Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-247/19 (M. V.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-247/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-247/19, rješavajući apelaciju Mileta Vidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Vidić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 022745 14 Gž od 13. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Vidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 022745 17 Rev od 7. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 022745 14 Gž od 13. januara 2017. godine. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-739/17 od 22. maja 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 13. januara 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena (Federacija BiH) na ime naknade štete zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi (kao nesporna činjenica) da je protiv apelanta vođen krivični postupak za krivično djelo nesavjestan rad u službi i da je presudom Kantonalnog suda od 14. oktobra 2008. godine oslobođen od optužbe da je počinio navedeno krivično djelo, te da je ova presuda preinačena presudom Vrhovnog suda FBiH od 21. maja 2009. godine tako da je prema apelantu odbijena optužba jer je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je krivični postupak protiv njega neosnovano i dugo trajao, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da odredbe čl. 435.-444. Zakona o krivičnom postupku FBiH ne poznaju naknadu štete zbog „neosnovanog i dugotrajnog" vođenja krivičnog postupka, te naglasio da član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima strogo propisuje i taksativno navodi u kojim slučajevima osoba može da dobije pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete, uzimajući u obzir okolnosti slučaja koje dosudu takve naknade opravdavaju. Naime, Kantonalni sud je naveo da naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode i zbog neopravdane osude može da zahtjeva samo osoba koja je bila lišena slobode, odnosno osuđena. Kantonalni sud je naveo da apelant nije bio u pritvoru, da je protiv njega u skladu sa zakonskim ovlaštenjima vođen krivični postupak (za vrijeme kojeg je vladala pretpostavka nevinosti), te da je prema apelantu odbijena optužba zbog apsolutn zastare krivičnog gonjenja. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer protiv apelanta nije donesena osuđujuća presuda, dok je njegov ugled bio zaštićen navedenom pretpostavkom nevinosti, zbog čega mu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti (član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 435. Zakona o krivičnom postupku FBiH). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije učinio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant navodi „da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je redovnim sudovima trebalo skoro pet godina da riješe apelantov zahtjev“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na pristup sudu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od četiri godine i sedam mjeseci i da su u tom periodu donesene dvije odluke na dvije sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević