Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2601/17 (H. T.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2601/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2601/17, rješavajući apelaciju Hasana Talića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Talića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasan Talić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenica, kojeg zastupa Asim Ibrelić, advokat iz Zenice, podnio je 22. juna 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovor na apelaciju 10. i 16. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 016661 14 K od 23. decembra 2015. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke te presude, sam i u saizvršilaštvu sa saoptuženim Vladom Delićem (u daljnjem tekstu: saoptuženi ili saokrivljeni) počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa produženim krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 54. KZ BiH, dok je istom presudom oslobođen od optužbe za pojedine tačke optužbe.

6. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je svojom odukom od 14. jula 2016. godine uvažilo žalbe Tužilaštva, apelantovog i branioca suoptuženog, ukinuo presudu prvostepenog vijeća zbog bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), te odredilo održavanje pretresa.

7. Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine kojom je apelant za pojedine radnje iz optužnice proglašeni krivim, samostalno i sa prvookrivljenim, dok su za preostale radnje oslobođeni optužbe.

8. Konkretno, apelant je navedenom presudom proglašen krivim da je u periodu od juna 2013. do januara 2014. godine na području BiH postao član grupe za organizovani kriminal, u smislu člana 1. stav 20. KZ BiH radi sticanja protivpravne imovinske koristi, sa ciljem neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prenosa, prevoza, držanja, posredovanja u daljoj međunarodnoj prodaji, slanja i isporuke opojnih droga „marihuana“, “spid“, „heroin“ i „kokain“ koje opojne droge su Konvencijom o psihotropnim supstancama od 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga („Službeni glasnik RBiH“ br. 2/92, 13/94) proglašene opojnim drogama i čiji se promet može obavljati samo na osnovu dozvole nadležnog organa, u skladu sa Zakonom o proizvodnji i prometu opojnih droga.

9. Apelant je navedenom presudom proglašen krivim za radnje i način izvršenja opisan u tač. 4., 5., 7., 12. optužnice koje je počinio skupa sa suokrivljenim a samostalno za tačku 13., za radnje iz tač. 4. do 8. izreke presude, čime je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa produženim krivičnim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantu je izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta. Na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH apelant je oslobođen optužbi po tačkama 6., 8. ,9. 10. i 11. optužnice, da bi radnjama opisanim u izreci oslobađajućeg dijela presude počinio ista krivična djela za koja je osuđujućim dijelom presude proglašen krivim i za koja je osuđen na kaznu zatvora.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku pretresa pred Apelacionim vijećem Tužilaštvo predložilo da se prihvate dokazi koji su već izvedeni u prvostepenom postupku, dok je apelantova odbrana kontinuirano osporavala zakonitost već izvedenih dokaza, ističući povredu procesnog zakona zbog nepoštivanja odredbe člana 71. ZKP BIH (otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije te nezakonitog provođenja posebnih istražnih radnji zbog navodno nepotpune naredbe suda). U tom smislu je prvenstveno odbrana prvooptuženog zahtijevala da se odmah odluči o zakonitosti dokaza. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je takav zahtjev preuranjen i prejudicirajući budući da se tek u krivičnom postupku, po izvođenju dokaza, vrši analiza i ocjena načina na koji su dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku ispitivanja predmeta optuženja, koji bi mogli uticati na postupak u cjelini s aspekta njegove pravičnosti.

11. Obzirom na prethodno izneseni stav, Apelaciono vijeće je u osuđujućem dijelu presude prije svega iznijelo opća pravila u pogledu činjeničnih utvrđenja i pravnih pitanja koja su, kako je prethodnom odlukom koja je ukinuta, bila sporna i koja je stoga trebalo preispitati. U tom pravcu je donesena procesna odluka kojom su prihvaćeni svi izvedeni dokazi u prvostepenom postupku odbijajući prijedlog odbrane za saslušanjem određenih svjedoka. Osim toga, odbijen je i prijedlog odbrane za pribavljanje prvobitne optužnice koja se odnosila na više lica, kao i presuda donesenih u odnosu na druga lica koja su bila obuhvaćena istom optužnicom, pozivajući se na kriterije iz presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Lisica protiv Hrvatske. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je naglasilo da su fokus preispitivanja bila pravna pitanja odnosno zakonitost dokaza i njihova primjena u postupku, a ne samo vjerodostojnost dokaza i činjenično stanje. U tom kontekstu je navedeno: da ZKP BiH ne propisuje posebna pravila u vezi prihvatljivosti dokaza; da u vezi pitanja relevantnosti, autentičnosti ili dokazne vrijednosti dokaza nije propisano niti jedno pravilo; da je po okončanju pretresa povodom istaknutih prigovora o nezakonitosti provedenih procesnih radnji privremeno oduzetih predmeta ocijenjeno da su neosnovani i da su u pitanju zakonito pribavljeni dokazi.

12. U tom pravcu je utvrđeno da su sporni dokazi proistekli iz radnji otvaranja privremeno oduzetih predmeta izuzeth na osnovu zakonite naredbe suda od 29. januara 2014. godine u odnosu na apelanta (tada osumnjičenog) i saoptuženog koji nisu imali primjedbe prilikom pretresa, što je konstatovano u zapisniku kojeg su svojeručno potpisali; da su izuzeti predmeti detaljno opisani i pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju koje su također svojeručno potpisane od strane apelanta i saoptuženog te je uz sve to urađena i fotodokumentacija u kojoj je vidljiv svaki predmet i svaki detalj opisan u zapisnicima o pretresanju. Stoga je zaključeno da je postupak prema apelantu vođen na pravičan način te da nije došlo do procesnih povreda takve kvalitete koje bi dovele u pitanje poštivanje principa pravičnog suđenja. S tim u vezi je napomenuta ključna okolnost iz koje proizilazi da je navedena procesna radnja provedena zakonito, da je kvalitet dokaza nesporan te da pouzdanost i tačnost ničim nije dovedena u pitanje.

13. U pogledu prigovora da su u drugim predmetima, u sličnim ili istim okolnostima, zauzeti drugačiji stavovi i da su dokazi oglašavani nezakonitim, Apelaciono vijeće je istaklo da ne može ulaziti u okolnosti slučajeva u kojima nije postupalo niti detalje koji su u tim predmetima bili odlučujući. Također je u pogledu prigovora koji su isticani tokom pretresa u vezi s pravičnošću postupka, na okolnost pribavljanja dokaza, Apelaciono vijeće podsjetilo da je apelantu odnosno njegovoj odbrani u postupku data mogućnost da ospore dokaze, da je u tom smislu i vođen pretres pred Apelacionim vijećem i da se ključna okolnost u ocjeni pribavljanja dokaza tiče obavještenja apelanta o predmetnoj dokaznoj radnji (pretres ili privremeno oduzimanje predmeta). Pored prethodno isticanog pitanja, u okviru zakonitosti dokaza odbrana apelanta je potencirala i pitanje provođenja posebnih istražnih radnji, ističući da naredbe suda sadrže određene manjkavosti, a koji je prigovor odbrane Apelaciono vijeće također ocijenilo neosnovanim jer je iz uvida u naredbe Suda BiH kojim su određivane i produžavane posebne istražne radnje, utvrdilo da iste sadrže sve potrebne elemente koje ZKP BiH propisuje, zbog čega su i dokazi pribavljeni putem istih, zakoniti. S tim u vezi, Apelacino vijeće je naglasilo da čak i u slučaju utvrđene povrede određenog prava, isto ne dovodi automatizmom do povrede člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pri čemu je ključno, što je slučaj i u konkretnom predmetu, da dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu jedini dokazi na kojima se temelji presuda. Pri tome je u razmatranju pitanja o ne/zakonitosti dokaza koja su bila sporna samo za odbranu, Apelaciono vijeće imalo u vidu opći stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem država ima pozitivnu obavezu da spriječi i istraži krivična djela i da izvršioca krivično goni.

14. U dijelu obrazloženja presude koje se odnosi na činjenična utvrđenja u konkretnom postupku, Apelaciono vijeće je podsjetilo da je odbrana svoju tezu gradila isključivo potenciranjem manjkavosti u postupku koje bi takvim tumačenjem dovele do nezakonitosti dokaza osporavajući upotrebu i način pribavljanja dokaza, a ne njihovu vjerodostojnost, koja bi narušavala i samo činjenično stanje. U tom kontekstu je napomenuto da je rješenje kojim je ukinuta prethodna prvostepena presuda bilo bazirano na „spornom“ obrazloženju te presude u vezi s ne/zakonitošću dokaza a ne u pogledu samog činjeničnog stanja. Stoga je u konkretnim okolnostima, kako je dalje navedeno, prilikom utvrđenja postojanja činjeničnog i pravnog osnova iz optužnice, bilo neophodno utvrditi: da li izvedeni dokazi potvrđuju osnovne elemente grupe za organizovani kriminal tri ili više lica; vremenski period egzistiranja i djelovanja, postojanje elemenata krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te sporazumno djelovanje u cilju sticanja protupravne imovinske koristi. U tom pravcu su cijenjeni svi izvedeni dokazi koji su dovedeni u vezu jedni s drugima kako bi se odlučilo o njihovoj pouzdanosti i vrijednosti, nakon čega je zaključeno da svi dokazi čine zatvoreni krug u pogledu zaključka o apelantovoj krivici za radnje opisane u izreci presude.

15. Apelaciono vijeće je naime prilikom donošenja odluke uzelo u obzir sve provedene dokaze, analizirajući ih u onoj mjeri u kojoj je to relevantno za donošenje konačne odluke o apelantovoj krivici, između ostalog cijeneći iskaze svjedoka i materijalnih dokaza uloženih u spis koje je dovelo u vezu kako bi se odlučilo o njihovoj pouzdanosti i vrijednosti. U tom smislu, kako je navedeno u obrazloženju presude, Apelaciono vijeće je nesporno utvrdilo da je apelant bio član grupe za organizovani kriminal, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, na području BiH, koja je djelovala u vremenskom periodu od juna 2013. godine do januara 2014. godine, koja je imala i međunarodni element djelovanja i postojanja. Zatim je utvrđeno da su apelant i ostali (optuženi) djelovali kao grupa, s prethodno utvrđenim ulogama u lancu izvršenja radnji koje su sadržavale obilježja krivičnih djela, u kojoj je utvrđena hijerarhija te provođenje radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama po nalogu organizatora grupe odnosno apelanta.

16. U vezi provedenih dokaza temeljem kojih su utvrđene prethodno navedene ključne činjenice, Apelaciono vijeće je istaklo da je u odnosu na apelanta i suoptuženog provođenje posebnih istražnih radnji započeto 7. juna 2013. godine praćenjem telefonskih brojeva, po naredbi Suda BiH a kasnijim naredbama koje su uslijedile praćeni su ostali telefonski brojevi koje su koristili, pri čemu odbrana nije osporavala autentičnost glasova, pa nije dovedena u sumnju autentičnost snimljenih razgovora.

17. Apelaciono vijeće je činjenicu predmeta izvršenja krivičnog djela, dakle da je u pitanju opojna droga, utvrdilo na temelju sadržaja presretnutih komunikacija i iskaza pojedinih svjedoka koji su u međusobnim razgovorima koristili šifrirane termine za nazive opojnih droga. Iz konteksta presretnutih razgovora, povezivanjem šifriranih termina s činjenicom privremenog oduzimanja predmeta (opojnih droga) od pojedinih pripadnika grupe i novčanim iznosima kao ekvivalentom za iste, Apelaciono vijeće je vrlo detaljno na str. 28. i 29. presude navelo sadržaj presretnutih razgovora, iz kojih je proizašao zaključak da su se u kontekstu i smislu razgovori odnosili na kupoprodaju narkotičkih sredstava (u određenom broju slučajeva rezultiralo njihovim privremenim oduzimanjem). Također su na ovu okolnost saslušani i svjedoci, između ostalih i svjedoci koji su sa Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivice (Aleksandar Milinić i Daniel Marković) pri čemu su iskazi tih svjedoka dovedeni u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, na osnovu kojih je utvrđena dokazanost odlučnih (ključnih) činjenica za utvrđenje radnji izvršenja u odnosu na krivicu apelanta i drugookrivljenog.

18. U pogledu utvrđenja izvršenja krivičnopravnih radnji iz tačke 4., 5., 6., 7. i 8. osuđujućeg dijela izreke presude za koje je apelant oglašen krivim (za tačku 8. samostalno i za ostale tačke zajedno sa saokrivljenim), na str. 38. do 46. obrazloženja presude su opširno navedeni dokazi i sadržaj materijala koji je prikupljen posredstvom primjene posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija te tajnog praćenja i snimanja osoba, iz člana 116. stav 2. tač.

a) i d) ZKP BiH. U tom kontekstu su detaljno navedene radnje izvršenja koje je apelant kao član grupe poduzimao sa pojedinim članovima grupe za organizovani kriminal, kao i područja (lokacije) na kojima su radnje poduzimane, koje su imale za cilj nabavku i distribuciju opojne droge.

19. Vezano za radnje opisane u tački 13. optužnice odnosno tački 8. osuđujućeg dijela izreke presude, Apelaciono vijeće je istaklo da je na osnovu provedenih dokaza zaključilo da je apelant kao pripadnik druge utvrđene grupe za organizovani kriminal, u kojoj nije sudjelovao saokrivljeni, kako je to navedeno u predmetnoj optužnici, učestvovao u izvršenju radnji iz ove tačke optužnice, međutim ne u ulozi organizatora, već samo kao pripadnik grupe, što proizilazi iz izvedenih dokaza Tužilaštva tokom postupka.

20. Činjenica da se radilo o opojnim drogama, psihotropnim supstancama „heroinu“ i „marihuani“, koje supstance su oduzete od apelanta kako to proizilazi iz potvrda o privremenom oduzimanju, koje su zabranjene po Konvenciji o psihotropnim supstancama od 1971. godine čiji je promet zabranjen odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, proizilazi iz Nalaza i mišljenja vještaka hemijske struke, broj: 02/4-1-233-164/14 od 10. februara 2014. godine, kao i nalaza – dopune hemijskog vještačenja, MUP RS, broj: 02/4-1-233-164.1/14 od 28. novembra 2015. godine, sačinjenih po naredbama Tužilaštva BiH, koje Apelaciono vijeće u potpunosti prihvata i cijeni u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Istaknuto je da je iz nalaza i mišljenja vještaka, Apelaciono vijeće utvrdilo da predmeti koji su bili predmetom vještačenja, koji su privremeno oduzeti od apelanta, sadrže psihotropne supstance koje se nalaze na Listi opojnih droga, psihotropnih stvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekusora čiji je uzgoj, proizvodnja, promet, posjedovanje i upotreba zabranjena Zakonom o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. Na osnovu svega navedenog, za Apelaciono vijeće je van razumne sumnje utvrđeno da je saokrivljeni organizovao grupu za organizovani kriminal, dok je apelant bio pripadnik iste grupe, kao i pripadnik druge utvrđene grupe za organizovani kriminal (tačka 13. optužnice), slijedom čega su proglašeni krivim za počinjenje krivičnopravnih radnji iz tač. 1., 2., 3., 4., 5., 7., 12. i 13. predmetne optužnice, sve kako je to navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude.

21. U pogledu krivičnopravne sankcije, Apelaciono vijeće je imalo u vidu vremenski kontinuitet činjenja krivičnih djela, značaj zakonom zaštićenog dobra, objekat zaštite kod krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga (zdravlje ljudi), činjenicu da su predmet izvršenja krivičnih djela tzv. teške droge i da je broj izvršenja ovih djela u stalnom porastu, naročitu upornost i bezobzirnost pri činjenju krivičnih djela (kontinuitet djelovanja), koje su ocijenjene kao otežavajuće okolnosti. Na strani apelanta je cijenjeno da iz Izvoda iz kaznene evidencije proizilazi njegova višestruka osuđivanost, ali i protek dužeg vremenskog perioda od donošenja nekih od presuda kojima je apelant oglašen krivim, a posebno je uzeto u obzir da isti nije specijalni povratnik. Međutim, i pored navedenog, iste nisu mogle biti cijenjene kao posebno olakšavajuće okolnosti koje su neophodne za primjenu instituta ublažavanja kazne, iz čega je proizašao zaključak da će se izrečenom kaznom zatvora apelantu u trajanju od pet godina ostvariti i generalna i specijalna prevencija.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant je ukazao i na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U apelaciji su u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, u suštini istaknuti nedostaci procesno pravne i materijalno pravne prirode koji su se po apelantovom mišljenju odvijali kontinuirano, u toku cijelog postupka, pri čemu je posebno naglašeno da nakon ukidanja prethodne prvostepene presude Apelaciono vijeće nije na zakonit način preispitalo prigovore njegovog branioca istaknute u vezi s utvrđenjem odlučnih činjenica. U tom smislu u apelaciji se tvrdi da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o meritumu ove krivičnopravne stvari, Apelaciono vijeće „improvizovalo“ svojom odlukom, u smislu da je apelant ,,pod svaku cijenu“ morao biti kažnjen. Apelant smatra da je Apelaciono vijeće stavom izraženim u pobijanoj presudi u pogledu prigovora povodom navodne povrede odredbe člana 71. ZKP BiH izvršilo povredu svih materijalnih propisa, odnosno iste pogrešno tumačilo. S tim u vezi, apelant ističe da je otvaranje privremeno oduzetih predmeta izvršeno bez prisustva apelanta i njegovog branioca, te se ukazuje na odredbu člana 10. stav 2. ZKP BiH, kojom je normirana zabrana zasnivanja odluke suda na dokazima pribavljenim bitnim povredama ovog zakona, koje su povrede učinjene u ovom postupku. Nadalje, apelant tvrdi da se presuda zasniva na nezakonito prikupljenim dokazima, kao što su transkripti razgovora optuženih sa drugim licima, iz kojih razgovora su kao „plodovi trule voćke“ proizašli i ostali dokazi. II.Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH je naveo da su u apelaciji samo ponavljaju navodi koje je apelant isticao u toku postupka koje je taj sud imao u vidu prilikom donošenja odluke. Kada su u pitanju prigovori kojima se apostrofira da u konkretnom slučaju nije ispoštovana odredba člana 71. ZKP BiH, koja prema stavu odbrane zahtijeva obavezno otvaranje privremeno oduzetih predmeta i prisustvo stranaka i branioca obavljanju iste radnje, ukazano je da se radi o prigovorima koji su isticani u toku drugostepenog postupka, a o kojim prigovorima je sadržana detaljna argumentacija u pobijanoj presudi (paragrafi 8.- 19.). U tom smislu u pobijanoj presudi je jasno naznačeno da su sporni dokazi u ovom predmetu izuzeti na osnovu zakonitih naredbi Suda BiH, prilikom kojih pretresa tada osumnjičeni nisu imali primjedbi koje bi bile unesene na zapisnike koje su svojeručno i potpisali, te kojom prilikom su izuzeti predmeti detaljno opisani i pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju, koje su također svojeručno potpisane od strane tada osumnjičenih, pri čemu je prilikom pretresa sačinjena i fotodokumentacija iz koje je vidljiv svaki predmet detaljno opisan u zapisnicima o pretresanju, kao i u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta. U odnosu na apelanta, odlučna okolnost koja je cijenjena prilikom razmatranja ovih prigovora, a koja je konstatovana u pobijanioj presudi, jeste da je isti bio prisutan prilikom pretresa prostorija, kojom prilikom su i oduzeti ključni predmeti koji su bili dokaz u ovom postupku, a kom prilikom je isti i potpisao potvrde o privremenom oduzimanju tih predmeta, gdje je konstatovano da nema primjedbi. Stoga, imajući u vidu cijeli tok pribavljanja spornih dokaza, počev od toga da su pretresi rađeni na osnovu zakonite naredbe suda, da su o istom sačinjeni zapisnici i izdate potvrde koje su tada osumnjičeni potpisali, a da su privremeno oduzeti predmeti u istima detaljno pobrojani i opisani, te da sve navedeno prati i fotodokumentacija koja potvrđuje identitet predmeta, to je nesporan kvalitet ovih dokaza, te pouzdanost i tačnost istih nije dovedena u pitanje. Osim toga, posebno je istaknuto da je u konkretnom slučaju apelantu pružena prilika da ospori zakonitost i vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi, što ukazuje da je postupak u cjelini bio pravičan. Kada su u pitanju prigovori prema kojim se pobijana presuda zasnivana na nezakonito prikupljenim dokazima, kao što su transkripti razgovora optuženih sa drugim licima, iz kojih razgovora su kao „plodovi otrovne voćke" proizašli i drugi dokazi, istaknuto je da je Apelaciono vijeće, kako je to navedeno i u pobijanoj presudi, cijenilo transkripte onih razgovora koji su preslušani na ročištima za nastavak glavnog pretresa u prvostepenom postupku, kao dokaz koji potkrepljuju drugi dokazi na osnovu kojih je utvrđena, između ostalog krivnja apelanta, iz kojih razgovora je cijenjen sadržaj i smisao međusobne komunikacije između optuženih međusobno, kao i u razgovorima sa drugim licima, zbog čega se i navedeni prigovori ukazuju neosnovanim, posebno imajući u vidu da apelant nije ni precizirao u čemu se sastoji navodna nezakonitost u ovom pogledu,

24. Tužilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana i da u postupku iz kog je proizašla osporena presuda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U presudi su navedeni konkretni i pravilni razlozi o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način dato obrazloženje u pogledu dokazne vrijednosti i svakog pojedinog dokaza koji je prihvaćen ili nije prihvaćen, kako materijalnih tako i iskaza svjedoka, nakon čega je izveden zaključak o dokazanosti činjenica i aplantove krivice.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2017. godine a apelacija je podnesena 23. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je u apelaciji ukazao i na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, ali te navode nije ničim potkrijepio iz kojeg razloga ih Ustavni sud ne može ispitati.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

33. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama, pa proizilazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koje se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

35. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46., Serija A broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9.jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

36. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

37. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je nezakonito provedena radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije i da u tom pravcu nije ispoštovana odredba člana 71. ZKP BiH. Konkretno, apelant smatra da su dokazi prikupljeni posebnim istražnim radnjama, otvaranjem i pregledom privremeno oduzetih predmeta, morali biti izuzeti. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, analizirajući pojedinačno svaki od istaknutih žalbenih navoda među kojima i naprijed navedene, vrlo detaljno i jasno obrazložilo zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. U tom pravcu je u obrazloženju presude, u dijelu obrazloženja koji se tiče odluke o prigovorima i preispitivanju pravnih pitanja, istaknuto sljedeće: da je nakon ukidanja prvostepene presude kojom je apelant bio oglašen krivim po pojedinim tačkama optužnice, na pretresu pred Apelacionim vijećem, fokus preispitivanja bilo, između ostalog, pravno pitanje koje u prethodnom, prvostepenom postupku nije bilo dovoljno razjašnjeno (zbog ne/primjene odredbe člana 71. ZKP BiH) kao i zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji; da se pri tom vijeće nije ograničilo samo na pitanja gledano s proceduralne strane već je preispitivanju postupljeno s aspekta pravičnosti postupka u cjelini i s tog aspekta razmatranju zakonitosti i prihvatljivosti spornih dokaza obzirom na način pribavljanja i njihovu vjerodostojnost; da je pri tom sudsko vijeće imalo u vidu garancije prava odbrane – konkretno, da li je odbrani data mogućnost da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njihovoj upotrebi. U tom pravcu je u obrazloženju presude navedeno da je Apelaciono vijeće u okolnostima konkretnog slučaja utvrdilo da su sporni dokazi izuzeti na osnovu zakonite naredbe suda u odnosu na apelanta (tada osumnjičenog), da prilikom pretresa apelant nije imao primjedbi koje bi bile unesene u zapisnik i da je zapisnik apelant svojeručno potpisao; da su izuzeti predmeti detaljno opisani i pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju koju je apelant također svojeručno potpisao te da je tom prilikom urađena i fotodokumentacija iz koje je vidljiv svaki predmet i detaljno opisan u zapisnicima o pretresanju. Stoga je u pogledu pouzdanosti i tačnosti dokaza dobivenih na opisani način zaključeno da ne postoji sumnja u njihov kvalitet te da cio tok pribavljanja dokaza ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant neosnovano smatra.

38. Osim toga, Apelaciono vijeće je s aspekta pravičnosti postupka kao cjeline imalo u vidu i kriterij koji se tiče mogućnosti osporavanja dokaza, pa i onih koje apelant smatra nezakonitim a koji su eventualno mogli utjecati na njegovo pravo na odbranu. U tom kontekstu je napomenuto da je zbog razjašnjenja određenih pravnih pitanja određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem i da prethodna prvostepena presuda nije ukinuta zbog povrede koja bi vodila obligatornom izdvajanju nezakonitih dokaza iz spisa, već nedostatka o odlučnim činjenicama koje su razjašnjene na pretresu pred Apelacionim vijećem, pa i u pogledu zaključka o zakonitosti dokaza odnosno načina njihovog pribavljanja, te zaključku u pogledu njihove pouzdanosti i tačnosti. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće cijeneći neosnovanost apelantovih žalbenih navoda kojima je ukazano na bitne povrede postupka u vezi s ocjenom dokaza i zakonitošću pojedinih za apelanta spornih dokaza, ukazalo na razloge zbog kojih je bila ukinuta prvostepena presuda protiv apelanta, zakonitost dokaza i njihovu primjenu u postupku, pri čemu je odbrana istrajavala na tezi da se pojedini dokazi ne mogu upotrijebiti (nezakoniti) ne osporavajući pri tome činjenično stanje koje je proizašlo iz analize i ocjene svih dokaza zajedno, koji čine zatvoreni krug u pogledu zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

39. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena presuda obrazložena i jasna, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada je donijeta uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na obranu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2601/17 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio