Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/19 (M. L.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-563/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-563/19, rješavajući apelaciju Mitra Lončarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mitar Lončarević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 020028 18 Rsž od 20. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitar Lončarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Veran Krsmanović advokat iz Bijeljine, podnio je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Rs 020028 18 Rsž od 20. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kod tuženog („BHS POWER“ d.o.o. Bratunac) zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme po sili zakona jer je nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme kod tuženog radio pet radnih dana, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke radnog mjesta radnik u proizvodnji peleta-radnik na drobilici ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj i radnoj sposobnosti, kao i da apelantu isplati neisplaćene plaće počev od 8. juna 2017.godine pa do vraćanja na rad i da na te plaće apelantu obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, uz naknadu troškova parničnog postupka. Također, obavezan je apelant da tuženom isplati troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ukazao da nije sporno da je apelant osnovom ugovora o radu na određeno vrijeme (od 30. novembra 2016. godine, 30. decembra 2016. godine i od 7. maja 2017. godine) bio u radnom odnosu kod tuženog u periodu od 1. do 31. decembra 2016.godine, od 1. januara do 30. aprila 2017.godine, te od 7. do 31. maja 2017.godine, dok je sporno da li je apelant ostao da radi kod tuženog najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je zaključen ugovor o radu od 7. maja 2017. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na činjenici da je radio od 1. do 6. juna 2017. godine, te naglasio da je na apelantu teret dokazivanja činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku). Okružni sud je naveo da apelant nije pružio odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje, te naglasio da (naprotiv) činjenice ukazuju da apelant nije ostao na radu pet radnih dana po isteku vremena za koji je zaključen ugovor radu, te da u prilog tome ide i činjenica da se kod tuženog posao obavlja po četvero-brigadnom sistemu (kada se dva dana ne radi), te da su 3. i 4. juni 2017. godine bili subota i nedjelja (što apelant nije sporio). Također, Okružni sud je naveo da je tuženi bio dužan da odjavi apelanta u roku od osam dana od isteka roka određenog ugovorom o radu i da je odjavu mogao izvršiti do 8. juna 2017. godine (član 50. stav 2. Pravilnika o uslovima i načinu registracije i identifikacije poreskih obveznika), te da je apelant mogao imati sva prava iz zdravstvenog osiguranja do 1. jula 2017. godine, zbog čega je ljekar prilikom izdavanja potvrde o privremenoj spriječenosti za rad mogao kao poslodavca navesti tuženog, te naglasio da ta činjenica nije dovoljan dokaz o osnovanosti tužbenog zahtjeva (član 4. stav 2. Pravilnika o utvrđivanju svojstva osiguranog lica, matičnoj evidenciji i zdravstvenoj knjižici). Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud izvršio povredu člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku time što nije dozvolio da se na glavnoj raspravi provede kao dokaz fotokopija apelantove radne knjižice, s obzirom da apelant nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivice nije mogao ranije predložiti navedeni dokaz. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi u smislu odredaba člana 39. stav 5. Zakona o radu, te naglasio da je razmotrio i ostale apelantove navode i našao da oni nisu od značaja za drugačiju odluku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na rad iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević