Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3070/17 (JP „Park prirode Blidinje“ d.o.o. Masna Luka - Posušje)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3070/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3070/17, rješavajući apelaciju JP „Park prirode Blidinje“ d.o.o. Masna Luka -Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP “Park prirode Blidinje” d.o.o. Masna Luka - Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 024235 16 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024235 16 Pž od 15. jula 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024235 15 Ps 3 od 18. septembra 2015. godine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Park prirode Blidinje“ d.o.o. Masna Luka - Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zdravko Kutle, kao zakonski zastupnik apelanta, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 024235 16 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 024235 16 Pž od 15. jula 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 024235 15 Ps 3 od 18. septembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tužitelja Monitor M d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 12. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 21. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 13. juna 2012. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu od 2.296.837,80 KM. U tužbi je navedeno da je ugovorom zaključenim 20. aprila 2007. godine između parničnih stranaka (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) utvrđeno nesporno dugovanje apelanta prema tužitelju u potraživanom iznosu, te da se dugovanje odnosi na neplaćene građevinske radove u iznosu od 1.922.257,80 KM, nabavku vozila i skutera u iznosu do 124.580,00 KM i pozajmica izvršenih od strane tužitelja prema apelantu u iznosu od 250.000,00 KM. Tužitelj se u tužbi pozvao na član 2. spornog ugovora kojim je utvrđeno da predmetno potraživanje nesporno proizlazi iz zapisnika o usaglašavanju međusobnih potraživanja od 30. decembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporni zapisnik) i revizijom poslovanja apelanta, odnosno izvještajem nezavisnog revizora o bilansu uspjeha, bilansu imovine i prava i obaveza apelanta na dan 31. decembar 2005. godine, a koji čine sastavni dio spornog ugovora.
6. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, te je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a podneskom od 6. marta 2013. godine apelant je podnio protivtužbu kojom je tražio utvrđivanje ništavosti spornih ugovora i zapisnika iz razloga što je bivši direktor apelanta, suprotno pozitivnim zakonskim propisima, potpisao sporne dokumente kojima je neovlašteno preuzeo obaveze u ime i za račun apelanta, a da preuzete obaveze nisu imale utemeljenje u računovodstvenoj dokumentaciji. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelant nije označio vrijednost spora u odnosu na protivtužbeni zahtjev.
7. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 64 0 Ps 024235 15 Ps 3 od 18. septembra 2015. godine apelanta obavezao na isplatu iznosa od 250.000,00 KM sa ugovorenom kamatom od 10% na taj iznos na godišnjem nivou za period od 20. aprila 2007. godine do 20. aprila 2012. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka (tačka I izreke presude), uz istovremeno odbijanje tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.046.837,80 KM (tačka II izreke presude), dok je istom presudom i to tačkom III izreke protivtužbeni zahtjev apelant u cijelosti odbijen (sve preciznije navedeno u tač. I, II i III izreke presude).
8. U vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja Općinski sud je utvrdio da je on neutemeljen nakon što je taj sud utvrdio da je tužba podnesena 13. juna 2012. godine i da je apelant dva puta prekidao zastaru priznajući navedeno potraživanje dana 30. decembra 2005. godine i 20. aprila 2007. godine, istaknuvši još da je ugovor o zajmu dospio na naplatu 5. maja 2012. godine, a da je tužba podnesena 13. juna 2012. godine.
9. Na temelju velikog broja izvedenih dokaza koji su taksativno pobrojani na str. 3 i 4 obrazloženja (uvidom u materijalne dokaze, vještačenja i saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka), čija je pojedinačna ocjena prezentirana na str. od 4 do 10 obrazloženja, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je odlučio kao u izreci presude. Tako je Općinski sud djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke iz koga je proizašlo da u računovodstvima parničnih stranaka nema faktura, niti analitičkih kartica, ali da kod tužitelja postoje ugovori o pozajmici u ukupnom iznosu od 250.000,00 KM, što je proknjiženo i u računovodstvu apelanta (opširnije na stranama 6 i 7 obrazloženja), pri čemu apelant nije imao prigovor na pisani nalaz i mišljenje vještaka, niti na usmeno obrazloženje i odgovore vještaka. Općinski sud je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke ocijenio kao stručan i objektivan, temeljem koga je taj sud utvrdio djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva u dosuđenom iznosu, te je primjenom odredaba člana 557., 558. i 562. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanta na isplatu.
10. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu Općinski sud je utvrdio da je neosnovan jer apelant nije dokazao da su sporni ugovor i zapisnik ništavi, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP-a) protivtužbeni zahtjev odbijen. Neosnovanost ostalog dijela tužbenog zahtjeva Općinski sud je obrazložio na stranama 10 i 11 osporene presude.
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 Ps 024235 16 Pž 3 od 15. jula 2016. godine žalbu apelanta u odnosu na tačku I izreke uvažio (dosuđujući dio presude) i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio, pri čemu je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istovremeno su odbijene žalbe parničnih stranka u odnosu na tač. II i III izreke presude, te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Kantonalni sud je osnovanost žalbe apelanta u odnosu na tačku I izreke presude (kojim je apelant obavezan na isplatu po osnovu zajma u iznosu od 250.000,00 KM) utemeljio na zastari potraživanja smatrajući da je istaknuti prigovor osnovan. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da ako je prekid zastare nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli da izmjene osnovu i predmet obaveze, novo potraživanje zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njegovu zastaru (član 393 ZOO-a). Potom se Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 348. stav (2) ZOO-a, shodno kojima se sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamati, ugovornoj kazni, kao i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu, ne smatra novacijom. Stoga, kako je naveo Kantonalni sud, bez obzira na odredbu člana 5. spornog ugovora kojom je precizirano „da stranke noveliraju dug na način da postojeću obavezu isplate duga zamjene novom obavezom tako da dugovani iznos postaje zajam kao novi ugovorni odnos i da se u cijelosti mijenja ranija obaveza“, spornim ugovorom postojeću obavezu povrata zajama (po ugovorima o kratkoročnoj pozajmici od 10. septembra 2003. godine i 10. oktobra 2003. godine) parnične stranke nisu zamijenile novom obavezom, već su samo odredile novi rok ispunjenja obaveze (povrat zajma), te ugovorile kamatu po višoj stopi, pa se takav sporazum parničnih stranaka ne smatra obnovom ili novacijom.
13. Još je naglašeno da zastara potraživanja po osnovu povrata zajma počinje teći od dana kada je zajmodavac stekao pravo da zahtijeva vraćanje zajma, a u konkretnom slučaju godinu dana od dana zaključenja ugovora o kratkoročnoj pozajmici. Shodno tome, Kantonalni sud je imajući u vidu datum podnošenja tužbe (13. juni 2012. godine), te činjenicu da je od polovine oktobra 2004. godine, pa do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok iz člana 371. ZOO-a, utvrdio da je prigovor zastarjelosti potraživanja osnovan.
14. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio utvrđivanje ništavosti spornog ugovora Kantonalni sud je prilikom razmatranja žalbenih razloga imao u vidu odredu člana 103. stav 2. ZOO-a koje je citirao zaključivši da je bez uticaja pozivanje apelanta na zakonske odredbe zakona o javnim preduzećima i javnim nabavkama, na kojima temelji razloge ništavosti. O zahtjevu apelanta kojim je tražio utvrđenje ništavosti spornog zapisnika Kantonalni sud je naveo da se u tom smislu ne bi mogla voditi parnica za utvrđenje, ali time što je prvostepeni sud i taj dio tužbenog zahtjeva odbio, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, tako da je i u tom dijelu žalba odbijena.
15. Odlučujući o reviziji tužitelja (apelant nije izjavio reviziju) Vrhovni sud je Presudom broj 64 0 Ps 024235 16 Rev od 16. maja 2017. godine reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu u dijelu kojim je žalba apelanta uvažena u odnosu na tačku I izreke presude preinačio na način što je žalba apelanta u tom dijelu odbijena i prvostepena presuda u navedenom dijelu potvrđena (tačka I izreke presude), te je istovremeno revizija tužitelja u ostalom dijelu odbijena, a u pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove.
16. Vrhovni sud je prije svega detaljno ukazao na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova (str. od 3 do 11), te odlučenja nižestepenih sudova, nakon čega je taj sud imajući u vidu revizijske prigovore tužitelja, zaključio da je drugostepeni sud uvažavajući žalbu tužitelja proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom raspravljanja prigovora zastare potraživanja. U vezi s tim Vrhovni sud je podsjetio da je predmet spora u tom dijelu zahtjev tužitelja da mu tuženi vrati pozajmljeni iznos, sa ugovorenim i zakonskim kamatama, gdje je u revizijskom postupku sporno postoji li obaveza apelanta da taj iznos plati tužitelju i da li je zahtjev tužitelja za njegovu isplatu zastario. Vrhovni sud se potom pozvao na odredbu člana 557. ZOO-a koju je citirao, te je nakon toga taj sud podsjetio da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su kod tužitelja u njegovim poslovnim knjigama evidentirani ugovori o pozajmici u ukupnom iznosu od 250.000,00 KM, što je proknjiženo u računovodstvu apelanta (što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke), tako da je tužitelj u ovom dijelu dokazao osnovanost i visinu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pozajmicu u navedenom iznosu. Prema ocjeni Vrhovnog suda navedena obaveza je utvrđena spornim ugovorom, kojim je noveliran dug na način da „postojeću obavezu isplate duga zamjene novom obavezom, tako da dugovani iznos postaje zajam, kao novi ugovorni odnos i u cijelosti zamjenjuje prijašnju obavezu“ iz čega slijedi da su ugovorne strane novelirale postojeću obavezu isplate duga, koja nije zajam. Pri tome je Vrhovni sud citirao sadržaj relevantnih odredbi spornog ugovora, posebno ukazavši da je spornim ugovorom propisan rok za vraćanje zajma koji iznosi pet godina od momenta zaključenja spornog ugovora (20. april 2007. godine), tako da cjelokupan dug po tom osnovu dospijeva 20. aprila 2012. godine. Kako je tužba podnesena 13. juna 2012. godine za Vrhovni sud je bilo očito da nije protekao rok zastarjelosti potraživanja iz osnova zaključenog ugovora o zajmu koji je određen članom 371. ZOO-a, čime se prigovor zastarjelosti potraživanja apelanta ukazuje neosnovanim.
17. U tom pravcu je Vrhovni sud još ukazao da je Kantonalni sud pravilno citirao odredbu člana 348. sav (2) ZOO-a, ali da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak da postojeću obavezu povrata zajma (po ugovorima o kratkoročnoj pozajmici od 10. septembra odnosno oktobra 2003. godine) parnične stranke nisu zamijenile novom obavezom, već da su samo odredile novi rok ispunjenja obaveze i ugovorile kamatu po višoj stopi, te da se takav sporazum ne smatra obnovom ili novacijom i da je stoga nastupila zastarjelost zahtjeva tužitelja u ovom dijelu. Navedeno stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, što za navedeno pravno rezonovanje drugostepenog suda izostaju pravno relevantne činjenice koje se prema utvrđenju prvostepenog suda svode na to da postojeća obaveza apelanta nije iz osnova povrata zajma već iz osnova „isplate duga“ (nastalom izgradnjom restorana apelanta po tužitelju) koja je zamijenjena „novom obavezom tako da dužni iznos postaje zajam kao novi ugovorni odnos i u cijelosti zamjenjuje prijašnju obavezu“.
18. Vrhovni sud je još istakao da sve i da se prihvati stav drugostepenog suda da se ne radi o novaciji, takav zaključak je lišen pravne osnove. Navedeno, kako je naglasio Vrhovni sud, što zaključak da se sporazum povjerioca i dužnika, u smislu odredbi člana 348. stav 2 ZOO-a ne smatra novacijom ne utiče na materijalno pravni značaj tog sporazuma (sporni ugovor) u pogledu ranije obaveze, koja i nakon takvog sporazuma ostaje, tako da od njegovog zaključenja, upravo u pogledu postojeće obaveze, čija se novacija ne prihvata, važe njegove odredbe kojima se mijenjaju ili dodaju odredbe o roku, o mjestu ili o načinu ispunjenja, kamati i sl., a o čemu je riječ upravo u konkretnom slučaju gdje je spornim ugovorom određen novi rok za ispunjenje (umjesto jedne, pet godina) iz čega slijedi da cjelokupan dug po istom iznosu dospijeva do 20. aprila 2012. godine. Shodno svemu navedenom Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav (1) ZPP-a žalbu tužitelja u tom dijelu usvojio i drugostepenu presudu preinačio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je presuda Vrhovnog suda apsolutno nezakonita i da grubo krši apelantovo pravo na imovinu jer mu se nameću obaveze koje nisu mogle nastati u trenutku kada su protuzakonito potpisane iz razloga što tužitelj iznos od 250.000,00 KM ne potražuje iz osnova zahtjeva za povrat pozajmice nego po osnovu zahtjeva za povrat duga nastalog spornim ugovorom, iako takav ugovor nikada nije ni mogao biti sklopljen, a samim tim ni proizvoditi pravne učinke. Apelant iscrpno iznosi razloge zbog kojih je sporni ugovor ništav budući da je suprotan Zakonu o privrednim društvima (čl. 246. i 269.), Zakonu o javnim preduzećima F BiH (član 41. stav (1) tač. 6 i 8), te Zakonom o javnim nabavkama (član 28), tvrdeći da se njegova obaveza nije mogla temeljiti na spornom ugovoru. Ako je sporni ugovor nezakonit, onda je tužitelj svoje potraživanje mogao potraživati samo na tim ugovorima o pozajmicama (ugovori iz 2003. godine), ali je u tom slučaju potraživanje zastarjelo jer je protekao rok od tri odnosno pet godina od davanja pozajmica. Prema ocjeni apelanta nisu se mogli primijeniti rokovi zastare za dospijeće ugovora o zajmu jer sporni ugovor, s obzirom na zakonska ograničenja, nije niti mogao biti sklopljen i zbog toga ne proizvodi nikakve pravne učinke. Utvrđivanje nezakonite obaveze direktno utiče na imovinu apelanta tj. na njegovo poslovanje i direktno ugrožava njegovo funkcioniranje i postojanje kao javnog preduzeća koje služi za zaštitu javnih interesa. Apelant zbog iznesenog smatra da apelaciju treba usvojiti, osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovi sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovnim jer osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Punomoćnik tužitelja je naveo da je apelacija neutemeljena i bez pravne osnove, predloživši da se odbije kao neosnovana. Navedeno je da se apelant neosnovano poziva na kršenje odredaba Zakona o javnim preduzećima F BiH i Zakona o javnim nabavkama BiH, jer se one ne odnose ne predmetni slučaj budući da se ne radi o javnim nabavkama, već o regulisanju postojećih međusobnih potraživanja i obaveza stvorenih prije stapanja na snagu navedenih zakona. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije, a da se apelacija tužitelja koja je zavedena pod brojem AP- 3539/17 u cijelosti usvoji.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11), a za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog Zakona o obligacionim odnosima, kako je objavljen u službenim glasilima, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Uslovi Član 348.
(1) Obaveza prestaje ako se poverilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov.
(2) Sporazum poverioca i dužnika kojim se menja ili dodaje odredba o roku, o mestu ili o načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamati, ugovornoj kazni, obezbeđenju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, kao i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu, ne smatraju se prenovom.
(3) Izdavanje menice ili čeka zbog neke ranije obaveze ne smatra se prenovom, izuzev kad je to ugovoreno.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Zastarelost u slučaju prenova Član 393.
Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a poverilac i dužnik su se sporazumeli da izmene osnov ili predmet obaveze, novo potraživanje zastareva za vrijeme koje je određeno za njegovu zastarelost.
Pojam Član 557.
(1)Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
(2)Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 024235 16 Rev od 16. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Međutim, iako se apelant eksplicitno poziva na kršenje prava na imovinu iz navoda apelacije proizlazi da suštinski apelant osporava zakonitost osporenih odluka sa aspekta člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, pa će Ustavni sud prije svega razmotriti apelacione prigovore u vezi sa navedenim pravom.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da suština apelacionih prigovora proizlazi iz tvrdnji apelanta da je sporni ugovor ništav i da kao takav nije mogao proizvesti pravne posljedice, niti obavezu koja je apelantu nametnuta osporenim presudama. U tom pravcu iznosi brojne razloge u prilog tvrdnji da je sporni ugovor ništav, pri čemu se poziva na relevantne zakonske propise (Zakon o privrednim društvima F BiH, Zakon o javnim preduzećima F BiH, Zakon o javnim nabavkama BiH) tvrdeći da je sporni ugovor zaključen suprotno navedenim propisima i da je shodno tome ništav. Zbog navedenog smatra da se obaveza nije mogla vezati za sporni ugovor, koji je ništav, već za ranije zaključene ugovore (ugovori o pozajmici iz 2003. godine) iz čega slijedi, prema mišljenju apelanta, da je potraživanje zastarjelo.
33. U vezi sa prigovorima kojima apelant ukazuje na ništavost spornog ugovora Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant u protivtužbenom zahtjevu tražio da se utvrdi ništavost spornog ugovora (kao i zapisnika), ali je da je taj zahtjev pravosnažno odbijen presudom Kantonalnog suda (vidi tačku 14 ove odluke). Ustavni sud također zapaža da Vrhovni sud drugostepenu odluku u tom dijelu nije dodatno ispitao, budući da taj dio odluke revizijom nije osporen (reviziju je izjavio samo tužitelj) iz čega slijedi da je presuda Kantonalnog suda u tom dijelu (protivtužbeni zahtjev apelanta) postala konačna, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Naime, iz raspoloživih dokumenta nije vidljivo da li je apelant imao uslove za reviziju jer u odnosu na protivtužbeni zahtjev visina spora nije određena. Shodno tome, kako je presudom Kantonalnog suda pravosnažno odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanta, koja je u tom dijelu postala konačna, Ustavni sud smatra da prigovori koji se tiču ništavosti spornog ugovora ne mogu biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom. Navedeno stoga što je apelant propustio da u skladu sa članom 18. stav 1) Pravila Ustavnog suda protiv konačne odluke Kantonalnog suda u dijelu protivtužbenog zahtjeva podnese apelaciju.
34. U vezi sa ostalim prigovorima koji se tiču zastarjelosti potraživanja Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, uvažavajući reviziju tužitelja, zauzeo stav suprotan stavu Kantonalnog suda da potraživanje tužitelja nije zastarjelo za što je taj sud dao jasno i argumentovano obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama ZOO-a (vidi tačke od 16 do 18 ove odluke). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno pojasnio zašto se ne mogu prihvatiti razlozi koje je dao Kantonalni sud u vezi sa zastarjelošću potraživanja, pri čemu je taj sud obrazložio i zašto smatra da su parnične stranke spornim ugovorom novelirali dug (član 348. stav (1) ZOO-a), pri čemu je taj sud imao u vidu sadržaj obaveza u kontekstu odredaba spornog ugovora i ranijih ugovora koje su parnične stranke zaključile. Ustavni sud, pri tome, zapaža da je Vrhovni sud obrazložio i zašto obaveza apelanta postoji u svakom slučaju, naglasivši u tom pravcu da je sporni ugovor obavezujući za ugovorne stranke (presudom Kantonalnog suda je odbijena žalba apelanta u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev), a kojim su ugovorne strane precizirali nove uslove koji su obavezujući za ugovorne strane. Prilikom razmatranja prigovora zastarjelosti potraživanja Vrhovni sud je imao u vidu da se na konkretnu ugovornu obavezu primjenjuje opšti rok zastarjelosti, u smislu člana 371. ZOO-a, da je isti rok za vraćanje zajma preciziran i u spornom ugovoru, te je u vezi s tim podsjetio na datum podnošenja tužbe (13. juni 2012. godine) i datum dospjelosti duga (20. april 2012. godine) temeljem čega je zaključio da je prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan. Ustavni sud imajući u vidu sve relevantne okolnosti ovog slučaja u svjetlu apelacionih prigovora i datog obrazloženja Vrhovnog suda ne uočava ništa što bi opravdalo prigovore apelanta o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu zastarjelosti potraživanja. Ustavni sud također zapaža da apelant, osim prigovora vezanih za proizvoljnu primjenu prava, ne ukazuje na eventualne procesne propuste redovnih sudova koji su eventualno spriječili apelanta da u predmetnom postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom, niti iz raspoloživih dokumenata proizlazi bilo šta što bi ukazalo da su u predmetnom postupku procesne garancije prava na pravično suđenje u odnosu na apelanta prekršene.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
36. Kako se pozivanje apelanta na kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine suštinski vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a neosnovanost takvih prigovora je Ustavni sud utvrdio u prethodnim tačkama ove odluke, pa iz istog razloga Ustavni sud smatra da je i pozivanje apelanta na kršenje prava na imovinu neosnovano.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su prigovori vezani za protivtužbeni zahtjev apelanta ostali bez utemeljenja u ovoj fazi postupka, budući da apelant nije izjavio reviziju, a konačnu odluku o tom zahtjevu je donio Kantonalni sud i kada je Vrhovni sud detaljno obrazložio iz kog razloga se u okolnostima konkretnog slučaju ne može govoriti o zastarjelosti potraživanja, u smislu člana 371. ZOO, pri čemu od strane Vrhovnog suda nije izostalo detaljno pojašnjenje o svim relevantnim okolnostima na kojima je utemeljen stav o obavezivanju apelanta da primljena novčana sredstva u potraživanom iznosu na ime duga (zajma) vrati, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su u predmetnom postupku apelantu na bilo koji način prekršene procesne garancije prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.