Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3647/17 (S. H.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3647/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3647/17, rješavajući apelaciju Subhije Hurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Subhije Hurić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Subhija Hurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnijela je 28. augusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud – apelaciono vijeće) broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3647/17.

2. Apelantica je 3. septembra 2017. godine posredstvom punomoćnika Osmana Mulahalilovića, advokata iz Brčkog, podnijela još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda – apelacionog vijeća broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3703/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv istih presuda koje se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3647/17 i AP 3703/17, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3647/17.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i od Mirsada Rejzovića i Ismete Rejzović (u daljnjem tekstu: tužilac, tužiteljica ili tužioci) zatraženo je 15. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Apelacioni sud je odgovor dostavio 25. februara 2019. godine, a tužioci 18. marta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužioci su 30. marta 2010. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelantice kao prvotužene i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao drugotuženog radi utvrđenja prava građenja i prava vlasništva.

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 007609 10 P od 28. maja 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca, te je utvrđeno da su tužioci nosioci prava građenja i suvlasništva na nekretninama bliže označenim u dispozitivu presude i upisanim u zk. ul. broj 128 k. o. Brčko 1 (privremeni registar) s dijelom 25/29 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), „sve prikazano na skici lica mjesta vještaka geodetske struke koja je sastavni dio navedene presude, te da su prvotužena (apelantica) i drugotuženi dužni trpjeti da se tužioci upišu s utvrđenim pravom u zemljišne knjige“. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po sudskom vještaku geodetske struke i saslušavanjem svjedoka, kao i tužilaca i tuženih u svojstvu parničnih stranaka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su 13. oktobra 2005. godine tužioci kao kupci i H. Č. kao prodavac zaključili i ovjerili u Općinskom sudu u Gračanici predugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Nakon toga, proveden je postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama, te je na osnovu rješenja za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu od 1. marta 2007. godine, u zk. ul. broj 128 k. o. Brčko 1 (privremeni registar), upisano pravo građenja i vlasništva na predmetnim nekretninama, i to u korist prodavca nekretnina H. Č., apelantice, drugotuženog i MB „Velma“ Brčko. Osnovni sud je također utvrdio da su tužioci i H. Č. 6. januara 2009. godine u Brčkom, pred notarom Lj. D., zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, te da su nakon toga ušli u njihov posjed. Osnovni sud je dalje naveo da je vještak geodetske struke u svom nalazu utvrdio da pravo građenja na zemljištu i pravo vlasništva na izgrađenim objektima na tom zemljištu u dijelu od 25/29 pripada tužiocima, a na osnovu upisanog prava prodavca H. Č. u zk. ul. broj 128 k. o. Brčko 1 (privremeni registar). Naime, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke kao stručan i objektivan, „a koji ni jedna stranka u postupku nije osporila“, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 21, 22. i 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, donio odluku kao i izreci presude.

10. Apelacioni sud – žalbeno vijeće je odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio presudu od 28. augusta 2013. godine, koja je u revizionom postupku rješenjem Apelacionog suda – apelacionog vijeća od 3. jula 2014. godine ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. Odlučujući u ponovnom postupku, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je donio Presudu broj 96 0 P 007609 14 Gž 2 od 20. septembra 2016. godine kojom je prvostepenu presudu preinačio tako da je žalba apelantice i drugotuženog djelimično uvažena, te je utvrđeno da su tužioci nosioci prava građenja i suvlasništva na predmetnim nekretninama s dijelom 25/29. Istom presudom uvažena je žalba tužilaca izjavljena protiv odluke o troškovima postupka i prvostepena presuda preinačena tako da su apelantica i drugotuženi obavezani da tužiocima naknade troškove postupka u iznosu od 5.699,00 KM. U obrazloženju presude Apelacioni sud – žalbeno vijeće je naveo da se apelanticini žalbeni navodi u bitnom odnose na tvrdnju da „nije jasno na što se odnosi dio od 25/29 koji pripada tužiocima, koliki je pojedinačni dio svakog tužioca, a koliki je dio koji pripada tuženim“. U vezi s tim, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se „idealni dio od 25/29 koji pripada tužiocima odnosi na pravo građenja na zemljištu i pravo vlasništva na objektima izgrađenim na tom zemljištu, a koje je utvrđeno na osnovu upisanog prava pravnog prednika tužilaca – prodavca H. Č.“ U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima je propisano da „zgrada koja je izgrađena na osnovu prava građenja prenosi se, nasljeđuje i opterećuje zajedno s pravom građenja“. Pri tome, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je ukazao da „utvrđeni idealni dio tužilaca od 25/29 prava građenja i prava vlasništva na predmetnim nekretninama ne uskraćuje apelantici pravo da i dalje nesmetano koristi svoj stan na spratu izgrađene zgrade zajedno s terasom, stubištem i zemljištem koje za to služi, te da nakon etažiranja zgrade i formalno postane isključivi vlasnik tog stana“.

12. U vezi s apelanticinim žalbenim navodima koji se tiču osporavanja nalaza i mišljenja vještaka u dijelu kojim je utvrđen idealni dio od 25/29 u korist tužilaca, Apelacioni sud je zaključio da apelantica u postupku pred prvostepenim sudom nije osporavala, niti je isticala bilo kakve prigovore u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka i da stoga ne može u žalbenom postupku osporiti činjenice koje je prvostepeni sud na osnovu vještačenja nesporno utvrdio. Shodno navedenom, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao osnov za stjecanje prava vlasništva jer su tužioci na predmetnim nekretninama stekli pravo upisano u zemljišnu knjigu na zakonit način, a apelantica tokom postupka nije dokazala da tužbeni zahtjev tužilaca nije osnovan. Stoga je Apelacioni sud, primjenom odredaba čl. 338. i 344. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.

13. Odlučujući o apelanticinoj reviziji i reviziji drugotuženog, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je Presudom broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine revizije odbio i drugostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je u obrazloženju presude ponovio da je predmet spora zahtjev tužilaca da se utvrdi pravo građenja i pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upisanim u zk. ul. broj 128 k. o. Brčko 1 (privremeni registar) na osnovu pravnog posla (kupoprodajnog ugovora) zaključenog s vlasnikom predmetnih nekretnina (H. Č.). Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje u obrazloženju presude, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da je drugostepeni sud svoju presudu zasnovao na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbama člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu kao osnov za stjecanje prava vlasništva, cijeneći da je drugostepeni sud o tome dao dovoljne i jasne razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. U vezi s tim, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da nisu osnovani apelanticini revizioni navodi „kojim ukazuje da je izostala „pravilna ocjena ili analiza zk. ul. broj 128 k. o. Brčko 1, a time obim i prava ostalih suvlasnika na predmetnim nekretninama“. Naime, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je obrazložio da je „sadržaj, kao i historijat posjeda i vlasništva predmetne nekretnine jasno i detaljno utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, a time i zemljišno-knjižnog uloška zk. ul. broj 128 k. o. Brčko 1, a u prvostepenom postupku nije tražena dopuna nalaza i mišljenja vještaka radi utvrđenja suvlasničkih prava ostalih suvlasnika, što su stranke imale pravo s obzirom na to da one određuju predmet i obim vještačenja“. U vezi s tim, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je ukazao na odredbe člana 237. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu kojim je propisano da se u postupku pred Vijećem za izlaganje podataka o nekretninama utvrđuju prava na nekretninama, da nakon okončanja postupka, učesnik koji nije zadovoljan rješenjem ne može izjaviti žalbu, ali može pokrenuti parnicu (član 240. ZPP). U tom slučaju se radi o tužbi kojom stranka predlaže utvrđenje prava na nekretninama (član 152. ZPP), koje pravo u smislu navedenih odredbi ne zastarijeva. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao da ukoliko se u parničnom postupku po tužbi za utvrđenje utvrdi da je zahtjev osnovan, pravnoj snazi utvrđenja sadržanog u rješenju Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama suprotstavila bi se pravna snaga utvrđujuće presude parničnog suda, a koji je akt jače pravne snage, što u konačnom znači da tuženi nakon okončanja predmetnog postupka imaju pravo da pred sudom traže zaštitu svojih prava.

14. Stoga, prema mišljenju Apelacionog suda – apelacionog vijeća, činjenica da tužioci svojim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku nisu tražili utvrđenje vlasničkih prava svih suvlasnika na predmetnim nekretninama ne predstavlja povredu postupka kada utvrđeni vlasnički udio od 25/29 u korist tužilaca predstavlja vlasništvo njihovog prednika – prodavca H. Č., koji je ugovorom o kupoprodaji prenesen na tužioce, a koji su svoj zahtjev i opredijelili na taj način. Apelacioni sud – apelaciono vijeće je, suprotno revizionim navodima, zaključio da drugostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev (član 2. ZPP) kada je preinačio prvostepenu presudu, djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva i na obim prava njihove prednice, koja prava su prenesena na tužioce ugovorom o kupoprodaji, a imajući u vidu i propise materijalnog prava da zemljište i zgrade izgrađene na zemljištu predstavljaju jedinstvo nekretnine (član 79. stav

3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Stoga je Apelacioni sud zaključio da nisu osnovani apelanticini revizioni navodi da u postupku nije utvrđen apelanticin suvlasnički udio na predmetnim nekretninama jer to i nije bio predmet raspravljanja u postupku pred prvostepenim sudom, niti je apelantica na te okolnosti tražila dodatno izjašnjenje vještaka.

15. Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da donošenjem pobijane presude nisu umanjena apelanticina prava na dijelu predmetnih nekretnina i da će u postupku etažiranja objekta steći isključivo pravo vlasništva na stanu koji koriste i pravo na zemljištu na kojem je stambeni objekt izgrađen, a sve u skladu s materijalnim propisima.

16. Stoga je Apelacioni sud – apelaciono vijeće zaključio da materijalno pravo nije primijenjeno na apelanticinu štetu kod utvrđene činjenice da je pravna prednica tužilaca H. Č. bila vlasnik i nosilac prava građenja na predmetnim nekretninama u dijelu od 25/29, te da su tužioci na osnovu ugovora o kupoprodaji kao valjanog osnova stjecanja prava vlasništva, te stupanjem u posjed predmetnih nekretnina (čl. 34. i 79. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), stekli pravo vlasništva i građenja na predmetnim nekretninama. Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da su tužioci dokazali da je njihov tužbeni zahtjev osnovan, pa je primjenom odredbi člana 357. ZPP apelanticina revizija odbijena kao neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Apelacionog suda – apelacionog vijeća povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je, prije svega, hronološki opisala tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporene presude o osnovanosti tužbenog zahtjeva, za koje smatra da su proizvoljni i pogrešni. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U obrazloženju tih navoda, apelantica navodi, između ostalog, da ona drži u posjedu ½ dijela stambenog objekta, koji je stekla na osnovu ugovora o kupoprodaji njenih pravnih prednika. Također smatra da je osporenom odlukom, tužiocima utvrđen veći suvlasnički udio (25/29) na predmetnim nekretninama, koji udio nisu ni kupili od prodavca H. Č. Apelantica smatra da Apelacioni sud nije pravilno cijenio sve provedene dokaze, a posebno nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Prema apelanticinoj ocjeni, u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju da je ona stekla suvlasnički dio od ½ na predmetnim nekretninama po osnovu ugovora o kupoprodaji. Apelantica smatra da osporena presuda nema zadovoljavajuće razloge na kojima je zasnovana.

II.Odgovor na apelaciju

18. Apelacioni sud – apelaciono vijeće je naveo da je taj sud donio presudu kojom je potvrđen stav drugostepenog suda, a u obrazloženju presuda su navedeni razlozi koji ujedno predstavljaju i odgovor na apelanticine prigovore koje u apelaciji neosnovano iznosi. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.

19. Tužioci smatraju da osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica u apelacijama neosnovano pozivala. U vezi s tim, detaljno su prezentirali nesporno utvrđene činjenice koje predstavljaju upisano stanje u zemljišnim knjigama i koje su prezentirane u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, na kojima je i zasnovana osporena presuda. Tužioci su predložili da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parni nom postupku DB č („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09, 52/10, 27/14). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parni nom postupku DB č („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09 i 52/10) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

[…] (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

lan 123.

Č (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 119.

[…] (3)Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

21. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 34 (1)Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.

(2)Savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržinu javnog registra nekretnina, koji nije znao niti je mogao znati da lice sa kojim je zaključilo ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znalo ni moglo znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača.

(3)Niko se neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje.

Član 79 (3)Zgrada koja je izgrađena na pravu građenja je dio prava građenja i prenosi se, nasljeđuje i opterećuje zajedno sa pravom građenja. Suprotne odredbe ugovora su ništave.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda (reviziono vijeće) broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. jula 2017. godine, a apelacije su podnesene 28. augusta i 3. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica pobija presudu Apelacionog suda – apelacionog vijeća tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. U konkretnom slučaju predmetni postupak se vodio po tužbi tužilaca radi utvrđivanja utvrđenja prava građenja i prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te stoga proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred Apelacionim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

32. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud – žalbeno vijeće, postupajući po žalbi tužilaca i tuženih, u sjednici vijeća, ocjenom dokaza koji su već izvedeni pred prvostepenim sudom, koristeći se ovlaštenjima iz člana 338. stav (1) tačka 4) ZPP, preinačio prvostepenu presudu, te utvrdio da pravo građenja i pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje pripada tužiocima predstavlja idealni dio od 25/29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud – apelaciono vijeće potvrdio drugostepenu odluku imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke koji je u svom nalazu upravo i utvrdio da idealni dio od 25/29 na predmetnim nekretninama pripada tužiocima, a na osnovu upisanog prava u zk. ul. broj 1405 k. o. Brčko 1 na ime prodavca nekretnina H. Č. Cijeneći, dakle, prethodno činjenično utvrđenje da je ugovorom o kupoprodaji od 6. januara 2009. godine na tužioce preneseno pravo na predmetnim nekretninama u dijelu od 25/29, čiji je vlasnik i posjednik bila H. Č. kao prodavac predmetnih nekretnina, kao i činjenicu da su tužioci po zaključenju ugovora o kupoprodaji ušli u njihov posjed, koje su nesmetano koristili do pokretanja predmetne parnice, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da su tužioci ispunili uvjete za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u dijelu od 25/29 shodno odredbama člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, prvenstveno Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, detaljno i jasno obrazložio da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pojedinačnim idealnim dijelovima tuženih na predmetnim nekretninama, naglašavajući da to nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva i rasprave pred prvostepenim sudom, niti je apelantica u toku prvostepenog postupka tražila od suda da vještaku naloži vještačenje i na tu okolnost. Stoga, Ustavni sud u postupanju Apelacionog suda – apelacionog vijeća ne uočava nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi posljedično dovela do kršenja apelanticinih prava na način na koji to apelacijom ukazuje.

33. U vezi s apelanticinim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da se ti apelanticini navodi suštinski svode na način na koji je Apelacioni sud (žalbeno vijeće, a zatim i reviziono vijeće) cijenio izvedene dokaze u prvostepenom postupku, što je primaran zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud na dvije instance saglasno utvrdio da su tužioci ponuđenim dokazima, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, dokazali da ispunjavaju uvjete za stjecanje vlasništva na predmetnim nekretninama u dijelu od 25/29, primjenom člana 79. stav (3) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o pravnim odnosima, zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen. Naime, Ustavni sud u ocjeni dokaza Apelacionog suda, koji je izvršio u smislu člana 8. ZPP, ne uočava proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelanticinim prigovorom u vezi s ocjenom dokaza bavio Apelacioni sud povodom pravnih lijekova u kojima je apelantica iznijela identične prigovore, što je bio razlog da Apelacioni sud dodatno ispita taj apelanticin prigovor. Imajući u vidu da je apelantici u predmetnom postupku bilo omogućeno da iznosi argumente i dokaze koje je smatrala relevantnim za postupak, da podnosi pravne lijekove u kojima je mogla da iznosi prigovore koji su, suprotno apelanticinim tvrdnjama, razmotreni, uz jasno i detaljno obrazloženje Apelacionog suda u žalbenom i revizionom postupku, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su apelanticini izneseni prigovori osnovani.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome, zaključuje da osporenom presudom Apelacionog suda – apelacionog vijeća, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

35. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila u čemu se sastoji navodna povreda tog prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelantica tvrdnje o povredi ovog prava suštinski zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije kada je Apelacioni sud prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva tužilaca za utvrđenje prava građenja i pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja, uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelantica ukazala.

37. Ustavni sud, također, zaključuje nema povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenih prava u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3647/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio