Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-161/19 ("Sector Security" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-161/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-161/19, rješavajući apelacije "Sector Security" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "Sector Security" d.o.o. Banjaluka protiv:
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 151233 18 Rsž od 5. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 151233 17 Rs od 25. maja 2018. godine;
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 152006 19 Rsž od 18. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 152006 17 Rs od 4. oktobra 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-161/19
1. "Sector Security" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnio je 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 151233 18 Rsž od 5. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 151233 17 Rs od 25. maja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (D.V.) na ime razlike plaće, uvećanja plaće po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom, te rada za vrijeme praznika za period od 1. avgusta 2014. godine do 31. maja 2016. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužitelju na ime regresa za 2014., 2015. i 2016. godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade za topli obrok za period od 1. januara 2015. godine do 31. maja 2017. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. AP-2327/19
3. Apelant, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnio je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 152006 19 Rsž od 18. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 43 0 Rs 152006 17 Rs od 4. oktobra 2018. godine.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (S.Č.) na ime razlike plaće, naknade za minuli rad, noćni rad i rad u dane praznika za period od 1. decembra 2014. do 31. decembra 2016. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužitelju na ime razlike toplog obroka za period od 1. novembra 2015. do 31. maja 2017. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obavezan je apelant da tužitelju na ime regresa za 2015. i 2016. godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužitelju naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
5. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja prvostepenih spisa proizlazi da su tužitelji (D.V. i S.Č.) u utuženom periodu bili apelantovi zaposlenici, da je tužitelju D.V. (u predmetu broj AP-161/19) radni odnos sporazumno prestao 25. avgusta 2017. godine, dok je tužitelju S.Č. (u predmetu broj AP-2327/19) radni odnos prestao 7. jula 2017. godine, te da je vještak finansijske struke u svojim nalazima i mišljenjima izvršila obračun potraživanih iznosa tužitelja D.V. i S.Č.. Zatim, da iz činjeničnog stanja prvostepenih spisa proizlazi da je među parničnim strankama bio sporan značaj Zabilješki o prestanku radnog odnosa od 25. avgusta 2017. godine (u odnosu na tužitelja D.V.) i 7. jula 2017. godine (u odnosu na tužitelja S.Č.), u smislu da li postoji potraživanje tužitelja D.V. i S.Č. prema apelantu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio sporazum o prestanku radnog odnosa od 25. avgusta 2017 godine (u kojem je navedeno da su se tužitelj D.V. i apelant sporazumjeli da do dana prestanka radnog odnosa kod apelanta izmire sve međusobne obaveze) i zabilješku o prestanku radnog odnosa od istog datuma (u kojoj stranke navode da je apelant prema tužitelju izmirio sve svoje obaveze, te odriču svih prava sudskog potraživanja iz predmetnog radnog odnosa). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio zabilješku o prestanku radnog odnosa od 7. jula 2017. godine (u kojoj je navedeni da je apelant ispunio sve obaveze prema tužitelju S.Č. i da se tužitelj i apelant odriču svim prava sudskog potraživanja iz predmetnog radnog odnosa). U vezi navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da je na ovakav način nastalo poravnanje između apelanta i tužitelja D.V. i S.Č. (član 1089. Zakona o obligacionim odnosima), zato što se iz sadržaja navedenih „zabilježbi“ ne vidi u čemu se sastoje uzajamna popuštanja, koje su to bile obaveze jedne ili druge strane, te naglasio da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 1090. navedenog zakona. Naime, Kantonalni sud je naveo da u navedenim sporazumima ništa drugo nije sadržano osim da su se D.V., S.Č. i apelant sporazumjeli da se do dana prestanka radnog odnosa D.V. i S.Č. kod apelanta izmire sve međusobne obaveze, te naglasio da to nije ispunjeno (imajući u vidu postojanje potraživanja tužitelja D.V. i S.Č. prema apelantu čija je visina utvrđena nalazima i mišljenjem vještaka). Također, Kantonalni sud je naveo da je sam apelant u žalbama eksplicitno navodio da se ne radi o otpustu duga niti o općem otpustu duga (čl. 344. i 347. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da u tom pogledu navedene zabilješke nije ni razmatrao (član 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), jer je očigledno da volja ugovarača (D.V., S.Č. i apelanta) nije bila da obaveze prestanu otpustom duga. Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-161/19.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je „drugostepeni sud propustio da zauzme svoj stav u vezi pravne prirode zabilješke potpisane od strane apelanta i tužitelja D.V. i tužitelja S.Č., te da je propustio da razmotri apelantove žalbene razloge usmjerene ka pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane prvostepenog suda“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević