Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2754/17 (M. H.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2754/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2754/17, rješavajući apelaciju Muharema Husedžinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Husedžinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020268 17 U od 20. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muharem Husedžinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020268 17 U od 20. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: direktor Fonda) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 15. i 16. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. aprila 2019. godine, dok direktor Fonda i Fond PIO nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Fonda PIO broj 1024735351 od 4. augusta 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. augusta 1993. godine do 8. novembra 2001. godine.

6. Postupajući po apelantovoj žalbi, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje - Odjeljenje za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu je zaključkom od 2. oktobra 2015. godine odbacio žalbu. Međutim, postupajući po apelantovoj tužbi u upravnom sporu, Okružni sud je presudom od 18. januara 2017. godine poništio navedeni zaključak.

7. Postupajući u ponovnom postupku, direktor Fonda je Rješenjem broj 1024735351 od 8. februara 2017. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju sa pravom na isplatu od 1. jula 1990. godine, te da je isplata invalidske penzije apelantu vršena do jula 1993. godine. Dalje je navedeno da je nemogućnost isplate prouzrokovao apelant lično, jer nije dostavio, niti uredno i na vrijeme prijavio bitne podatke i dokaze koji su od bitnog utjecaja za isplatu penzije (mjesto boravka, tačna adresa stanovanja, račun kod banke ili adresa opunomoćenika). Istaknuto je da je u postupku rješavanja po apelantovom ličnom zahtjevu od 9. novembra 2001. godine apelantu uspostavljena isplata i određen iznos invalidske penzije počev od 9. novembra 2001. godine i dalje. Ocjenjujući čl. 138. i 140. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i nespornu činjenicu da je apelant ostvario pravo počev od 5. oktobra 1990. godine i da mu je prestala isplata invalidske penzije u julu 1993. godine zbog nedostavljanja i neprijavljivanja činjenica koje su od bitnog utjecaja za korištenje i isplatu penzije (mjesto boravka, tačna adresa, račun kod banke ili opunomoćenika), direktor Fonda je zaključio da je evidentno da je nemogućnost isplate apelant lično prouzrokovao. Stoga je odbio apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija u smislu odredaba čl. 138-140. Zakona o PIO.

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 020268 17 U od 20. juna 2017. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja direktora Fonda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant blagovremeno podnesenom tužbom osporava zakonitost donesenog akta zbog svih razloga propisanih članom 10. Zakona o upravnim sporovima, te je, između ostalog, naveo i da apelant tvrdi da je poznata praksa okružnih sudova koji odlučuju o upravnim sporovima o čemu je dostavio određenu presudu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, koja se nalazi u spisu prvostepenog organa. Dalje je naveo odredbe čl. 138, 139. i 140. Zakona o PIO, te istaknuo da činjenica da li je u konkretnom slučaju apelant prouzrokovao okolnosti zbog kojih mu u spornom periodu nisu mogle biti isplaćene dospjele penzije, ocjenjuje se u odnosu na opće okolnosti i u odnosu na apelantovo ponašanje, tj. da li je apelant mogao i trebalo da preduzme odgovarajuće mjere radi ostvarivanja prava na isplatu penzije. Prema ocjeni Okružnog suda, imajući u vidu da se isplata penzije vrši lično, apelant je bio obavezan da obavijesti Fond PIO o promjeni adrese za isplatu penzije. S tim u vezi, ocijenio je neosnovanim apelantove navode da je prvostepeni organ bio dužan da ga pozove da dostavi novu adresu, ali i potvrdu o životu s obzirom na to da je apelant napustio svoje mjesto prebivališta. Naime, prema relevantnim podacima u spisu koji su se odnosili na njegov boravak u Danskoj, Okružni sud je zaključio da, čak i da je prvostepeni organ tako postupio, apelantu ne bi mogao biti ni uručen takav poziv, budući da se apelant nesporno više nije nalazio na adresi kojom je raspolagao prvostepeni organ. Okružni sud je istakao da je apelantu isplata invalidske penzije, koja je obustavljena 1993. godine, nastavljena 9. novembra 2001. godine, s obzirom na to da je apelant tog dana (9. novembra 2001. godine) podnio zahtjev za uspostavu isplate penzije. S tim u vezi, obrazložio je da je apelantu isplata invalidske penzije nesporno nastavljena 9. novembra 2001. godine, a ne od 1. oktobra 2002. godine, shodno rješenju prvostepenog organa od 1. oktobra 2002. godine kojim je apelantu određen novi iznos penzije, a ne pravo na isplatu penzije. Stoga, imajući u vidu i da je apelant zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija podnio 16. jula 2015. godine, Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti ni da se apelantu izvrši naknadna isplata dospjelih primanja najviše 12 mjeseci unazad s obzirom na to da se računa od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Naime, obrazloženo je da je apelantu isplata nastavljena još od 9. novembra 2001. godine, što znači da je penzija za 12 mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva apelanta za isplatu već isplaćena. Nadalje, Okružni sud je istaknuo da, iako se u spisu predmeta ne zatiče bilo kakav akt o obustavi isplate penzije apelantu, ta činjenica je bez utjecaja jer iz spisa predmeta nesporno proizlazi da apelant nije preduzimao bilo kakve radnje kojim bi, nakon što mu penzija više nije isplaćivana, zahtijevao razjašnjenje razloga zbog kojih mu nije vršena isplata penzije. Kako iz svega navedenog proizlazi da nisu ostvareni razlozi za poništenje osporenog akta iz odredaba člana 10. Zakona o upravnim sporovima, a budući da ni ostali apelantovi navodi nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, Okružni sud je odbio tužbu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, obrazlaže razloge zbog kojih se čl. 138. i 140. Zakona o PIO nisu mogli primijeniti na način na koji su primijenjeni (ne radi se o zahtjevu za isplatu penzije korisniku koji se nalazi u inozemstvu, nije mogao dostaviti stalnu adresu, priroda „činjenice“, nadležni organ morao je postupiti u skladu sa članom 8. Zakona o upravnom postupku). Ističe da se radi o stečenom pravu, koje se ne može oduzeti na način kako je to urađeno osporenom odlukom, u situaciji kada je zbog općepoznatih (ratnih) okolnosti morao napustiti Banju Luku. Smatra da je Fond PIO bio obavezan pozvati ga da dostavi novu adresu i potvrdu o životu, te da je o ovom pitanju (obaveze organa da pozove stranku da dostavi određene podatke koji su od značaja za ostvarivanje prava) poznata i praksa okružnih sudova. Ističe da je Okružnom sudu dostavio dvije presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu koje se odnose na identične slučajeve, a koje nije ocijenio, čime su stranke stavljene u neravnopravan položaj u pogledu ostvarenja istog prava.

II.Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud navodi da u svemu ostaje kod osporene presude, čijim donošenjem nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13, 96/13 i 103/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH: Član 138.

Dospjela primanja iz člana 137. ovog zakona, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik prava, mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

Član 140.

Korisnik penzije je obavezan da, u roku od 30 dana od nastanka, Fondu prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje, odnosno obim prava.

Korisnik penzije kome se isplata vrši van Republike obavezan je da na kraju kalendarske godine Fondu dostavi potvrdu o životu.

Korisniku penzije koji ne postupi u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana ili se ne odazove pozivu Fonda za činjenje koje je vezano za korištenje prava, isplata penzije se obustavlja.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 020268 17 U od 20. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, jer je osporena presuda donesena 20. juna 2017. godine a apelacija podnesena 30. juna 2017. godine, pa se podrazumijeva da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom zahtjevu za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. augusta 1993. godine do 8. novembra 2001. godine, koji su upravni organi i Okružni sud ocijenili neosnovanim, jer je u toku postupka utvrđeno da apelant nije obavijestio Fond PIO o promjeni adrese za isplatu penzije i time lično prouzrokovao nemogućnost isplate penzija.

22. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su se ticale pitanja isplate neisplaćenih penzija u Republici Srpskoj. Tako je u predmetu broj AP 2843/07 Ustavni sud razmatrao upravni postupak retroaktivne isplate zaostale penzije od 1992. godine pa do juna 2005. godine u kojem je primjenjivan Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2000. godine, te utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „Ustavni sud primjećuje da Zakon o PIO, za razliku od Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju, a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta korisnika. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz odredaba Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju proizlazi da, kada pojedinac ostvari pravo na penziju na osnovu privatnog/dobrovoljnog ugovora o osiguranju, izdvajanja za ovakvu vrstu osiguranja nikada ne propadaju, čak ni u slučajevima kada kontakt-adresa osiguranika nije poznata godinama, budući da se za svakog korisnika otvara poseban račun na koji se deponiraju sredstva koja su uplaćena i kojima korisnik može raspolagati na osnovu ugovora o dobrovoljnom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je rješenje iz Zakona o PIO neprecizno i nedorečeno budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. Također, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzijskog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Osim toga, Ustavni sud je smatrao potrebnim da ispita kvalitet ovakvog zakonskog rješenja, uključujući i rok od osam dana u okviru kojeg je apelant morao da prijavi promjenu adrese. S tim u vezi, Ustavni sud je u toj odluci naveo “da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato“. Ustavni sud je, također, zaključio: „Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bili su utvrđeni još u Zakonu o PIO iz 1993. godine («Službeni glasnik RS» broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO iz 2000. godine, dakle, i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije odrediti koje će konkretne mjere preduzeti zakonodavac u oblasti penzijskog osiguranja. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati da bilo koje ograničenje prava na penziju kao 'imovine' u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje zakonodavac može smatrati opravdanim u smislu Zakona o PIO, zadovoljava i princip 'pravične ravnoteže', kako je Ustavni sud već obrazložio“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, st. 35. - 40. dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Nakon donošenja navedene odluke, Narodna skupština Republike Srpske je donijela Zakon o PIO u kojem je promijenjen rok od osam na 30 dana za prijavljivanje promjene adrese i dodana nova zakonska odredba koja ranije nije postojala, omogućivši da se retroaktivno isplati 12 penzija ako penzije nisu isplaćene krivicom korisnika, a to su sadašnje odredbe čl. 138. i 140. Zakona o PIO.

24. S druge strane, ispitujući apelaciju koja se odnosila na upravni postupak radi uspostave isplate penzije pred nadležnim organima Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1191/08 od 25. marta 2011. godine u kojoj je zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da “iz obrazloženja rješenja Zavoda proizlazi da je penzija apelantu obustavljena zbog njegovog boravka van teritorije Federacije BiH, te da mu je na njegov zahtjev ponovno uspostavljena, odnosno da na nju ima pravo u smislu odredaba člana 104. Zakona o PIO za šest mjeseci unazad. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju vjerovatno radilo o nedostavljanju obavijesti o promjeni adrese, kao okolnosti zbog koje je apelantu penzija obustavljena. Ustavni sud napominje da je Vlada Federacije, pojašnjavajući opravdanost primjene ove odredbe, istaknula da se prikupljena sredstva od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj mjesec u cijelosti troše na isplatu penzija, što znači da Zavod, osim zakonom predviđenih rezervi, ne posjeduje akumulirana sredstva. Iz navedenog slijedi da bi, ukoliko zastara ne bi postojala, došlo do kumuliranja potraživanja korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja, čime bi se stvorili problemi u isplati potraživanja korisnika, odnosno načinu osiguranja izvora sredstava, te bi ovakva situacija ugrozila kompletan sistem, odnosno materijalnu sigurnost i prava većine osiguranika. […] Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja penzijskog fonda, te, s tim u vezi, opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojem pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao zaštititi svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio, penzija mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1191/08 od 25. marta 2011. godine, st. 39-41, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Postupajući po apelaciji broj AP 2525/14 koja se odnosila na isplatu neisplaćenih iznosa penzija za period od 1. maja 1992. do 2. augusta 2004. godine pred organima Republike Srpske, u kontekstu primjene odredaba čl. 138. i 140. Zakona o PIO (koji je donesen 2011. godine, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2843/07), Ustavni sud je zaključio da se promijenila situacija koja je postojala u vrijeme donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2843/07 i da se konkretni predmet ne može rješavati prema toj praksi. Stoga je Ustavni sud, nakon citiranja odluka br. AP 2843/07 i AP 1191/08, ukazao “da se konkretan predmet, mutatis mutandis, može dovesti u vezu s predmetom broj AP 1191/08 (u kojem su nadležni organi usvojili zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za šest mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva, a odbili zahtjev za preostali period zbog zastarjelosti potraživanja). […] Ustavni sud smatra da se okolnosti konkretnog slučaja mogu dovesti u vezu sa okolnostima iz predmeta broj AP 1191/08, te obrazloženjem koje je Ustavni sud dao u toj odluci u pogledu opravdanosti instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije. S obzirom na to Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na razloge navedene u Odluci broj AP 1191/08, te slijedom toga zaključuje da je i u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena 'pravična ravnoteža' između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2525/14 od 22. marta 2017. godine, st. 28. i 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Također, rješavajući apelacije koje su se odnosile na pitanje isplata neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 1. maja 2000. godine (AP 187/15), odnosno za period od 1. aprila 1992. godine do 11. juna 2001. godine (AP 372/15), u kontekstu primjene odredaba čl. 138. i

140. Zakona o PIO, Ustavni sud je zaključio da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ zbog čega je zaključio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, grupna odluka o dopustivosti br. AP 146/15 od 10. novembra 2016. godine i AP 372/15 od 20. juna 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud podsjeća da u konkretnom predmetu iz odluka upravnih organa i Okružnog suda proizlazi da je apelantu isplata invalidske penzije, koja je obustavljena 1993. godine, nastavljena 9. novembra 2001. godine s obzirom na to da je apelant tog dana (9. novembra 2001. godine) podnio zahtjev za uspostavu isplate penzije. Nadalje, proizlazi i da je apelant 16. jula 2015. godine podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. augusta 1993. godine do 8. novembra 2001. godine, koji je odbijen u smislu odredaba čl. 138-140. Zakona o PIO, jer je utvrđeno da je apelantu prestala isplata invalidske penzije u julu 1993. godine zbog nedostavljanja i neprijavljivanja činjenica koje su od bitnog utjecaja za korištenje i isplatu penzije (mjesto boravka, tačna adresa, račun kod banke ili opunomoćenika). Osim toga, Okružni sud je u osporenoj presudi ukazao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti ni da se apelantu izvrši naknadna isplata dospjelih primanja najviše 12 mjeseci unazad s obzirom na to da je apelantu isplata nastavljena još od 9. novembra 2001. godine, što znači da je penzija za 12 mjeseci unazad od dana podnošenja apelantovog zahtjeva za isplatu već isplaćena.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2525/14 apelantu pravo na invalidsku penziju priznato počev od 1. novembra 1988. godine, da je isplata penzije prestala 1992. godine zbog toga što je apelant propustio da blagovremeno dostavi nadležnom organu obavijest o svojoj novoj adresi, te da mu je isplata penzija uspostavljena odmah po podnošenju zahtjeva 2. augusta 2004. godine. Nadalje, apelant je 31. oktobra 2012. godine podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa penzije za period od 1. maja 1992. do 2. augusta 2004. godine, koji je odbijen uz pozivanje na čl. 138. i 140. Zakona o PIO.

29. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa citiranim odlukama br. AP 2525/14, AP 146/15 i AP 372/15, Ustavni sud zapaža da se radilo o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom stanju - isplati penzija za ratni i kasniji period, neisplaćenih zbog toga što su apelanti propustili da blagovremeno dostave nadležnom organu obavijest o svojoj novoj adresi u izbjeglištvu, koje je posljedica općepoznatih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, te primjeni Zakona o PIO koji je donesen nakon Odluke broj AP 2843/07. Imajući u vidu navedeno, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2525/14 od 22. marta 2017. godine i zaključuje da je i u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.

30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na imovinu, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u predmetu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih penzija u kontekstu primjene odredaba čl. 138. i 140. Zakona o PIO miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a zakonom je uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2754/17 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio