Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/19 (P. P.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-771/19, rješavajući apelaciju Perice Pilipovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Perica Pilipović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 082356 18 Kž od 13. kolovoza 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 082356 17 K od 16. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Perica Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Đorđe Latinović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 18. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 082356 18 Kž od 13. kolovoza 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 082356 17 K od 16. svibnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen krivim zbog kaznenog djela Oštećenje tuđe stvari iz članka 293. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: KZ F BiH) te je osuđen na novčanu kaznu od 800,00 KM, koju je dužan platiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, a u koliko se novčana kazna ne plati u navedenom roku, sud će bez odlaganja donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Također je u smislu članka 202. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: ZKP-a F BiH), apelant obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 40,00 KM, dok je u smislu člana 212. stav 3. ZKP-a F BiH, oštećeni J. P. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnični postupak.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izveo zaključak o odlučnim činjenicama, kako to i nalaže članak 296. stavak 2. ZKP-a F BiH. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedoka M.H., jer u iskazima na glavnom pretresu i u fazi istrage ne postoje suštinske razlike. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka M. H. kojeg je dao na glavnom pretresu, proizilazi da on poznaje apelanta, da ga je prvi put vidio na njivi kada je dolazio kod oštećenog J. P., te da misli i da apelant poznaje njega. Dalje je Kantonalni sud naveo da je svjedok u fazi istrage izjavio da je vidio čovjeka i ženu kako vuku neku žicu i drvene kočeve, da je prvi put vidio apelanta i da ga ranije nije poznavao, ali to ne ukazuje da postoje razlike u iskazu u odnosu na ono što je svjedok izjavio na glavnom pretresu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je svjedok M. H. prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu u sudnici pokazao na apelanta kao osobu koju je vidio na njivi pored kuće oštećenog, što predstavlja dio iskaza svjedoka, a ne radnju prepoznavanja u smislu članka 99. ZKP F BIH. Nadalje, kada su u pitanju žalbeni prigovori vezani za nedostatke u zapisniku o uviđaju i na vjerodostojnost iskaza svjedoka Ž. N., Đ. M., D. T. i Lj. P., stoji činjenica da navedeni svjedoci nisu imali neposrednih saznanja, međutim pažljivom analizom njihovih posrednih saznanja, te dovođenjem u vezu sa iskazima svjedoka M.H. i oštećenog J. P., prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da je apelant poduzeo radnje izvršenja za koje je proglašen krivim. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud izvan svake razumne sumnje utvrdio da je apelant poduzeo radnje izvršenja za koje je proglašen krivim (tj. da je uz upotrebu fizičke snage i podesnih predmeta isčupao 150 komada drvenih stubova koji su služili kao ograda parcele koja je vlasništvo oštećenog i odnio sa žicom, kojim radnjama je uništio ogradu i pričinio štetu oštećenom), pri čemu je iz činjeničnog opisa izreke izostavio činjenične navode koji sa sigurnošću nisu utvrđeni, i na taj način pravilno primjenio članka 3. stavak 2. ZKP F BIH i načelo ,,in dubio pro reo".

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant smatra da su sudovi povrijedili načelo „in dubio pro reo“ jer nije sa sigurnošću dokazano da je apelant počinio kazneno djelo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKP F BiH). Pri tome, prema članku 16. ZKP F BiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/19 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio