredbama ZKP-a. Ipak, imajući u vidu veoma jasno i detaljno obrazloženje u prvostepenom rješenju, kao i činjenicu da je apelant osporavao postojanje osnovane sumnje ukazujući na „kvalitet dokaza“ na kojim se rješenje zasnivalo, kao i ukazujući na obilježja krivičnog djela proganjanja u odnosu na konkretnu situaciju, Ustavni sud mora da primijeti da je apelant s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, te mu je sud 18. aprila 2019. godine, prihvatanjem navedenog sporazuma, izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i apelant se nalazi (kako proizlazi iz odgovora Tužilaštva koji je dostavljen u junu 2019. godine) na izdržavanju kazne zatvora. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom predmetu, imajući u vidu veoma obimno obrazloženje u prvostepenom rješenju, čak i bez obzira na propust iz drugostepenog rješenja, u okolnostima cjelokupnog predmeta, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduslov za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5 Evropske konvencije.

31. Apelant se takođe žalio da o njegovoj žalbi nije odlučeno hitno. U suštini, apelant se i ne žali na donošenje nego na dostavljanje drugostepenog rješenja. On navodi da je datum rješenja kojim je odlučeno o žalbi 15. februar 2019. godine (petak), a ono mu je dostavljeno tek 20. februara 2019. godine (srijeda). Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može da pronađe elemente koji bi u konkretnom predmetu ukazivali da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo zagarantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije u ovom segmentu.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi (prvostepeni sud) na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu da zadovolje objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo koje mu se stavljalo na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

33. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu određena iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka v) ZKP-a ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, odnosno da je iz činjenica predmeta jasno (imajući u vidu zaključeni sporazum apelanta s Tužilaštvom o priznanju krivice) da nije bilo proizvoljnosti u zaključku o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja, te da su ispoštovane garancije iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

34. S obzirom na naprijed navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije imajući u vidu razloge date u prvostepenom rješenju kojim je apelantu određen pritvor, a koji u okolnostima konkretnog predmeta ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, pogotovo kada se imaju u vidu razlozi zbog kojih je apelant osporavao postojanje osnovane sumnje i činjenica da je nedugo nakon podnošenja apelacije zaključio sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1124/19 (Z.K.) | Sudska praksa | Aktio