Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/19 (H. M.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Finansijska konsolidacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-479/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-479/19, rješavajući apelaciju Haseta Mahmutagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hase Mahmutagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 033840 18 Gž od 20. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 033840 16 I od 19. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hase Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnio je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog sud Federacije BiH broj 23 0 I 033840 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 I 033840 18 Gž od 20. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 I 033840 16 I od 19. aprila 2018. godine. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4977/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda od 20. juna 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda FBiH od 23. oktobra 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 23 0 I 033840 16 I od 27. februara 2018. godine usvojen je apelantov prijedlog za izvršenje od 16. aprila 2015. godine, na temelju pravosnažne i izvršne isprave-presude, protiv izvršenika („Agrokomerc” d.d. Velika Kladuša), radi naplate novčanog potraživanja, na način da se izvršenje provede na novčanim sredstvima izvršenika, te popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.

3. Općinski sud je rješenjem od 19. aprila 2018. godine usvojio izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 27. februara 2018. godine, te obustavio izvršenje u cijelosti i ukinuo sve provedene izvršne radnje.

4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 19. aprila 2018. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je izvršenik izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju od 27. februara 2018. godine ukazujući na Odluku Vlade FBiH o financijskoj konsolidaciji izvršenika od 4. decembra 2014. godine (stupila na snagu 20. decembra 2014. godine), te na odredbu člana 9. Zakona o financijskoj konsolidaciji privrednih društava u FBiH, te naglasio da je pravilno prvostepeni sud iz tog razloga usvojio izvršenikov prigovor, s obzirom da je apelant podnio prijedlog za izvršenje nakon stupanja na snagu navedene odluke. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama čl. 7. i 8. stav 1. Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u FBiH, između ostalog, propisano da Odluku o finansijskoj konsolidaciji i odbijanju zahtjeva za pokretanje postupka finansijske konsolidacije donosi Vlada FBiH, dok je odredbom člana 9. stav 1. istog zakona propisano da se u toku postupka finansijske konsolidacije ne mogu pokrenuti postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društva sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da su odredbe Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u FBiH (suprotno apelantovim navodima) lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o izvršnom postupku jer to proizlazi iz odredbe člana l . stav 3. istog zakona kojom je propisano da u pogledu pitanja koja uređuje ovaj zakon i propisi doneseni na osnovu ovog zakona imaju značaj posebnih propisa u odnosu na sve druge propise koji na teriioriji FBiH uređuju ista pitanja kao opći propisi. U vezi navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio izvršenikov prigovor, s obzirom da odredbe Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u FBiH imaju primat kada je u pitanju izvršenje na imovini privrednih društava s većinskim učešćem državnog kapitala (što je slučaj sa imovinom izvršenika), zbog čega su neosnovani apelantovi prigovori iznijeti u ovom pravcu. Kantonalni sud je naveo da je cijenio i ostale apelantove navode, te da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja (član 231. Zakona o parničnom postupku). Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Također, apelant navodi da su „zakonom propisani rokovi za postupanje najduže osam dana a da je predmetni postupak izvršenja trajao nepune četiri godine ..., da je prijedlog za izvršenje podnio 15. aprila 2015. godine, da je izvršenje određeno rješenjem od 27. februara 2018. godine, dok je odluku o posljednjem pravnom lijeku zaprimio 5. decembra 2018. godine“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u FBiH, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelant, trajao tri i po godine, u kojem periodu su donesene četiri odluke na tri sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/19 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio