Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-359/19 (S. I.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-359/19
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 359/19, rješavajući apelaciju Slađana Iličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slađana Iličića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 347550 19 Kpp 5 od 14. januara 2019. godine, 32 0 K 347550 19 Kv od 9. januara 2019.
godine i 32 0 K 347550 19 Kpp od 5. januara 2019. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slađana Iličića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 347550 19 Kpp 5 od 14. januara 2019. godine, 32 0 K 347550 19 Kv od 9.
januara 2019. godine i 32 0 K 347550 19 Kpp od 5. januara 2019.
godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slađan Iličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 25. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 347550 19 Kpp 5 od 14. januara 2019. godine, te Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 347550 19 Kv od 9. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 347550 19 Kpp od 5. januara 2019. godine. Apelant je također podnio prijedlog Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere kojom bi se poništila i stavila van snage osporena rješenja Općinskog suda od 5. i 9. januara 2019. godine, te odmah naložilo njegovo puštanje na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 5. marta 2019. godine je od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 11. i 15. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalno tužilaštvo je 5. januara 2019. godine dostavilo Općinskom sudu prijedlog za određivanje pritvora apelantu i E. T. kao osumnjičenim da su počinili produženo krivično djelo primanja dara ili drugih koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZFBiH, u vezi sa čl. 31, 54. i 55. navedenog zakona, a iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.
6. Rješenjem Općinskog suda, sudije za prethodni postupak, broj 32 0 K 347550 19 Kpp 5 od 5. januara 2019. godine apelantu je, zajedno sa E. T., određen pritvor u trajanju od mjesec dana iz zakonskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH. Nadalje je u rješenju navedeno da apelantu pritvor teče od 4. januara 2019. godine od 15.30h i da može trajati najduže do 4. februara 2019. godine do 15.30h.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je prvenstveno ukazao na navode Tužilaštva u pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelant i E. T. počinili predmetna krivična djela, te postojanja posebnih razloga, odnosno naročitih okolnosti koje opravdavaju da će, ukoliko im ne bude određen pritvor, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke (koje Tužilaštvo nije ranije saslušalo), a koji bi, prema ocjeni Tužilaštva mogli obavijestiti osumnjičene da se protiv njih vodi istraga, iz kojih razloga bi mogla biti dovedena u pitanje realizacije naredbe za posebne istražne radnje iz tač.
e) i f) stav 2. člana 130. ZKPFBiH, odnosno nastaviti s vršenjem navedenih krivičnih djela. Suprotno stavu Kantonalnog tužilaštva, apelantov branilac je istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni opći ni posebni razlozi za određivanje pritvora apelantu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je osnovan prijedlog Kantonalnog tužilaštva, te je na str. 4-10 rješenja na detaljan i opširan način ukazao na dokaze kojim se rukovodio prilikom utvrđenja postojanja osnovane sumnje da je apelant, zajedno sa osumnjičenim E. T., počinio predmetna krivična djela koja su im naredbom o provođenju istrage stavljena na teret. Naime, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su apelant i E. T. kao policijski službenici u periodu od 5. novembra 2018. do 4. januara 2019. godine, odnosno od 25. novembra 2018. do 4. januara 2019. godine u kojem su provedene posebne istražne radnje, kontrolirali najmanje 50 vozila, od koji je za 34 dokumentirano da su počinila prekršaj, čime su apelant i E. T. postupili protivno odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) i Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOPFBiH) jer za sve utvrđene prekršaje prilikom kontrole u navedenom periodu nisu izdali prekršajne naloge, već su u službene isprave unijeli netačne i neistinite podatke. Općinski sud je također ukazao da iz dokaza proizlazi da apelant i osumnjičeni E. T. nisu bili raspoređeni za obavljanje poslova i zadataka vršenja redovne kontrole saobraćaja. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je prilikom pretresa službenog policijskog vozila kojim je upravljao apelant pronađena označena novčanica koju je predao prikriveni istražilac Federalne uprave policije, koji je realizirao naredbu Općinskog suda od 31. decembra 2018. godine za određivanje posebnih istražnih radnji. Dakle, Općinski sud je, suprotno prigovoru apelantovog branioca, ukazao da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na viši stepen sumnje u konkretnom slučaju i da se ne radi o rekla-kazala dokazima. Pri tome je Općinski sud istakao da se ovoj fazi postupka ne cijeni apsolutna dokazanost dostavljenih dokaza, već postojanje osnovane sumnje da su apelant i E. T. počinili krivična djela, dok će ocjenu dokaza sud razmotriti na glavnom pretresu i o tome u konačnici iznijeti svoj sud prilikom donošenja presude.
8. Nadalje je Općinski sud istakao da su u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni zakonski uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka b), argumentirajući navedeno da su apelant i E. T. u periodu od 5. novembra 2018. do 4. januara 2019. godine vršili kontrolu saobraćaja, gdje su sve vozače koji su se kretali i napravili saobraćajni prekršaj zaustavljali i kontrolirali, te od nekih vozača uzeli novac kako im ne bi izdali prekršajni nalog za učinjeni prekršaj, što je vidljivo iz fotografija dobivenih primjenom posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, da su kontinuirano u periodu od najmanje dva mjeseca, odnosno u vremenskom periodu dok je trajala primjena posebnih istražnih radnji kontrolirali više od 33 vozila za koja je putem registarskih tablica tih vozila potrebno izvršiti identifikaciju vozača i saslušati ih u svojstvu svjedoka jer to u ranijem postupku nije bilo moguće provesti zato što bi se saslušanjem tih lica narušila tajnost istrage koja je provođena primjenom posebnih istražnih radnji. Vozila čije je vozače potrebno identificirati su taksativno nabrojana u prijedlogu za određivanje mjere pritvora, a kako se radi o osumnjičenim policijskim službenicima (apelantu i E. T.) koji u svakodnevnom obavljanju svojih poslova dolaze u kontakt s dosta lica, pa na taj način i poznaju dosta lica, a s obzirom na to da i iz dokaza proizlazi da osumnjičeni upravo za više lica i nisu izdali prekršajne naloge, Općinski sud je ukazao da postoji mogućnost da neke od vozača tih vozila apelant i E. T. lično poznaju, da su u prijateljskim odnosima, pa bi na taj način i mogli utjecati na te svjedoke da oni iskaz usmjere na umanjenje odgovornosti apelanta i E. T. Ovo s obzirom na činjenicu da su apelant i E. T. policijski službenici koji bi mogli lako i doći do podataka o identitetu vozača vozila koje Tužilaštvo namjerava da sasluša kao svjedoke, pa i na taj način utjecati na svjedoke i ometati vođenje krivičnog postupka, pa to i predstavlja naročite okolnosti zbog kojih je opravdano izricanje mjere pritvora određene članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, a s ciljem daljnjeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pri tome uzimajući u obzir činjenicu da je istraga još uvijek u toku, a sud je svakako dužan da u svakom trenutku kada prestane bilo koji razlog zbog kojeg je određen pritvor isti odmah i ukinuti.
9. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je naveo da je on, također, ispunjen jer je iz dostavljenih dokaza vidljivo da su apelant i E. T. radnje izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret preduzimali u dužem vremenskom periodu, gotovo svakodnevno, u čemu su iskazali posebnu upornost, odlučnost i opredijeljenost za vršenje ovih krivičnih djela. S obzirom na to da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog ne proizlazi da su oni i suspendirani s dužnosti, osim njihovih izjava i izjava njihovih branilaca datih na ročištu sud nema druge dokaze da li su apelant i E. T. zaista i suspendirani jer su oni upravo na upit suda i izjavili da im nikakva odluka o suspenziji nije uručena do trenutka izjašnjenja na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora. Naime, Općinski sud je naveo da su tačni navodi apelantovog branioca da se zbog radnji koje su preduzeli protiv apelanta i E. T. može provoditi disciplinski postupak i da bi isti spadali u teže povrede službene dužnosti, te da je i članom 114. Zakona o policijskim službenicima i predviđena suspenzija policijskih službenika. Međutim, Općinski sud je istakao da do trenutka izjašnjenja povodom prijedloga za određivanje mjere pritvora iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je proveden disciplinski postupak protiv apelanta i E. T. jer su i oni sami izjavili da nisu dobili nikakvu odluku o suspendiranju, već da pretpostavljaju da su suspendirani zato što im je oduzeto službeno oružje i službena značka. Budući da u trenutku donošenja sudske odluke o prijedlogu za određivanje pritvora apelant i E. T. nisu suspendirani sa zadataka i dužnosti koje obavljaju ili iz policijskog organa, a s obzirom na to da su apelant i E. T. već duži vremenski period preduzimali radnje izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, Općinski sud je ukazao da bi oni mogli ponoviti krivična djela koja im se stavljaju na teret, slijedom čega su ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer postoji opravdana bojazan da bi apelant i E. T., boravkom na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, a također i kod ovog pritvorskog razloga sud je u obavezi da ukoliko prestanu razlozi iz kojih je pritvor određen po ovoj tački isti odmah ukinuti.
10. Konačno, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje neke od mjera zabrane umjesto pritvora jer se radi o policijskim službenicima koji bi na osnovu svojih poznanstava i veza mogli utjecati na svjedoke koji još uvijek nisu ispitani na okolnosti izvršenja krivičnih djela koja se stavljaju na teret apelantu i E. T., te bi na taj način mogli ometati vođenje krivičnog postupka.
11. Rješenjem Općinskog suda, u vijeću sastavljenom od troje sudija, broj 32 0 K 347550 19 Kv od 9. januara 2019. godine odbijene su žalbe branilaca apelanta i E. T. podnesene protiv prvostepenog rješenja od 5. januara 2019. godine.
12. U obrazloženju je Općinski sud, između ostalog, naveo da su, suprotno navodima apelantovog branioca, ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH budući da je u konkretnom slučaju potrebno izvršiti identifikaciju vozača i saslušati ih u svojstvu svjedoka jer u ranijem postupku to nije bilo moguće provesti jer bi se njihovim saslušanjem narušila tajnost istrage provođenjem posebnih istražnih radnji. Navedeno predstavlja valjan razlog za donošenje rješenja o određivanju mjere pritvora apelantu, dok je sud pri tome cijenio da su apelant i E. T. policijski službenici koji su u svakodnevnom obavljanju svojih poslova dolazili u kontakt s dosta lica, te da postoji mogućnost i da lično poznaju neke od vozača vozila ili da su s njima u prijateljskim odnosima, gdje bi mogli utjecati na svjedoke u ovoj fazi postupka da svoj iskaz usmjere na umanjenje odgovornosti apelanta i E. T., te utjecati na svjedoke i ometati vođenje krivičnog postupka, a što predstavlja naročite okolnosti zbog kojih je opravdano izricanje mjera pritvora određenih navedenom zakonskom odredbom, a s ciljem nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući posebno u obzir činjenicu da je istraga u ovom postupku još uvijek u toku.
13. Nadalje je Općinski sud istakao da također, a suprotno navodima apelantove odbrane, postoje i pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer je iz svih dostavljenih dokaza konkretno navedenih u prvostepenom rješenju jasno da su apelant i E. T. kao osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela koje im se stavljaju na teret preduzimali u dužem vremenskom periodu, gotovo svakodnevno, iskazujući posebno upornost, odlučnost i opredijeljenost za vršenje krivičnih djela. Iz dokaza nije vidljivo da su oni suspendirani s dužnosti, osim njihovih tvrdnji da su im oduzeta naoružanja i policijske značke, pa kako nema dokaza o njihovoj suspenziji, a imajući u vidu da su kao policijski službenici duži period preduzimali radnje izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, Općinski sud je istakao da bi oni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža.
14. Naposljetku, Općinski sud je ponovio da, suprotno navodima apelantove odbrane, ne postoji mogućnost izricanja blažih mjera zabrane jer bi ih apelant i E. T. kao policijski službenici mogli lako zloupotrijebiti preko svojih poznanstva i veza, te bi mogli utjecati na svjedoke koji još nisu ispitani u fazi istrage na okolnosti izvršenja krivičnih djela koja se apelantu i E. T. stavljaju na teret i na taj način bi ometali vođenje krivičnog postupka.
15. Apelantov branilac je 10. januara 2019. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za ukidanje pritvora apelantu.
16. Rješenjem Općinskog suda, sudije za prethodni postupak, broj 32 0 K 347550 19 Kpp 5 od 14. januara 2019. godine odbijen je prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora apelantu.
17. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da, suprotno navodima apelantovog branioca, i dalje postoje posebni razlozi za određivanje mjere iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH iz razloga koji su detaljno navedeni u rješenju od 5. januara 2019. godine. Kako su u konkretnom slučaju primjenom posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 1. tačka d) ZKPFBiH dobiveni podaci o kojim vozilima se radi, a koja su počinila prekršaje i koje apelant i E. T. nisu evidentirali u službene evidencije, Općinski sud je istakao da nije osnovan navod apelantove odbrane da Tužilaštvo nema dokaza o identitetu vozača i da pretpostavlja da su neki od njih u prijateljskim odnosima s apelantom i E. T. Ovo zato što je iz izvještaja dobivenih primjenom posebnih istražnih radnji utvrđeno koja su to vozila počinila prekršaje, ali se ranije nije moglo izvršiti saslušanje svjedoka radi tajnosti istrage. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da prihvaća kao činjenicu da apelant poznaje neke od potencijalnih svjedoka, a kako je to navedeno i u rješenju o određivanju pritvora jer se iz same činjenice da apelant i E. T. većinu kontroliranih učesnika u saobraćaju nisu evidentirali u službene evidencije jasno može zaključiti da neke od tih svjedoka i lično poznaju, odnosno da su s njima u prijateljskim i poznaničkim odnosima. U tom smislu, Općinski sud je naveo da i nakon što je donesena odluka o suspenziji apelanta, to ga ne sprečava da lično ili posredstvom trećih lica stupi u kontakt sa svjedocima i na taj način ometa vođenje krivičnog postupka jer je općepoznata činjenica da policijski službenici baš upravo zbog poslova koji obavljaju i imaju dosta poznaničkih veza s licima iz raznih društvenih, socijalnih, ekonomskih i poslovnih kategorija stanovništva.
18. Kako iz navedenog jasno proizlazi da i dalje postoje posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Općinski sud je naveo da nije ni razmatrao daljnje postojanje posebnih pritvorskih razloga iz tačke c) navedene zakonske odredbe, a što bi eventualno moglo biti razmatrano prilikom podnošenja prijedloga za produženje pritvora apelantu, a kako je to predviđeno odredbama ZKPFBiH. Općinski sud je također istakao da je iz svega navedenog, kao i dokaza iz spisa predmeta, jasno da neke druge blaže mjere, odnosno mjere zabrane ne bi mogle adekvatno zamijeniti mjeru pritvora, a iz razloga kako je to navedeno u rješenju o određivanju pritvora. Na kraju je konstatirano da protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
19. Iz stanja spisa predmeta (odgovora Kantonalnog tužilaštva na apelaciju) proizlazi da je, nakon podnošenja predmetne apelacije, Kantonalno tužilaštvo 30. januara 2019. godine podnijelo Općinskom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu i E. T. Postupajući po navedenom prijedlogu, Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 K 347550 Kv 2 od 1. februara 2019. godine kojim je utvrdio da postoje razlozi za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b), ali da se apelantu i E. T. ukida pritvor, te da se oni imaju odmah pustiti na slobodu, a da se umjesto mjere pritvora apelantu izriče mjera zabrane napuštanja boravišta na kućnoj adresi navedenoj u rješenju na kojoj apelant mora boraviti sve dok traje ova mjera, s tim da se ne smije udaljavati van granice svog doma na toj adresi, osim za slučaj odlaska u zdravstvenu ustanovu, radi ljekarskih pregleda ili pružanja medicinske intervencije, što uvijek mora dokumentirati policiji prilikom njegovog sedmičnog javljanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
21. U konkretnom slučaju apelant, prije svega, na općenit način problematizira stav redovnih sudova u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio predmetno krivično djelo koje mu se stavlja na teret, ukazujući da je Općinski sud osporene odluke zasnovao na pretpostavkama. Nadalje, apelant ističe da obrazloženje Tužilaštva da 33 potencijalna svjedoka nisu mogla biti saslušana ranije zbog tajnosti postupka i postojanja mogućnosti da se apelant i E. T. kao osumnjičeni od strane potencijalnih svjedoka obavijeste o istražnim radnjama koje se provode nije valjan razlog za donošenje rješenja o određivanju mjere pritvora po osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Ovo posebno zato što niti jedan od potencijalnih svjedoka nije konkretiziran na način da je Tužilaštvo dostavilo dovoljno argumentacije za svoje tvrdnje da su to lica iz Bosne i Hercegovine, Tuzle ili Tuzlanskog kantona ili uopće Bosne i Hercegovine, što evidentno daje proizvoljnost i paušalnost u sudskoj odluci. Apelant zatim ukazuje da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da argumentacija Tužilaštva da je apelant radnje krivičnih djela koje mu se stavljaju na teret preduzimao u dužem vremenskom periodu od najmanje dva mjeseca ne može biti valjan razlog za naročite okolnosti. U vezi s tim, apelant navodi da bi on došao u poziciju da nastavi s izvršenjem ili dovršavanjem započetog krivičnog djela, odnosno počinjenjem novog krivičnog djela, potrebno je da bude u službi, a nesporno je u toku postupka utvrđeno da mu je oduzeta službena legitimacija i značka, kao i naoružanje, te da samim tim ne može obavljati policijsku dužnost. U smislu navedenog, apelant osporava i odluku Općinskog suda povodom njegovog prijedloga za ukidanje mjere pritvora, ističući da su u navedenim okolnostima prestali da egzistiraju razlozi zakonski osnovi za mjeru pritvora iz tač. b) i c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH zbog postojanja novih činjenica, tj. odluke o apelantovoj privremenoj suspenziji (od 8. januara 2019. godine) kojom mu je onemogućeno obavljanje policijske dužnosti i samim tim da čini nova krivična djela, kao i da zbog izrečene mjere suspenzije on nema ni mogućnosti uvida u službenu evidenciju i isprave na osnovu kojih bi mogao doći do podataka za lica (potencijalne svjedoke) koje Tužilaštvo namjerava saslušati u svojstvu svjedoka. Pri tome, apelant ukazuje da sud nije ni razmatrao daljnje postojanje posebnih pritvorskih razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH.
b)Odgovor na apelaciju
22. Općinski sud je hronološki opisao tok postupka koji je prethodio donošenju osporenih odluka, kao i razloge kojima se rukovodio prilikom njihovog donošenja, te istakao da tokom predmetnog krivičnog postupka nisu učinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine, niti je na apelantovu štetu taj sud povrijedio odredbe Evropske konvencije na koje apelant ukazuje.
23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da navode apelacije smatra paušalnim i neosnovanim u potpunosti budući da je apelant u potpunosti priznao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, te da je u vremenskom periodu od određivanja mjere pritvora do „danas“ saslušano više od 30 svjedoka, od kojih je 10 potvrdilo da su davali novac kako apelantu tako i drugom osumnjičenom, kao i da su video zapisi dobiveni primjenom posebnih istražnih radnji potvrdili iskaze navedenih svjedoka. Dakle, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je evidentno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Nadalje je Kantonalno tužilaštvo istaklo da su osporene odluke u potpunosti pravilne i na zakonu zasnovane. Također je Kantonalno tužilaštvo ukazalo da je naknadno, a nakon što je preduzelo radnje dokazivanja u vidu saslušanja svjedoka, sudu dostavilo prijedlog za određivanje mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH koje je sud prihvatio svojim rješenjem od 1. februara 2019. godine, koje je dostavljeno u prilogu. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbaci kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 6.
Pritvor Član 145. st. (1) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(5) […] Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. […]. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.
Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) […] ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke […],
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja koja su donesena u postupku određivanja pritvora, odnosno u postupku povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora. U smislu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su konačne odluke Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 347550 19 Kv od 9. januara 2019. godine i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 347550 19 Kpp od 14. januara 2019. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja navedenih osporenih odluka, te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 25. januara 2019. godine, Ustavni sud konstatira da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
29. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
30. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja koja se odnose na određivanje pritvora apelantu ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva za određivanje mjere pritvora apelantu tokom istrage, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…)
35. Apelant tvrdi da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c)
ZKPFBiH.
36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
38. Također, iz prakse Evropskog suda, koju podržava Ustavni sud, slijedi jasan stav da iako član 5. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnositelja žalbe, prilikom odlučivanja o žalbi uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kome će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, presuda Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.
39. Imajući u vidu da apelant problematizira pitanje osnovane sumnje i datih obrazloženja u vezi s osnovanom sumnjom, Ustavni sud ukazuje da postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Također, postojanje osnovane sumnje da je lice počinilo krivično djelo, kao opći uvjet za određivanje pritvora, propisuje i odredba člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Što će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja.
40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja odluke o određivanju pritvora apelantu, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret (primanje dara ili drugih oblika koristi, te krivotvorenje službene isprave). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela. Odlučujući o apelantovoj žalbi, drugostepeni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer redovni sudovi nisu dali argumente iz kojeg bi proizlazila koluziona opasnost da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja naveo okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao ometati istragu koja je u toku. Naime, Općinski sud je ukazao da postoji realna opasnost da bi apelant i E. T. kao policijski službenici (koji u vrijeme određivanja pritvora još uvijek nisu bili suspendirani), ukoliko bi se našli na slobodi, u ovoj fazi postupka, stupili u kontakt s pojedinim svjedocima (vozačima) koji još uvijek nisu ispitani u sklopu preduzetih posebnih istražnih radnji, a čije saslušanje u ranijem postupku nije bilo moguće zbog opasnosti narušavanja tajnosti istrage. Ovakav stav redovni sud je obrazložio uzimanjem u obzir prvenstveno prirode posla i zadataka koje je apelant obavljao, te da bi zbog toga mogao lako i doći do podataka o identitetu vozača vozila – svjedoka u ovoj krivičnopravnoj stvari, te same faze u kojoj se postupak nalazi s ciljem preveniranja njegovog ometanja u smislu navođenja navedenih svjedoka da svoje iskaze usmjere na umanjenje apelantove krivičnopravne odgovornosti. Osim toga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ističe da iz obrazloženja osporenih odluka u vezi s određivanjem pritvora apelantu ne proizlazi da se radi o neodređenim svjedocima kako to apelant smatra, već o svjedocima – vozačima konkretno identificiranih vozila od strane Tužilaštva koja su taksativno nabrojana u prijedlogu za određivanje pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, pri donošenju osporenih rješenja, dao dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu je, nasuprot apelantovim navodima, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja taj sud dao relevantne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno određivanje pritvora apelantu. Navedeno obrazloženje, s obzirom na specifične činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojima je Općinski sud zasnovao svoje odlučenje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
42. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud apelantu odredio pritvor pozivajući se na postojanje razloga navedenog u članu 146. stav 1. tačka c), to jest zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, […] (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225. i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine).
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant kao ovlašteno službeno lice (policajac) osumnjičen za krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. navedenog zakona. Dakle, nije sporno da je ispunjen formalni uvjet budući da je apelant osumnjičen da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, odnosno od šest mjeseci do pet godina zatvora. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja (koji se odnose na određivanje pritvora apelantu) proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili da je mogućnost da apelant ponovi isto ili istovrsno krivično djelo konkretna i može se predvidjeti i očekivati, posebno zbog činjenice da se radi o policijskom službeniku koji u vrijeme određivanja pritvora nije bio suspendiran u formalno-pravnom smislu pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, a imajući u vidu intenzitet njegovog svakodnevnog protivpravnog ponašanja (neevidentiranja, odnosno unošenja netačnih i neistinitih podataka u službenim evidencijama u vezi s pojedinim licima koja su počinila saobraćajni prekršaj) u inkriminiranom periodu, kojom prilikom je iskazana posebna upornost, odlučnost i opredijeljenost. Dakle, u okolnostima konkretnog predmeta, postojanje iteracijske opasnosti je izvedeno uzimanjem u obzir više faktora koji se tiču specifičnosti apelantovog statusa, kao i načina na koji su vršene protivpravne radnje koje su mu stavljene na teret da je počinio. Ustavni sud, također, podsjeća da se iteracijska opasnost odnosi na eventualno buduće preduzimanje istih ili sličnih krivičnopravnih radnji kao radnji povodom kojih se vodi krivični postupak. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno obrazloženja koje je Općinski sud dao u osporenim odlukama od 5. i 9. januara 2019. godine.
44. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao utjecati na svjedoke i ometati vođenje predmetnog krivičnog postupka, te ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je Općinski sud pri ocjeni naročitih okolnosti naveo jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).
45. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke (od 14. januara 2019. godine) kojom je odbijen prijedlog apelantove odbrane za ukidanje pritvora apelantu budući da je u okolnostima konkretnog slučaja zaključeno da i dalje postoje posebni razlozi za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH s obzirom na to da iz tog osporenog rješenja proizlazi da apelantova odbrana nije ponudila nove činjenice (u smislu člana 145. stav 5. ZKPFBiH) koje bi bile od utjecaja na drugačiju odluku suda u vezi s tim posebnim pritvorskim razlogom. Pri tome se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim stav Općinskog suda iz navedene osporene odluke da odluka o apelantovoj suspenziji (koja je donesena nakon osporenih odluka koje se tiču određivanja pritvora apelantu) ne sprečava apelanta da lično ili posredstvom trećih lica stupi u kontakt sa svjedocima i na taj način ometa vođenje krivičnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s osporenom odlukom kojom je odbijen prijedlog apelantove odbrane za ukidanje pritvora.
46. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer je Općinski sud prilikom određivanja pritvora apelantu utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo primanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH, u stjecaju s produženim krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1 KZFBiH, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje. Također, kada je Općinski sud, zaključujući da postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c), uzeo u obzir niz faktora, a ti faktori su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu, kao i kada obrazloženje odluke kojom se odbija prijedlog za ukidanje pritvora apelantu ne ostavlja utisak proizvoljnosti jer apelantova odbrana nije ponudila nove pravno relevantne činjenice u vezi s (ne)postojanjem koluzione opasnosti da apelantov boravak na slobodi neće ugroziti istragu i ometati vođenje postupka u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević