Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/19 (M. M.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2373/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2373/19, rješavajući apelaciju Milice Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milica Marković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 054140 19 Rev 2 od 20. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Predrag Ješurić advokat iz Bijeljine, podnijela je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 054140 19 Rev 2 od 20. marta 2019. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio naplatu troškova postupka od strane tužnog na račun apelantice do okončanja apelacionog postupka".
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je zaključenjem ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana-poslovnog prostora s tuženim („Welting” d.o.o. Bijeljina) 16. septembra 2000. godine stekla pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu, pobliže označenom u izreci prvostepene odluke, uknjižen odnosno upisan u list nepokretnosti nadležnog organa uprave na imenu tuženog, te da se obaveže tuženi da s apelanticom sačini valjanu tabularnu ispravu (notarski ugovor) za prenos prava svojine na predmetnom stanu, odnosno (u suprotnom) da prizna i trpi da se apelantica na osnovu te presude uknjiži u zemljišnim knjigama na predmetnom stanu sa dijelom 1/1 i evidentira kao posjednik u listu nepokretnosti nadležnog organa uprave, uz naknadu troškova postupka. Također, odbijen je i eventualni apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica dosjelošću stekla pravo svojine na stanu, pobliže označenom u izreci prvostepene odluke, te je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka, dok je odbijen zahtjev umješača (RS - Vlada RS) za naknadu troškova parničnog postupka. Osim toga, odbijen je apelantičin zahtjev za naknadom troškova sastava odgovora na revizije.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke 16. septembra 2000. godine zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi gradnje stana za cijenu od 139.692,00 KM (predstavlja ugovor o prodaji buduće stvari), da je ODP IGM „Drina“ Bijeljina tuženom platila iznos od 148.362,15 KM osnovom ugovora o cesiji od 23. novembra 2000. godine (kojim je Republička direkcija za robne rezerve Banjaluka naložila ODP IGM „Drina" Bijeljina, kao dužniku, da plati navedeni iznos tuženom kao novom povjeriocu). Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi upisan kao vlasnik predmetnog stana, da je apelantica u posjed predmetnog stana stupila bez znanja i saglasnosti tuženog (tuženi sporni stan stavio na raspolaganje umješaču, dok je apelantici ključeve stana dao radnik preduzeća ODP IGM „Drina" Bijeljina) Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je apelantica isticala da je sporni stan trebao biti nabavljen radi rješavanja njenog stambenog pitanja, što ne podrazumjeva sticanje prava svojine (Zakona o stambenim odnosima), a što bi predstavljalo svojevrsni poklon apelantici od strane njenog poslodavca, umješača, zato što je bila narodni poslanik u periodu od 1998. do 2000. godine, te naglasio da se prema ranijem, a i Zakonu o privatizaciji državnih stanova koji je sada na snazi, stan može dati samo u zakup, nakon čega se može otkupiti (nije propisana mogućnost sticanja prava svojine na stanu koji se obezbjeđuje za potrebe poslanika i funkcionera). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, jer namjera ugovarača nije bila da apelantica ispuni obavezu isplate kupoprodajne cijene, a kada nema saglasnosti o bitnim elementima ugovora on i ne nastaje (član 26. i 454. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da apelantica ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (član 7. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da apelantičin tužbeni zahtjev, također, upućuje na prividnost ranije zaključenog ugovora, koji bi (da je valjan i da odražava pravu volju stranaka, te da je izvršen onako kako glasi) bio podoban za promjenu zemljišnoknjižnog stanja u korist apelantice. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da je njenu ugovornu obavezu (za koju je tvrdila da je bila obaveza Vlade RS, iako nije tako navedeno u ugovoru) izvršio neko treći (član 296. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega se apelantičinom zahtjevu (slijedom pravila o istovremenom ispunjenju član 122. Zakona o obligacionim odnosima) nije moglo udovoljiti i pod uslovom da je predmetni ugovor valjan i da proizvodi pravno dejstvo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi.Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević