Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1542/19 (B. P. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1542/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1542/19, rješavajući apelaciju Borisa Pajića Bokija, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Borisa Pajića Bokija podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 052458 19 Kž od 28. ožujka 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 052458 19 Kv 2 od 19. ožujka 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boris Pajić Boki (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Jozo Ćurić, odvjetnik iz Livna, podnio je 5. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 052458 19 Kž od 28. ožujka 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 052458 19 Kv 2 od 19. ožujka 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 11. travnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 052458 19 Kv 2 od 19. ožujka 2019. godine apelantu je produljen pritvor za još dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najdulje do 20. svibnja 2019. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 052458 19 Kpp 3 od 22. veljače 2019. godine apelantu određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), na temelju članka 146. stavak 1. točke b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalno tužiteljstvo Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) 13. ožujka 2019. godine dostavilo sudu prijedlog za produljenje pritvora apelantu, u kojem je navelo da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo prijevare. Tužiteljstvo je navelo da utemeljena sumnja proizlazi iz dokaza taksativno pobrojanih u rješenju, i to na način da je apelant u aplikaciji Viber na kojoj je imao pozadinsku sliku osobe R. D. poslao poruku T. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) na njegov mobilni telefon sadržaja: „Kume, gdje si“, predstavljajući se lažno jer je R. D. kum oštećenom, na što je oštećeni porukom odgovorio da se nalazi u Dalmaciji i da u Tomislav-Grad neće doći prije 19.00 sati. Nakon toga je apelant oštećenom poslao novu poruku u kojoj mu je rekao da se javi porukom kada pređe granicu, a da ga ne zove. Kasnije tijekom dana apelant je oštećenom poslao novu poruku u kojoj ga je pitao je li stigao, a oštećeni odgovorio da će stići za sat vremena, apelant ga je upitao ima li u kući 7.000,00 eura, pa je oštećeni odgovorio da nema u kući, ali ima u poduzeću. Nakon toga je apelant u poruci naveo kako mu je upala inspekcija, da ga prisluškuju i da su ozvučili mobitel i auto, te da oštećeni novac treba odnijeti osobi koja će ga sačekati u Šujici, a da će ga ta osoba pozvati na mobitel i reći gdje će se naći, pa je svjestan svog djela i htijući njegovo počinjenje, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, dovođenjem drugog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu, time ga naveo da na štetu svoje imovine da apelantu novčani iznos. Oštećeni je iz poduzeća uzeo eure u raznim apoenima i stavio ih u dvije kuverte, na jednoj kuverti je napisao iznos od 3.000,00 eura, a na drugoj 4.000,00 eura, a zatim se više puta čuo sa oštećenim kako bi dogovorio mjesto predaje novca, nakon čega mu je na cesti Šujica – Livno na proširenju predao eure u ukupnom iznosu od 7.000,00, a zatim se oštećeni vratio u Tomislav-Grad, pa je prilikom obavljanja službene radnje prepoznavanja u PU Tomislav-Grad oštećeni prepoznao i sa sigurnošću potvrdio da je upravo apelantu predao novac.
8. Tužiteljstvo je navelo da postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti isto kazneno djelo za koje je osumnjičen ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti jer se iz generalija i izvoda iz kaznene evidencije za apelanta može vidjeti da je višestruki povratnik u izvršenju raznih vrsta kaznenih djela, pa je, između ostalog, pet puta odgovarao za kazneno djelo teške krađe i dva puta za kazneno djelo razbojništva, pa su ispunjeni uvjeti iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH za produljenje pritvora. Osim toga, istaknuto je da je Općinski sud ranije, Presudom broj 68 0 K 040023 17 K od 9. listopada 2018. godine, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci za kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 362. stavak 1. KZFBiH (presuda nije pravomoćna), pa je očito da na apelanta dosadašnje kazne zatvora nisu djelovale, već je nastavio vršiti kaznena djela. Dalje, istaknuto je da se za kazneno djelo prijevare može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa su ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora propisani odredbom članka 146. stavak 1. točka c) u svezi sa člankom 149. stavak 2., u svezi sa stavkom 1.
ZKPBiH.
9. Na ročištu radi produljenja pritvora apelant se protivio prijedlogu za produljenje pritvora zato što je odredbom članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti ako postoji opravdana bojazan da će osumnjičenik na slobodi ponoviti, tj. dovršiti kazneno djelo, a za to djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Obrana je tvrdila da je Tužiteljstvo prijedlog za produljenje pritvora podnijelo na temelju indicija koje se odnose na to da je apelant sa Vibera oštećenom poslao poruku, u kojoj aplikaciji ima pozadinsku sliku R. D., te mu rekao da određenoj osobi koja će biti u Šujici preda novčani iznos od 7.000,00 eura. Osim toga, obrana je navela da je zapisnik o prepoznavanju osoba od 20. veljače 2019. godine nezakonito pribavljen dokaz jer djelatnici policije nisu apelanta upoznali s tim da može uzeti branitelja. Prilikom prepoznavanja oštećeni je navodno prepoznao apelanta kao počinitelja predmetnog djela, pa nije jasno kako to da je oštećeni mogao prepoznati apelanta, a u svom iskazu prigodom saslušanja je rekao da je ta osoba bila umotana šalom po glavi i da mu je gornji dio trenirke pokrivao usne.
10. Općinski sud je naveo da prema stanju spisa proizlazi da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo prijevare, što nesumnjivo proizlazi iz dokaza koji su prikupljeni u dosadašnjem tijeku istrage i na način kako je to opisano u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Općinski sud je našao neutemeljenim apelantove navode da je nejasno kako oštećeni prilikom komunikacije nije mogao prepoznati je li to glas R. D. ili neke druge osobe jer iz zapisnika o saslušanju oštećenog jasno proizlazi da se on nije ni čuo sa navodnim R. D., nego se komunikacija odvijala samo porukama. Sud je ukazao da iz poruka proizlazi da je apelant, pretvarajući se da je R. D., poslao oštećenom poruku da će ga nazvati druga osoba, te je oko 20.30 sati nazvala osoba sa drugog telefonskog broja. Općinski sud je našao neutemeljenim i braniteljev prigovor da oštećeni nije mogao prepoznati osobu koja mu je donijela novac jer je oštećeni prilikom saslušanja iskazao da je ta osoba bila umotana šalom po glavi, a gornji dio trenirke mu je pokrivao usta, budući da iz zapisnika o saslušanju oštećenog jasno proizlazi da je ta osoba trenirkom pokrila donji dio lica, ali je prilikom komunikacije trenirka pala sa lica, pa je oštećeni jasno i detaljno opisao tu osobu. U svezi s braniteljevim navodima da je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz jer apelant nije poučen o tome da može uzeti branitelja, Općinski sud je istaknuo da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza može biti predmet ispitivanja eventualno u daljnjem tijeku postupka.
11. Dalje, navedeno je da je prilikom ispitivanja utemeljenosti prijedloga Tužiteljstva za produljenje pritvora na temelju odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH Općinski sud našao da je takav prijedlog utemeljen, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo, što proizlazi iz samih okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela, kao i okolnosti da je apelant nezaposlen, da se u konkretnom slučaju radi o većoj količini novca, kao i drugih okolnosti iz prijedloga, te činjenice da je apelant ranije više puta osuđivan za različite vrste kaznenih djela, što proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije, pa je jasno da se radi o osobi sklonoj vršenju kaznenih djela koja se kvalificiraju kao teška kaznena djela, da dosadašnje kazne zatvora nisu djelovale na osumnjičenog, pa bi puštanjem na slobodu on mogao ponoviti kazneno djelo.
12. Kako je osumnjičeni počinio kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 1. KZFBiH, te kako su po ovoj pritvorskoj osnovi ispunjena oba pravna standarda, tj. opći uvjet da se za ovo kazneno djelo može izreći kazna zatvora od tri godine, te kako postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, posebno uzimajući u obzir način izvršenja djela, da se radi o većoj količini novca, te uzimajući u obzir njegovu nezaposlenost, kao i upornost u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, pa cijeneći takvu namjeru činjenicom da je osumnjičeni nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogao počiniti kazneno djelo.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 052458 19 Kž od 28. ožujka 2019. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda od 19. ožujka 2019. godine.
14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi nije naveo žalbene osnove, ali iz sadržaja proizlazi da je žalba izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se žalba uvaži, ukine mjera pritvora i da apelant odmah bude pušten na slobodu. Dalje, navedeno je da se u žalbi negiraju osnove sumnje da je apelant počinio kazneno djelo prijevare tvrdeći da je prepoznavanje koje je obavljeno u PU Tomislav-Grad nezakonito.
15. U svezi s navedenim, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju naveo jasne i određene razloge u pogledu postojanja utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, te da ta utemeljena sumnja proizlazi iz dokaza koje je prvostupanjski sud taksativno pobrojao i ocijenio u svom rješenju. Sadržaj tih dokaza žalbenim navodima nije doveden u pitanje, niti je u žalbi ukazano na druge dokaze koji bi upućivali na drugačiji zaključak, zbog čega je Kantonalni sud ove žalbene navode našao neutemeljenim.
16. U pogledu apelantovih navoda da je prvostupanjski sud povrijedio članak 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), istaknuto je da iz pobijanog rješenja nesumnjivo proizlazi da je prvostupanjski sud odlučujući o produljenju pritvora cijenio isključivo postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, a ne apsolutnu dokazanost odlučnih činjenica, jer takvu ocjenu dokaza može dati samo sud u presudi o meritumu stvari. O tome da li će osumnjičeni imati status optuženog odluku donosi Tužiteljstvo po završetku istrage, pa se stoga ocjena dokaza u svezi s apsolutnom dokazanošću odlučnih činjenica može dati tek nakon što ti dokazi budu provedeni na glavnom pretresu. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da u pogledu ovih navoda nije povrijeđen ni članak 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije zato što je prvostupanjski sud pitanje postojanja utemeljene sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
17. Pobijajući zaključak prvostupanjskog suda o daljnjem postojanju razloga za produljenje pritvora iz osnove članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, apelant je istaknuo da se pritvor, odnosno produljenje pritvora po toj zakonskoj odredbi može odrediti ili produljiti samo u slučaju kada je na objektivan način utvrđeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti kazneno djelo. Za takve okolnosti, suprotno apelantovim navodima, nije neophodno da je osumnjičeni ranije osuđivan za istovrsna kaznena djela, nego je potrebno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti kazneno djelo.
18. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja sasvim određeno naveo zbog čega smatra da u konkretnom slučaju postoje takve naročite okolnosti. One se, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, ogledaju u postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kao i okolnosti da je nezaposlen, da se u konkretnom slučaju radi o većoj količini novca i da postoji utemeljena sumnja da sredstva za izdržavanje pribavlja vršenjem kaznenih djela. Navedene okolnosti, od kojih nijedna nije pobijana žalbom, i prema ocjeni Kantonalnog suda imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je apelant ranije više puta bio osuđivan za različite vrste kaznenih djela kao što su razbojništvo, teška krađa, davanje lažnog iskaza i druga djela, što proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije, što apelant nije ni pobio. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio naročite okolnosti, a upravo te okolnosti predstavljaju valjanu pravnu osnovu za produljenje pritvora.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
20. Istaknuo je da je Tužiteljstvo razloge za produljenje pritvora baziralo na odredbi članka 146. stavak 1. točka c). Apelant navodi da se za kazneno djelo prijevare može izreći kazna zatvora „do“ tri godine i smatra da, s obzirom na to da je odredbom članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti ako se za navedeno djelo može izreći kazna zatvora „u trajanju od tri godine“ ili teža, nije bilo osnove da mu se odredi pritvor. Dalje, apelant je istaknuo da Tužiteljstvo nema nikakav relevantan dokaz za tvrdnju da će apelant ponoviti kazneno djelo osim indicije koja se bazira jedino na prepoznavanju (oštećeni prepoznao apelanta kao osobu kojoj je predao novac) za koje apelant tvrdi da je bilo nezakonito jer nije bio obaviješten da može pozvati branitelja. Osim toga, apelant je istaknuo da osoba mora biti pravomoćno osuđena za konkretno kazneno djelo pa da bi se moglo govoriti o počinjenju novog kaznenog djela, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Dalje, apelant je pobio iskaz oštećenog i ustvrdio da nikad nije koristio mobilnu karticu s koje su oštećenom poslane poruke i da Tužiteljstvo nema dokaze o tome da je baš apelant osoba koja je kontaktirala oštećenog. Na koncu, apelant je naveo da je Kantonalni sud odbio žalbu koju je on podnio protiv prvostupanjskog rješenja ne navodeći ništa što bi moglo opravdati produljenje pritvora, nego ponavljajući stajališta izražena u prvostupanjskom rješenju, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
II.Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da mu je pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je pritvor produljen bez ikakve činjenične podloge za to, odnosno da je produljen pritvor iz istih razloga koji su dani u prvostupanjskom rješenju. Kantonalni sud je istaknuo da je u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno naveo razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja tog rješenja i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Općinski sud je naveo da je pravilno primijenio sve odredbe KZFBiH i ZKPFBiH. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo prijevare, pa je neutemeljen apelantov prigovor da ne postoji relevantan dokaz osim indicije koja se bazira jedino na prepoznavanju. U svezi sa apelantovim navodima da je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz jer apelant nije poučen da može uzeti branitelja, Općinski sud je ukazao da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem tijeku postupka. Dalje, navedeno je da je za kazneno djelo prijevare propisana kazna zatvora do tri godine, što znači da se može izreći i kazna zatvora od tri godine. Osim toga, u pobijanom rješenju je utvrđeno da su ispunjeni i posebni uvjeti za produljenje pritvora protiv osumnjičenog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, što je detaljno obrazloženo rješenjem kojim se produljuje pritvor, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
23. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) glasi: Članak 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna. (...)
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 K 052458 19 Kž od 28. ožujka 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 2. travnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. travnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant je naveo da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u svezi s pravom na slobodu i sigurnost osobe jer apelant ni na koji način nije konkretizirao navode o povredi prava na pravično suđenje, pa će predmetnu apelaciju ispitati s aspekta prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
5. Europske konvencije.
29. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Prava na slobodu i sigurnost osobe.
30. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(...)
c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
(...)
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
31. Apelant, u biti, pobija rješenje o produljenju pritvora, kao i rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja, tvrdeći da su u suprotnosti sa člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, odnosno da su nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), utemeljenost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisan člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.
33. Utemeljena sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, stavak 32., O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68.).
34. Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stajalištu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu o čemu su u pobijanim rješenjima dani jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, u prvostupanjskom rješenju taksativno su pobrojani dokazi koji upućuju na postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, za što je sud dao jasne i argumentirane razloge. Također, Ustavni sud primjećuje da je drugostupanjski sud ispitao apelantove žalbene navode i potvrdio odluku prvostupanjskog suda o postojanju utemeljene sumnje, ukazujući da iz prikupljenih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju dane razloge, te da se obrazloženja redovnih sudova ni u čemu ne doimaju proizvoljnima, nego upravo suprotno, vrlo su konkretna i argumentirana, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantu garancije koje pruža članak 5. Europske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova da postoji utemeljena sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje članak 5. Europske konvencije.
37. Dalje, u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Ustavni sud primjećuje da su prvostupanjski i drugostupanjski sud naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti ili dovršiti kazneno djelo, dok apelant tvrdi da sudovi u ovom dijelu nisu dali adekvatno obrazloženje za produljenje pritvora po ovoj osnovi.
38. U svezi s posebnim pritvorskim uvjetima iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991. godine, stavak 40., serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući i to jesu li prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stupanj težine, usporedive s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60., 15. svibnja 2008. godine i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115., 18. lipnja 2009. godine). Europski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su poduzimanje nedopuštenih aktivnosti u duljem razdoblju, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju kaznenih djela (vidi Europski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. studenog 1969. godine, stavak 9.).
39. Dovodeći navedena stajališta u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno način na koji je izvršeno predmetno kazneno djelo i druge okolnosti vezane za apelanta opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju da bude pušten na slobodu nastaviti vršiti kaznena djela ili ponoviti isto djelo. Naime, ocijenjeno je da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo, što proizlazi iz samih okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela, kao i okolnosti da je apelant nezaposlen i da prihode ostvaruje činjenjem kaznenih djela, da se u konkretnom slučaju radi o većoj količini novca, te činjenice da je apelant ranije osuđivan više puta za različite vrste kaznenih djela, što proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije, pa je jasno da se radi o osobi sklonoj vršenju kaznenih djela koja se kvalificiraju kao teška kaznena djela, kao i da dosadašnje kazne zatvora nisu djelovale na apelanta, pa bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo. Navedeno obrazloženje redovnih sudova, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u svezi s tim nalazi da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz navede pritvorske osnove.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka
c) Europske konvencije u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o određivanju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge kako u pogledu postojanja utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora tako i u pogledu postojanja posebnih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević