Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4497/17 (J. M. R.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4497/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4497/17, rješavajući apelaciju Jovanke Marjanac Regoda, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovanke Marjanac Regoda podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 183558 17 Gž od 14. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovanka Marjanac Regoda (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Jevto Janković, advokat iz Banje Luke, podnijela je 1. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 183558 17 Gž od 14. septembra 2017. godine. Podnescima od 30. januara i 2. aprila 2018. godine apelantkinja je urgirala donošenje odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca V. I. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiočev punomoćnik su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 24. do 30. maja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 183558 14 P od 23. decembra 2016. godine odbijen je u cijelosti tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantkinja obaveže da mu zbog sticanja bez osnova na ime zakupnina za korišćenje poslovnog prostora, te na ime naknade utroška toplotne i električne energije isplati pojedinačne iznose detaljnije navedene u izreci presude, odnosno ukupan iznos od 23.034,91 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su tužilac i apelantkinja u avgustu 2004. godine postigli usmeni sporazum prema kojem je tužilac prodao i predao apelantkinji poslovni prostor u Banjoj Luci za ugovorenu cijenu od 80.000,00 KM. Parnične stranke su 15. jula 2005. godine sačinile i potpisale zajednički sporazum u vezi s predmetnom kupovinom u kojem su saglasno izjavile da su u avgustu 2004. godine postigle usmeni dogovor o prodaji poslovnog prostora koji je bio u posjedu i svojini tužioca, da je postignut dogovor o visini kupoprodajne cijene, te da je apelantkinja u avgustu isplatila iznos od 40.000,00 KM i preuzela ključeve poslovnog prostora i naknadno takođe na ime dijela cijene isplatila i iznos od 15.000,00 KM. Apelantkinja je koristila poslovni prostor neprekidno od avgusta 2004. do 30. aprila 2006. godine kada je vratila ključeve i tužiocu izjavila da ne želi izvršiti uplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene. Tužilac je apelantkinju 30. novembra 2006. godine pozvao da u roku od sedam dana uplati ostatak kupoprodajne cijene, te da zaključe glavni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, uz konstataciju da će u suprotnom smatrati da je apelantkinja odustala od kupovine i da će joj izvršiti povrat uplaćenih sredstava uz pravo zadržavanja iznosa kapare. Pred Osnovnim sudom je vođen parnični postupak po apelantkinjinoj tužbi protiv tužioca radi utvrđivanja ništavosti i raskida zajedničkog sporazuma, te radi isplate, i protivtužbi radi utvrđivanja pravne valjanosti sporazuma i isplate. U tom parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034781 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine tužilac je, pored ostalog, obavezan da apelantkinji na ime sticanja bez osnova vrati kupoprodajnu cijenu s pripadajućim kamatama.

7. Dalje, Osnovni sud je naveo da je između parničnih stranaka sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te je sporna primjena materijalnog prava, odnosno da li tužilac sporni iznos traži po osnovu neosnovanog bogaćenja ili po osnovu naknade štete kako tvrdi apelantkinja, te da li je tužiočevo potraživanje zastarjelo. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da tužilac svoje potraživanje traži na osnovu neosnovanog bogaćenja, odnosno upotrebe tuđe stvari u smislu člana 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naknade štete isplatom određenih iznosa na ime utroška toplotne i električne energije. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da odredbu člana 219 ZOO treba posmatrati povezano s odredbom člana 217 ZOO, te je zaključio da odredba člana 219 ZOO dolazi do primjene kada je neko u svoju korist upotrijebio tuđu stvar tako da je upotrebom prestala postojati, kao i da primjenom te odredbe na naknadu može biti obavezan i savjestan posjednik koji je imao koristi upotrebom same stvari, ali ne i njenim iskorišćavanjem. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelantkinja u periodu od 1. avgusta 2004. do 30. aprila 2006. godine poslovni prostor koristila po osnovu usmenog dogovora s tužiocem iz 2004. godine i na osnovu zajedničkog sporazuma od 15. jula 2005. godine, koji osnov je istina naknadno otpao, to suprotno utvrđenju tužiočeve strane proizlazi da je apelantkinja u tom periodu bila savjestan držalac u smislu odredbe člana 72 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), te da ne postoji obaveza apelantkinje da tužiocu plati naknadu za korišćenje poslovnog prostora za taj period kao vrijeme dok je bila savjesna. S obzirom na navedeno, odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je traženo da mu apelantkinja na osnovu sticanja bez osnova isplati iznos na ime zakupnina za korišćenje poslovnog prostora. U vezi s potraživanjem naknade za isporučenu toplotnu energiju i električnu energiju, Osnovni sud je naveo da se na to potraživanje primjenjuju jednogodišnji rokovi zastarjelosti u skladu s odredbom člana 378 stav 1 tačka 1 ZOO, zbog čega je osnovan i apelantkinjin prigovor koji se odnosi na zastaru potraživanja, pa je tužiočev tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 183558 17 Gž od 14. septembra 2017. godine uvažena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantkinja obavezana da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 23.034,94 KM na ime zakupnina za korišćenje poslovnog prostora, utroška toplotne energije i utroška električne energije i u iznosima detaljnije navedenim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. Okružni sud je naveo da tužiočeva žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantkinja sporni poslovni prostor koristila na osnovu usmenog odgovora i na osnovu zajedničkog sporazuma s tužiocem. Ovo iz razloga jer u smislu člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti između parničnih stranaka ne postoji zaključen pismeni ugovor o prenosu prava svojine, niti je ugovor u cijelosti izvršen u smislu člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega pravni osnov za korišćenje poslovnog prostora u utuženom periodu od strane apelantkinje ne postoji. Sve navedeno je takođe utvrđeno i Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 034781 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, na koju se tužilac pravilno pozvao. Uostalom, apelantkinja je lično na pripremnom ročištu navela da s tužiocem nije zaključila nikakav ugovor i da ne postoji bilo kakav ugovorni odnos, pa samim tim ni neimenovani usmeni ugovor koji je imao za predmet korišćenje poslovnog prostora od strane apelantkinje, na koji se poziva prvostepeni sud. Apelantkinja je u posjed poslovnog prostora ušla s namjerom kupovine koja se nije ostvarila jer je, kako proizlazi i iz presude Vrhovnog suda, tuženom, a u konkretnom slučaju tužiocu, naloženo da zbog sticanja bez osnova apelantkinji vrati isplaćeni iznos od 55.000,00 KM. Stoga je apelantkinja u utuženom periodu koristila poslovni prostor bez pravnog osnova, kao što je tužiocu isplaćen iznos od 55.000,00 KM bez pravnog osnova. Shodno tome, nesporno je da je apelantkinja koristila poslovni prostor koji predstavlja tužiočevu imovinu, i to bez pravnog osnova, i da se na takav način nesumnjivo obogatila za vrijednost korišćenja poslovnog prostora, kao i plaćanja naknade za utrošenu električnu energiju i toplotnu energiju. Okružni sud je dalje istakao da je tužilac visinu tužbenog zahtjeva dokazao nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, koji je na jasan, potpun i neprotivrječan način utvrdio cijenu zakupa poslovnog prostora, te iznose koje je tužilac uplatio na ime troškova električne i toplotne energije. U vezi sa savjesnošću na koju se poziva Osnovni sud, Okružni sud je istakao da je savjesnost značajna samo za pitanje vraćanja plodova i plaćanja zateznih kamata koje sticalac vraća ako je nesavjestan „od stanja sticanja“ u skladu s odredbom člana 214 ZOO. S obzirom na to da je nesporno da između parničnih stranaka nije postojao pravni osnov za korišćenje poslovnog prostora, to je apelantkinja znala, odnosno mogla je znati da koristi tuđu stvar bez pravnog osnova, zbog čega je nesavjesna, pa tužiocu pripadaju i zakonske zatezne kamate kao civilni plodovi u skladu sa članom 214, kako je to traženo tužbenim zahtjevom.

10. Okružni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja utrošene električne i toplotne energije, pogrešno primijenio odredbu člana 378 stav 1 tačka 1 ZOO. Ta odredba se primjenjuje kada je povjerilac lice koje vrši isporuku toplotne odnosno električne energije, i to za potrebe domaćinstva, a u konkretnoj pravnoj stvari tužilac nije lice koje se bavi isporukom toplotne i električne energije već je nju platio tužilac kao vlasnik poslovnog prostora koji je u tom periodu koristila apelantkinja bez pravnog osnova. Iz tih razloga se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok iz člana 371 ZOO koji propisuje desetogodišnji zastarni rok. Prema tome, kako se tužbenim zahtjevom potražuje iznos opredijeljen na glavnoj raspravi za period od 1. avgusta 2004. do 30. aprila 2006. godine, a tužba je podnesena 13. januara 2014. godine, čime je tužilac prekinuo tok zastare, to je očigledno da nije nastupila zastara potraživanja. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Okružni sud je naveo da je tužilac visinu dokazao nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Navedeno je da je presuda donesena shodno odredbi člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP jer sud smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Naime, apelantkinja tvrdi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, apelantkinja smatra da je Okružni sud donio odluku kojom je preinačio odluku prvostepenog suda na osnovu apelantkinjinog iskaza, a da nije otvorio raspravu, čime je postupio suprotno članu 229 tačka 2) ZPP. Dalje, apelantkinja ukazuje da ugovor koji je izvršen u pretežnom dijelu predstavlja valjan pravni osnov za korišćenje poslovnog prostora, te da je drugostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 210 ZOO jer iz provedenih dokaza ne postoji da je postojalo osiromašenje tužioca, niti bogaćenje tužene jer je tužilac dobio novac na ime realizacije sporazuma, i da je taj novac koristio duže od 12 godina i nije ga vratio apelantkinji. Pored toga, apelantkinja smatra da je pogrešan pravni pristup drugostepenog suda da kod sticanja bez osnova nije bitna savjesnost jer ni tužilac nije učinio ništa da bi realizovao sporazum i apelantkinju držao u pravnoj nesigurnosti koristeći se njenim novcem. Osim toga, apelantkinja smatra da zaključci Vrhovnog suda izneseni u drugom predmetu ne obavezuju, niti smiju obavezivati sud koji utvrđuje činjenično stanje prema izvedenim dokazima. Najzad, apelantkinja smatra da je tužiočevo potraživanje zastarjelo u smislu člana 375 ZOO jer obligacioni odnos po osnovu zakupnine zastarijeva u roku od tri godine, kao i da je zastarjelo potraživanje po osnovu toplotne i električne energije, apelantkinja smatra da se u konkretnom slučaju radi o naknadi materijalne štete prema članu 154 ZOO u kojem slučaju je takođe nastupila zastara potraživanja. Navedeno je da je presuda donesena shodno odredbi člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.

b) Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji.

14. Osnovni sud je naveo da je u prvostepenoj odluci jasno ukazao zbog kojih razloga je presuda donesena, navodeći činjenično stanje koje je bilo osnov za donošenje odluke i pozivajući se na relevantne zakonske propise.

15. Tužilac smatra da je drugostepeni sud, pravilno cijeneći izvedene dokaze, stao na stanovište da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i donio je pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, te dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženje koja se ni u jednom segmentu ne mogu smatrati proizvoljnim. S obzirom na navedeno, tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 229 Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

STICANJE BEZ OSNOVA

Odsek 1 Opšte pravilo Član 210 (1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Upotreba stvari u tuđu korist Član 217 Ako je neko svoju ili tuđu stvar upotrebio na korist trećeg, a nema uslova za primenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije mogućno, naknaditi njenu vrednost.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219 Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Opšti rok zastarelosti Član 371 Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Potraživanje zakupnine Član 375 Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine.

Jednogodišnji rok zastarelosti Član 378 (1) Zastarevaju za jednu godinu:

1) potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimničarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 183558 17 Gž od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda donesena 14. septembra 2017. godine, a da je apelacija podnesena 1. novembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio zbog spora vezanog za zakupninu, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo prilikom uvažavanja žalbe, odnosno usvajanja tužiočevog tužbenog zahtjeva.

27. Razmatrajući apelantkinjine navode da je drugostepeni sud prvostepenu odluku preinačio na osnovu apelantkinjinog neposrednog iskaza, a da nije otvorio raspravu, čime je proizvoljno primijenio odredbu člana 229 ZPP, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, što je propisano članom 229 stav 1 tačka 4) ZPP, iz čega proizlazi da drugostepeni sud na sjednici vijeća na kojoj je donesena osporena odluka uopšte nije utvrđivao činjenično stanje u smislu člana 229 stav 1 tačka 2) ZPP, kako to apelantkinja tvrdi. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je konstatacija Okružnog suda da je apelantkinja lično na pripremnom ročištu navela da s tužiocem nije zaključila nikakav ugovor i da ne postoji bilo kakav ugovorni odnos koji je imao za predmet korišćenje poslovnog prostora sadržana i u obrazloženju prvostepene odluke, u dijelu u kojem je interpretiran apelantkinjin iskaz dat u svojstvu svjedoka, a u kojem je navedeno da je apelantkinja negirala zaključenje ugovora o zakupu, pa se ni iz toga ne može zaključiti da je drugostepeni sud na sjednici vijeća utvrđivao drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno u prvostepenoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Okružni sud prilikom donošenja drugostepene presude kojom je preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda proizvoljno primijenio procesno pravo, odnosno da je na taj način povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje.

28. Dalje, u pogledu apelantkinjinih tvrdnji o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio odluku kojom je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao apelantkinju da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Okružni sud u obrazloženju jasno naveo na osnovu čega je zaključio da je apelantkinja u spornom periodu koristila poslovni prostor bez pravnog osnova (kako je interpretirano u tački 9 obrazloženja ove odluke) i da se na takav način nesumnjivo obogatila na račun tužioca za vrijednost korišćenja poslovnog prostora, kao i plaćanja naknade za utrošenu električnu energiju i toplotnu energiju. Dovodeći navedeno u vezu s odredbama čl. 210 i 219 ZOO na koje se i Okružni sud pozvao, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na osnovanost apelantkinjinih tvrdnji da nije postojalo osiromašenje tužioca ni obogaćenje apelantkinje. Dalje, apelantkinjine tvrdnje da je tužiocu isplatila određeni novčani iznos koji je koristio, Ustavni sud ne nalazi relevantnim za donošenje odluke u konkretnom slučaju s obzirom na to da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je eventualna korist koju je tužilac ostvario prilikom korišćenja tog iznosa bila predmet ovog parničnog postupka. Takođe, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama kojima ukazuje na savjesnost, Ustavni sud zapaža iz sadržaja odredaba čl. 210 i 219 ZOO ne proizlazi da je savjesnost u konkretnom slučaju relevantna za osnovanost tužbenog zahtjeva, što je takođe jasno navedeno u obrazloženju osporene odluke. Naposljetku, Ustavni sud nije mogao uočiti ni proizvoljnost u obrazloženju Okružnog suda kada je odbijajući apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naveo da se jednogodišnji zastarni rok iz člana 378 ZOO ne može primijeniti na potraživanja po osnovu plaćene toplotne i električne energije koju je tužilac platio umjesto apelantkinje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da parnične stranke nisu bile u ugovornom odnosu po osnovu ugovora u zakupu, zbog čega na proizvoljnost u postupanju ne ukazuju ni apelantkinjine tvrdnje da je u konkretnom slučaju zastaru potraživanja sticanja bez osnova na ime zakupnine trebalo razmatrati u skladu sa članom 375 ZOO. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje je Okružni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim razlozima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud prilikom preinačavanja prvostepene odluke dao jasne razloge na osnovu kojih je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja na ime sticanja bez osnova, a odbio kao neosnovane apelantkinjine prigovore kojima je osporavala osnovanost tužbenog zahtjeva.

34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4497/17 (J. M. R.) | Sudska praksa | Aktio