Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3636/17 („Remont pruga“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3636/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3636/17, rješavajući apelaciju „Remont pruga“ d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Remont pruga“ d.d.

Sarajevo u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 066935 16 Rev od 23.

maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Remont pruga“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 066935 16 Rev od 23. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od JP „Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 19. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 29. marta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 066935 08 Ps od 4. septembra 2014. godine obavezan je apelant da tužitelju preda u posjed poslovni prostor koji se nalazi u Sarajevu, u zgradi Nove željezničke stanice, čije su bliže oznake navedene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), kao i da tužitelju, na ime naknade po osnovu korištenja predmetnog poslovnog prostora, isplati određeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama za period i u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu, i to preko dosuđenog, kako u pogledu površine predmetnog poslovnog prostora, tako i u pogledu visine naknade, kao i dana do kada se ona traži, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac prava raspolaganja, odnosno vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što je tužitelj dužan trpjeti da se njegovo ime briše sa upisom prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, a umjesto njega, da se sa pravom raspolaganja, odnosno vlasništva, uknjiži apelant.

6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza koji su precizirani u presudi (na strani 3. i 4. obrazloženja) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je pravni prednik tužitelja 1990. godine donio odluku o apelantovom osnivanju, prema kojoj je bio dužan osigurati osnivački ulog u novcu, kao i prenijeti dio stvari, dok će osnovna sredstva (zemljište, objekte) ustupiti na korištenje bez naknade, da su apelant i tužitelj 5. juna 1998. godine zaključili Ugovor o korištenju predmetnog poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: Ugovor), i to bez naknade na period od 10 godina. Nadalje je utvrđeno da je predmetnim ugovorom regulirano pitanje prestanka ugovora, odnosno da on prestaje istekom perioda na koji je zaključen, odustajanjem ugovornih strana od ugovora, u slučaju promjene namjene i izdavanja pod zakup bez saglasnosti tužitelja ili u slučaju prestanka potrebe apelanta za korištenjem predmetnog poslovnog prostora i da je otkazni rok 30 dana od dana uručenja otkaza. Također je utvrđeno da je Aneksom navedenog ugovora od 15. februara 2000. godine utvrđeno da se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme. Nadalje, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je u toku 2007. godine Ured za reviziju naložio tužitelju da izvrši usaglašavanje načina korištenja predmetnog poslovnog prostora sa pozitivnim zakonskim aktima, da je nakon toga tužitelj obavijestio apelanta da odustaje od ugovora bez naknade, da je ugovor prestao istekom roka od 30 dana, tj. 27. septembra 2008. godine po samom zakonu. Utvrđeno je da je tužitelj ponudio apelantu da zaključe novi ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora uz plaćanje zakupnine, što je apelant odbio. Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju od 20. marta 2000. godine odobren program privatizacije i početni apelantov bilans, da je uvidom u početni bilans utvrđeno da predmetni poslovni prostor nije ušao u bilans stanja prilikom privatizacije apelanta, da je u njemu navedena samo imovina i obaveze apelanta, te da iz javnog poziva objavljenog u dnevnim novinama 26. maja 2001. godine proizlazi da predmetni poslovni prostor nije uvršten među apelantove nekretnine.

7. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je predmetni poslovni prostor, kao osnovno stalno sredstvo, prenesen sa tužitelja kao osnivača na apelanta, da li je eventualno takav prijenos podrazumijevao prijenos prava vlasništva, odnosno stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru od apelanta, te da li je apelant na nekom od zakonom propisanih načina stekao pravo vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom, ili ga koristi bez pravnog osnova. U kontekstu navedenog Općinski sud je naveo da je sporno da li je prilikom privatizacije apelanta predmetni poslovni prostor ušao u bilans stanja, te kao takav bio predmet prodaje, odnosno privatizacije, kao i da li je ugovor ništav.

8. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud nije mogao utvrditi da li je predmetni poslovni prostor ušao u bilans stanja prilikom privatizacije s obzirom na to da je u bilansu navođena samo vrijednost imovine i obaveza, a iz javnog poziva koji je objavljen u dnevnim novinama proizlazi da predmetni poslovni prostor nije uvršten među nekretnine koje čine apelantovu imovinu. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da apelant nije na neki od zakonom predviđenih načina stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Također, Općinski sud nije mogao utvrditi koja imovina predstavlja osnivački ulog tužitelja, odnosno koju pokretnu imovinu unosi kao osnivački ulog apelanta, i da li je u okviru te imovine bio uvršten i predmetni poslovni prostor, te da li predmetni poslovni prostor predstavlja osnovno sredstvo, odnosno temeljni kapital apelanta, koji je prodat u privatizaciji. Nasuprot tome, apelant i tužitelj su zaključili ugovor za koji apelant nesporno nije plaćao naknadu i koji je prema aneksu mogao koristiti neodređeno vrijeme. Općinski sud je zaključio da predmetni ugovor nije imao nedopušten osnov, niti je imao bilo kakve manjkavosti koje bi kao posljedicu prouzrokovale ništavost u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Općinski sud je zaključio da tužitelj nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da samim tim nije mogao prenijeti više prava nego što ih sam ima, tako da nije ni mogao predmetni poslovni prostor prenijeti na apelanta, budući da je tek 2006. godine upisan u zemljišnim knjigama sa pravom raspolaganja. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbe ZOO (člana 585. stav 1, 17, 262, 189. i 266.) ocijenivši da je protivtužbeni zahtjev neosnovan, a da je samim tim tužbeni zahtjev osnovan s obzirom na to da jasno iz javnih knjiga proizlazi da je tužitelj upisan sa pravom raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, koji apelant koristi bez pravnog osnova. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je apelant dužan tužitelju vratiti, odnosno predati u posjed predmetni poslovni prostor, a da zbog činjenice da koristi tuđu stvar bez osnova, dužan je tužitelju i naknaditi i štetu u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 066935 14 Pž od 13. juna 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud, donoseći prvostepenu presudu, počinio povredu postupka, da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i da je na osnovu provedenih dokaza pogrešno donio zaključak da apelant nije na neki od zakonom predviđenih načina stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanta da je u toku postupka dokazao da je u postupku privatizacije predmetni poslovni prostor uvršten u njegovu imovinu, niti su osnovani žalbeni navodi da tužitelj nije pravilno proveo proceduru otkaza ugovora o zakupu, jer to ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza. Također, Kantonalni sud je ocijenio da ni ostali apelantovi žalbeni navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda, pa ih je u cijelosti odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 066935 16 Rev od 23. maja 2017. godine reviziju odbio. Istom presudom je odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

12. Vrhovni sud je neosnovanost revizijskih prigovora u dijelu koji se odnose na navode o povredi odredaba parničnog postupka i primjeni materijalnog prava detaljno pojasnio na str. od 2 do 5 obrazloženja presude, istaknuvši da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je na bilo koji način, u smislu odredbe člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Vrhovni sud je naveo da je apelant pravno lice koje je nastalo privatizacijom i da protivtužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, tvrdeći da je korisnik tog prostora i da je vršio ulaganja u taj prostor. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, a nasuprot apelantovim tvrdnjama, apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora postao dosjelošću, a niti je dokazao da je u postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji preduzeća, odnosno odlukom nadležne Federalne Agencije za privatizaciju postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

13. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je apelant postavljenim protivtužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je za usvajanje tužbenog zahtjeva bilo neophodno da apelant, u smislu odredbe člana 7. i člana 8. stav 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, u postupku pripreme za privatizaciju, predmetni poslovni prostor prikaže u svom početnom bilansu, odnosno u pasivnom podbilansu, pa bi se u tom slučaju vrijednost te nekretnine u smislu odredbe člana 9. istog zakona isknjižila na teret kapitala i obaveze preduzeća. Kako su nižestepeni sudovi nesporno utvrdili da je apelant kao pravna osoba nastao privatizacijom nije privatizirao, predmetni poslovni prostor, odnosno da on nije obuhvaćen Odlukom - Rješenjem Agencije za privatizaciju, Vrhovni sud je ocijenio da samim tim i ne može tražiti predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Isto tako, apelant kao zainteresirano pravno lice nije postupio ni po odredbama Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije, odnosno nije tražio upis predmetnog poslovnog prostora u slučaju da se i on privatizira (čl. 5, 6 i 7. Uredbe), niti je priložio bilo kakvo rješenje nadležnog organa uprave donesenog u skladu sa odredbom čl. 8. i 9. navedene uredbe. Budući da apelant nije dokazao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli odluku o odbijanju protivtužbenog zahtjeva, a usvajanju tužbenog zahtjeva dajući kroz obrazloženje svojih odluka potpune i pravilne razloge.

14. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov revizijski prigovor kojim ukazuje da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da samim tim nije aktivno legitimiran da traži predaju predmetnog poslovnog prostora, jer njegova obaveza da preda predmetni poslovni prostor ugovornoj strani proizlazi iz Ugovora, a ne iz prava vlasništva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Apelant je naveo da je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu njegovu žalbu, pri čemu se uopće nije osvrnuo, niti obrazložio ijednom riječju žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog nesavjesne i nebrižljive ocjene svih dokaza, kao što se nije izjašnjavao ni na žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Nadalje, apelant navodi da su nižestepeni sudovi, uključujući i Vrhovni sud, postupajući u konkretnom predmetu, arbitrarno primijenili odredbe člana 8. ZPP, jer su brižljivom ocjenom provedenih dokaza morali zaključiti da je predmetni poslovni prostor postao njegova imovina. Ističe da su Kantonalni i Vrhovni sud potpuno zanemarili apelantove žalbene i revizione navode u tom smjeru, te da su potpuno pogrešno i arbitrarno, bez ikakvih, a naročito logičkih i zdravorazumskih obrazloženja, stali na stanovište da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 8. ZPP kada su donosili svoje odluke o pitanju ocjene provedenih dokaza. Također, apelant smatra da su nižestepeni sudovi arbitrarno i pogrešno primjenjivali odredbu člana 103. ZOO u vezi sa članom 52. ZOO, kada nisu stali na stanovište da je Ugovor ništav zbog toga što tužitelj u momentu njegovog sačinjavanja nije bio uknjiženi vlasnik nekretnine, niti njen posjednik, zbog čega uopće nije mogao raspolagati predmetnim poslovnim prostorom na način kako je to urađeno Ugovorom.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da nisu povrijeđena njegova prava na koja se pozvao u apelaciji. Vrhovni sud je istaknuo da je osporena odluka donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

18. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pravnog stajališta osporene odluke od 13. juna 2016. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka.

20. Tužitelj je naveo da predmetni poslovni prostor nije nikada unesen kao osnivački ulog apelanta, što su potvrdili prvostepeni, drugostepeni i revizioni sud svojim odlukama. Također, tužitelj je naveo da apelant predmetni poslovni prostor nije stekao po osnovu dosjelosti, što su, također, potvrdili nižestepeni sudovi. S tim u vezi, tužitelj je naveo da je apelant osnovan odlukom o osnivanju 1990. godine, a odluka o izmjenama i dopunama odluke o osnivanju je donesena 1996. godine. Kada se ima u vidu da su označene odluke donesene 1990. i 1996. godine, a da je tužitelj stekao pravo na predmetnom poslovnom prostoru tek 2006. godine, dakle, 10 godina kasnije, jasno je da predmetni poslovni prostor nije mogao biti njegov osnivački ulog u apelantu. Nadalje, tužitelj je naveo da su svi apelantovi navodi netačni, te da nisu utemeljeni na dokazima koji su provedeni i ocijenjeni pred prvostepenim, drugostepenim i revizionim sudom. Tužitelj je dalje naveo da nisu tačni apelacioni navodi da je apelant u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 1967. godine, jer iz dokaza u spisu proizilazi da je apelant osnovan 1990. godine, a da je u posjed predmetnog poslovnog prostora uveden na osnovu Ugovora koji je zaključen 1998. godine. Također je naveo da nisu tačni apelacioni navodi da se apelant u predmetni poslovni prostor uselio na zakonit način s obzirom na to da ga je tužitelj unio kao svoj osnivački ulog prilikom osnivanja apelanta. S tim u vezi, tužitelj postavlja pitanje zašto bi 1998. godine sa apelantom zaključivao Ugovor za predmetni poslovni prostor ukoliko je taj prostor bio osnivački ulog tužitelja prilikom osnivanja apelanta 1990. godine. Pored toga, tužitelj je naveo da apelantovi zaključci izneseni u apelaciji nisu zasnovani na dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, jer dokazi u spisu predmeta, koje su ocijenili redovni sudovi, upravo dovode do suprotnog zaključka, da predmetni poslovni prostor pripada samo tužitelju, a da ga je apelant nezakonito posjedovao zbog čega je protiv njega 2008. godine pokrenut predmetni parnični postupak. U vezi sa apelantovim navodima da je predmetni poslovni prostor stekao dosjelošću, tužitelj je ukazao da Zakon o stvarnim pravima, odnosno ranije odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jasno propisuju uvjete koje posjednik mora ispuniti da bi na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva. S tim u vezi, tužitelj je istakao da nije ispunjen niti jedan od navedenih uvjeta, jer je za predmetni poslovni prostor između apelanta i tužitelja bio zaključen ugovor, zbog čega se institut dosjelosti ne može primijeniti u takvim slučajevima. Konačno, tužitelj je naveo da mu je predmetni poslovni prostor vraćen u posjed 25. maja 2018. godine, i to u okviru stečajnog postupka koji je pokrenut nad apelantovom imovinom.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

22. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

24. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1.

U Pasivnom podbilansu preduzeća iskazuju vrijednosti:

1) stvari (pokretne i nepokretne) koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća;

Član 9.

Vrijednost stvari iz člana 8. tačka 1. ovog zakona isknjižava se na teret kapitala i obaveza preduzeća.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 066935 16 Rev od 23. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se, između ostalog, na utvrđivanje da je apelant nosilac prava raspolaganja, odnosno vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što drugostepeni i revizijski sud nisu odgovorili na sve navode iz žalbe i revizije.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

36. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali apelanta da mu preda predmetni poslovni prostor u posjed, te da mu na ime naknade po osnovu korištenja tog prostora isplati određeni novčani iznos, dok su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac prava raspolaganja, odnosno vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPP, Zakona o vlasničkopravni odnosima i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju izvedenih dokaza jasno i argumentirano obrazložio da apelant ničim nije dokazao da je na bilo koji način, u smislu odredbe člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da je vlasnik tog prostora postao dosjelošću, niti je u postupku privatizacije postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, kao i da apelantova obaveza da preda predmetni poslovni prostor tužitelju proizlazi iz Ugovora, a ne iz prava vlasništva. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.

37. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u tome što Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu ocijenili sve njegove navode, čime su povrijedili njegovo pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

39. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, također, zasniva na pogrešnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da povredu ovog prava nalazi u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe i revizije. Činjenica da korištenje navedenih pravnih lijekova nije rezultiralo odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu

13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, ZPP, Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova prema kojem je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, budući da apelant nije dokazao da je na bilo koji način postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, u smislu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Pri tome Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojima presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i kada je koristio zakonom propisane redovne i vanredne pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević