Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3957/17 (R. V.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3957/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3957/17, rješavajući apelaciju Rajka Vulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Vulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 020546 15 Rev od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Vulić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 020546 15 Rev od 1. juna 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 020546 12 P od 23. decembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev Republike Srpske, Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo da se obavežu apelant i M. M., S. P., B. R. i B. V. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) da solidarno isplate tužitelju iznos od 213.028,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknade troškove parničnog postupka. Prvostepenom presudom, obavezan je tužitelj da apelantu i ostalim tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka, na način preciznije naveden u izreci prvostepene presude.
3. Osnovni sud je naveo da je 20. decembra 2000. godine zaključen Ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: Ugovor o zajedničkoj izgradnji) između Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (suinvestitor), zatim radnika Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (apelant i ostali tuženi, suinvestitori) i „Leoplastik“ d.o.o. Trebinje (suinvestitor, izvođač radova). Takođe je naveo da je Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 003736 10 Kžk od 29. aprila 2011. godine apelant oglašen krivim za počinjeno krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja i da je uvidom u krivičnu presudu utvrđen iznos od 213.028,02 KM. Nadalje je naveo da je Ugovor o zajedničkoj izgradnji potpisan od strane apelanta i ostalih tuženih, a da je za takav ugovor oglašen krivim samo apelant, dok to nije slučaj sa ostalim tuženim, pa sud takav ugovor vidi kao pravno valjan, iz kog razloga se u odnosu na ostale tužene tužba ne može pozivati na odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer prelaz imovine u odnosu na ostale tužene ima osnov u pravnom poslu. Osnovni sud je ukazao da tužbeni zahtjev stavlja apelanta u jednak odnos sa ostalim tuženim i nalazi opravdanim odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta. Osnovni sud je naveo da osuđujuća presuda ne utvrđuje iznos imovinske koristi koji je apelant pribavio za sebe.
4. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 020546 14 Gž od 27. marta 2015. godine uvažena je žalba tužitelja, preinačena presuda Osnovnog suda, tako da je usvojen tužbeni zahtjev i obavezani apelant i ostali tuženi da solidarno isplate tužitelju iznos od 213.028,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka.
5. Okružni sud je naveo da je u parničnom postupku, u smislu odredaba člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud u pogledu postojanja krivičnog djela vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim. Navedenom odredbom se obezbjeđuje autoritet osuđujuće presude iz krivičnog postupka, koja se može dovesti u pitanje samo u postupku po vanrednim pravnim lijekovima. Nadalje je istakao da sud u parničnom postupku može utvrditi sve druge činjenice vezane za isti životni događaj, koje u krivičnom postupku nisu utvrđene kao elementi krivičnog djela ili krivične odgovornosti. Zbog toga se u parničnom postupku ne mogu utvrđivati činjenice koje su sadržane u radnjama krivičnog djela ili predstavljaju elemente krivične odgovornosti, ni činjenice koje bi dovele u pitanje postojanje krivičnog djela ili krivične odgovornosti (ovakvo pravno stanovište zauzeo je Vrhovni sud u odluci broj 118-0-Rev-06-000-381 od 11. juna 2008. godine). Okružni sud je naveo da iako u postupku ističe da činjenice koje ne ulaze u obilježja krivičnog djela nisu bitne za odgovornost apelanta i mogu biti osporavane u parničnom postupku, apelant ih ne osporava.
6. Okružni sud je naveo da iz dokazne građe konkretnog predmeta proizilazi da je apelant, kao šef Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Trebinje, prihod stečen od usluga koje je PJ Trebinje pružila Opštini Trebinje, neovlašćeno kompenzovao sa Opštinom Trebinje i iskoristio za plaćanje naknada za pogodnost gradskog građevinskog zemljišta za stambeno-poslovni objekat. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant prebijanje izvršio tako što je neovlašćeno zaključio sa Opštinom Trebinje tri ugovora (dva ugovora o načinu plaćanja rente i ugovor o načinu plaćanja naknade za izgradnju skloništa, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude). Zatim je naveo da je nakon toga apelant neovlašćeno u ime Uprave platio i troškove za priključak stambeno-poslovnog objekta na elektro mrežu “Elektro-Hercegovini“ Trebinje i izvršio plaćanje postavljanja telefonskog podzemnog kablovskog priključka u stambeno-poslovni objekat „Telekomu Srpske“ RJ Trebinje, takođe prebijanjem sa uslugama pruženim od strane Uprave. Okružni sud je naveo da je ovim radnjama apelant prekoračio granice svojih ovlašćenja i na taj način omogućio sebi i ostalim tuženim da pribave imovinsku korist, s ciljem da on i ostali tuženi po povoljnijim uslovima steknu vlasništvo na stanovima izgrađenim u stambeno-poslovnom objektu.
7. Odlučujući o reviziji apelanta i ostalih tuženih, Vrhovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 020546 15 Rev od 1. juna 2017. godine kojom je reviziju ostalih tuženih djelimično usvojio, presudu Okružnog suda preinačio u odnosu na ostale tužene na način da je djelimično usvojena žalba tužitelja i presuda Osnovnog suda preinačena tako što su obavezani ostali tuženi da sa apelantom solidarno isplate tužitelju iznos od 36.120,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka (stav 1. izreke) dok je revizija koju je izjavio apelant odbijena (stav 2. izreke).
8. Vrhovni sud je naveo da zahtjev za isplatu iznosa kojeg potražuje tužbenim zahtjevom tužitelj zasniva na utvrđenju sadržanom u izreci krivične presude od 29. aprila 2011. godine (pravosnažna 9. juna 2011. godine) kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4., u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona, prema kojem je apelant za sebe i ostale tužene pribavio protivpravnu imovinsku korist u naznačenom novčanom iznosu, pa slijedi da je osnov tužiteljevog potraživanja u odnosu na apelanta naknada štete učinjena krivičnim djelom.
9. Vrhovni sud je ukazao da je sud vezan za pozitivna utvrđenja krivične presude, ali da se u parničnom postupku mogu utvrđivati druge činjenice. Nadalje je ukazao da apelant, a ni ostali tuženi, nisu provodili dokaze kojima bi osporili navode tužitelja. Takođe je naveo da dokazi koje je predložio tužitelj (osuđujuća krivična presuda, ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta, rješenja kojima se određuje visina naknade i renti vezano za izgradnju objekta iz ugovora, ugovori o načinu plaćanja tih obaveza) potvrđuju navode tužitelja da mu je radnjama apelanta pričinjena šteta u novčanom iznosu označenom u tužbi. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je drugostepeni sud postupao van okvira i domena odredaba člana 12. stav 3. ZPP kada je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta i da je povrijedio odredbe čl. 7, 8. i 123. ZPP.
10. Vrhovni sud je naveo da je apelant znao da kao rukovodilac radne jedinice ne može sklapati pravne poslove. S obzirom na to da se prema odredbama člana 88. stav 1. i 3. ZOO ima smatrati da navedeni ugovori nisu ni zaključeni, jer ih tužitelj kao neovlašteno zastupani nije odobrio, Vrhovni sud je ukazao da tužitelj, suprotno navodima apelanta i ostalih tuženih, te ugovore nije ni morao pobijati.
11. Imajući u vidu vrijeme izvršenja krivičnog djela (prema utvrđenju krivičnog suda od 21. avgusta 2000. godine do 16. decembra 2002. godine) te propisanu kaznu (od dvije do deset godina) i rok zastarjelosti krivičnog gonjenja za kaznu koja je propisana za navedeno krivično djelo predviđen članom 111. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona (15 godina od izvršenja krivičnog djela), Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe (23. maj 2012. godine), nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u odnosu na apelanta, shodno odredbama člana 377. ZOO.
12. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da su se ostali tuženi saglasili sa navedenim radnjama koje je preduzeo apelant, te da su tim radnjama neopravdano stekli uštede u svojoj imovini na štetu tužitelja, u smislu odredaba člana 210. ZOO. Nadalje je naveo da potraživanje tužitelja prema ostalim tuženim zastarijeva u opštem zastarnom roku od deset godina (član 371. ZOO), te da se početak toka roka zastarjelosti ima računati od trenutka kada je došlo do neopravdanih ušteda u njihovoj imovini, tako da su određena potraživanja tužitelja u odnosu na ostale tužene zastarila zbog proteka roka za podnošenje tužbe iz člana 371. u vezi sa članom 361. stav 1. ZOO, što je preciznije navedeno i obrazloženo u konačnoj odluci, te je zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostepena presuda djelimično preinačena. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da su apelant i ostali tuženi obavezni da solidarno isplate tužitelju iznos od 36.120,58 KM, a apelant preostali dug preko ovog iznosa.
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da se povreda navedenih prava ogleda u proizvoljnom utvrđenju činjenica, te proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i ZPP. Apelant je naveo da su Okružni sud i Vrhovni sud poistovjetili „imovinsku korist“ utvrđenu u krivičnom postupku i „štetu“ utvrđenu u parničnom postupku. Dalje je ukazao da iz krivične presude od 29. aprila 2011. godine proizilazi da tužitelj kao oštećeni nije postavio imovinskopravni zahtjev, niti je sa takvim zahtjevom upućen na parnicu, a imovinska korist koju su stekli apelant i ostali tuženi nije od njih oduzeta. Takođe je naveo da je tužitelj mogao i morao preduzeti radnje radi naplate iznosa koje potražuje, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 88. stav 3. u vezi sa članom 104. stav 1. ZOO, a što nije uradio, te takav propust ne može nadomjestiti pobijanom presudom kroz institut naknade štete koja mu nije ni nastala. Apelant je naveo da je cjelokupan spor raspravljen iz osnova pravila materijalnog prava - sticanje bez osnova, pri čemu je istaknuti prigovor zastare potraživanja neosnovano razriješen primjenom pravila materijalnog prava o zastari zahtjeva za naknadu štete. Takođe je naveo da je neprimjereno i protivno načelu jednakopravnosti postupanja da se revizijskom odlukom apelant po istom događaju i slijedom istog činjeničnog osnova obavezuje na naknadu štete, a ostali tuženi iz osnova pravila materijalnog prava o sticanju bez osnova, pa i primjenom različitih rokova zastarjelosti. Apelant smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u konkretnom slučaju postupili arbitrarno, te da obrazloženje pobijanih odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i koji su u suprotnosti sa provedenim dokazima. Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima RS («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 88. st. 1. i 3.
(1)Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(3)Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
Član 377.
Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
15. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 12. stav 3.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud nalazi da apelant povredu ustavnih prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka, vezano za činjenično utvrđenje i primjenu relevantnih zakonskih odredaba u odnosu na apelanta, dali jasne i detaljne razloge, kada su pozivajući se na releventne odredbe ZOO i ZPP, zaključili da je apelant dužan da tužitelju naknadi predmetnu štetu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda proizilazi da je tužitelj dokazao da mu je radnjama koje je preduzeo apelant pričinjena šteta, te su jasno ukazali na osnovu kojih dokaza i činjenica su došli do takvog zaključka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na apelanta, dao precizno obrazloženje vezano za primjenu relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava u odnosu na ovaj institut, kojom prilikom je utvrdio da predmetno potraživanje za naknadu štete nije zastarjelo. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević