Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/19 (S. T.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-736/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-736/19, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. T.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026072 18 Rev 2 od 22. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026072 18 Gž 5 od 15. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026072 17 P 4 od 7.
decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dario Sandić advokat iz Banjaluke, podnio je 13. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 026072 18 Rev 2 od 22. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026072 18 Gž 5 od 15. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026072 17 P 4 od 7. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiteljima (T.C. i T.R.) na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos, uz naknadu troškova postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i prednik tužitelja N.C. (zakupodavac) 15. marta 1991. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora na period od 1. juna 1991. do 1. juna 1999. godine, da je apelant nakon isteka ugovora nastavio koristiti predmetni prostor sve do 2012. godine i da je platio zakupninu samo za prvu godinu korištenja prostora, te da visina zakupnine za predmetni prostor za period od 1. juna 1999. do 1. juna 2006. godine (utuženi period) iznosi 105.223.20 KM. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelji stupili u parnicu umjesto N.C. (rješenjem o nasljeđivanju od 25. septembra 2014. godine naslijedili N.C. sa po 1/2 dijela), te da je predmetni prostor prenesen ugovorom o doživotnom izdržavanju na B.R. (unuka N.C.). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmet ugovora o zakupu poslovna zgrada i zemljište koje je apelant primio i držao ga u posjedu sve do 2012. godine, te naglasio da (suprotno apelantovim navodima) za valjanost ugovora o zakupu (po Zakonu o obligacionim odnosima i Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija) nije neophodno da zakupljena poslovna zgrada ili prostorija ima pravni status legalno izgrađenog objekta i da je upisana u javne evidencije. Vrhovni sud je naveo da ugovor o zakupu poslovnog prostora ili zgrade kao zakupodavac može zaključiti i lice koje nije vlasnik te prostorije ili zgrade (već je drži po drugom pravnom osnovu), zbog čega je neosnovan apelantov prigovor da prednik tužitelja nije bila upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetnog prostora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da za preuzimanje parnice od strane tužitelja nije bilo neophodno da je predmetni prostor kao dio zaostavštine unesen u rješenje o nasljeđivanju, zato što je predmet raspravljanja u ovoj parnici potraživanje (pravo podobno za nasljeđivanje) koje je N.C. imala prema apelantu u trenutku smrti a u vezi s korištenjem predmetnog prostora bez pravnog osnova (a ne sporni prostor), zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja (član 2. stav 2. Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je naveo da je predmet zahtjeva tužitelja isplata stečenog bez osnova (neplaćanje zakupnine) što za tužitelje predstavlja gubitak (čl. 219. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da su nižestepeni sudovi visinu koristi koju je apelant imao od korištenja predmetnog poslovnog prostora utvrdili pravilnom ocjenom nalaza vještaka finansijske struke (koji je koristio odluku nadležog organa Grada Banjaluka o minimalnim zakupninama, početna cijena na licitacijama za jedan m2 poslovnog prostora).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević