Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/19 (Agrarni informacioni centar)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1705/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1705/19, rješavajući apelaciju Agrarnog informacionog centra, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Agrarni informacioni centar protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016801 16 Uvp od 18. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Agrarni informacioni centar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dalibor Miljević iz Banjaluke, podnio je 16. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016801 16 Uvp od 18. januara 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS) za vanredno preispitivanje presude, pa je presuda prvostepenog suda od 14. marta 2016. godine preinačena tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 21. maja 2015. godine. Navedenim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Agencije za agrarna plaćanja od 10. novembra 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za unapređivanje znanja i vještina u ruralnim područjima kroz podršku studijskom putovanju u Portugal.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se iz sadržaja predmetne upravne stvari proizlazi da je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na podsticajna sredstva za sufinansiranje putovanja u Portugal odbijen zato što je prvostepeni organ (rješenje od 10. novembra 2014. godine) zaključio da namjeravano putovanje apelantova dva člana nema karakter studijskog putovanja (jer je apelant u Programu namjene kao cilj posjete označio podizanje informisanosti mladih ljudi o mogućnostima studiranja u zemlji i inostranstvu). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se mladi ljudi o mogućnosti studiranja mogu informisati na različite načine, te da izrada internet prezentacije o studijskom putovanju u Portugal ne opravdava apelantov zahtjev u smislu člana 70. stav 1. tačke 2. Pravilnika o uslovima i načinu ostvarivanja novčanih podsticaja za razvoj poljoprivrede i sela. Naime,Vrhovni sud je naveo da studijsko putovanje ne može predstavljati to što je apelant u Programu namjere samo opciono naznačio obilazak obližnjih poljoprivrednih gazdinstava i izradu reportaže o portugalskoj poljoprivredi niti studijsko putovanje može podrazumijevati samo posjeta pojedinim departmanima instituta i intervjui sa šefovima katedri, slikanje kadrova univerziteta, utvrđivanje uslova studiranja i posjete studentskim službama, te naglasio da se time ne može opravdati primjena navedenog člana i odobravanje podsticaja po apelantovom zahtjevu. Nadalje,Vrhovni sud je naveo da izrada reportaže nije apelantova djelatnost (a što je suština apelantovog zahtjeva) te da po tom osnovu apelant i ne može podnijeti zahtjev, jer to predstavlja podsticaje za informisanje koje pripada medijskim kućama, te naglasio da se studijsko putovanje ne može izjednačiti sa izradom reportaže (koja bi služila za izradu internet prezentacije). Vrhovni sud je naveo da preporuka tuženog od 14. novembra 2008. godine (u prvostepenoj presudi navedeno da ovom preporukom Ministarstvo poljoprivrede RS preporučuje poljoprivrednicima i ostalim subjektima iz oblasti poljoprivrede apelantovu internet stranicu www.aic.ba) ne može biti razlog da se rješenje od 21. maja 2015. godine poništi jer je ta preporuka data dosta davno. Također, Vrhovni sud je naveo da je zbog toga „Komisija“ i izvršila pregled apelantovog portala (koji je objavljen 10. novembra 2014. godine) kako bi ocijenila da li je apelant ispunio određene (programske) ciljeve koji su u tom momentu predstavljeni tuženom, te da je tom prilikom utvrdila da je apelantov portal neažuran od 1. aprila 2014. godine, odnosno da je Komisija imala u vidu sedam mjeseci neažurnosti apelantovog portala (do 10. novembra 2014. godine), što je itekako značajan period. Vrhovni sud je naveo da se iz Programa za namjenu (koji je apelant priložio uz zahtjev), shodno članu 70. stav 2. navedenog Pravilnika ne može zaključiti da predviđeno putovanje u Portugal ima karakter studijskog putovanja kojim bi apelant doprinio ruralnom razvoju. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant zahtijeva da mu Ustavni sud „naknadi nematerijalnu štetu koja mu je prouzrokovana povredom prava na suđenje u razumnom roku jer je svoj prvobitni zahtjev podnio ministarstvu još 14. aprila 2014. godine“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na obrazovanje itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je ukazao na datum podnošenja zahtjeva i zatražio da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/19 (Agrarni informacioni centar) | Sudska praksa | Aktio