Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-655/19 (V. V. i S. K.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-655/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-655/19, rješavajući apelaciju Veljka Vukovića i Siniše Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:
Veljko Vuković protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 007747 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine i Siniša Kovačević protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 007746 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Vuković i Siniša Kovačević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Šemsa Droce advokat iz Mostara, podnijeli su 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i to: prvoapelant protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 Rs 007747 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine i drugoapelant protiv Presude Okružnog suda broj 95 1 Rs 007746 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine.
U odnosu na prvoapelanta
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda broj 95 1 Rs 007747 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine, odbijen je prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonita ponište rješenja tuženog (RS, Vlada RS, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS) od 4. maja 2017.godine i 12. juna 2017. godine kojim je prvoapelant raspoređen na radno mjesto policajca u Policijskoj stanici Gacko, Policijske uprave Trebinje, te da se obaveže tuženi da prvoapelanta vrati na poslove koje je obavljao prije rasporeda (poslove policajca u Policijskoj stanici Nevesinje, Policijske uprave Trebinje) prema ranijem rješenju tuženog od 7. septembra 2016.godine.
U odnosu na drugoapelanta
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda broj 95 1 Rs 007746 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine, odbijen je drugoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonita ponište rješenja tuženog (RS, Vlada RS, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS) od 8. maja 2017.godine i 12. juna 2017. godine kojim je drugoapelant raspoređen na radno mjesto policajca u Policijskoj stanici Gacko, Policijske uprave Trebinje, te da se obaveže tuženi da drugoapelanta vrati na poslove koje je obavljao prije rasporeda (poslove policajca u Policijskoj stanici Nevesinje, Policijske uprave Trebinje) prema ranijem rješenju tuženog od 7. septembra 2016.godine.
4. U obrazloženju osporenih odluka Okružni sud je, između ostalog, naveo da su predmetna rješenja tuženog zasnovana na odredbi člana 85. stav l. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima (kojom je propisano da policijski službenik može bez internog oglasa biti raspoređen na drugo radno mjesto za koje ispunjava uslove u organizacionu jedinicu Ministarstva udaljenu do 60 kilometara od mjesta rada), kao i na odredbama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizacijih radnih mjesta u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, Okružni sud je naveo da je navedena zakonska odredba primjenjiva u konkretnom slučaju, s obzirom da predmetna rješenja imaju sva obilježja i karakter naredbe o rasporedu bez internog oglasa policijskog službenika, te naglasio da ovlaštenja koja su data direktoru policije (član 79. stav
2. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima) nisu uslovljena obavezom da se svako interno raspoređivanje obrazlaže razlozima i interesima Ministarstva. Okružni sud je naveo da važeći Pravilnik propisuje iste uslove za obavljanje poslova i zadataka ranijeg i novog radnog mjesta apelanata (što proizlazi iz ovjerenih kopija dijela Pravilnika), te naglasio da navedeni Pravilnik ne propisuje kriterije na osnovu kojih se vrši raspoređivanje radnika. Nadalje, Okružni sud je naveo da je evidentno da je raspoređivanje apelanata izvršeno u skladu s objektivnim potrebama službe koje su uslovljene obimnošću poslova i zadataka u novoj organizacionoj jedinici, te naglasio da je razlog za raspoređivanja apelanata saopćen na zakonit način, pri čemu su apelanti raspoređeni na radna mjesta koje odgovara njihovoj stručnoj spremi i stečenom činu (u sklopu iste organizacione jedinice) što predmetna raspoređivanja čini zakonitim. Okružni sud je naveo da odredba člana 85. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima ne propisuje obavezu davanja objektivnih ili subjektivnih razloga za raspoređivanje, te naglasio da bi takva praksa dovela u pitanje diskreciju direktora policije da raspoređivanje policijskih službenika na drugo radno mjesto (za koje ispunjavaju uslove) vrši u skladu s potrebama službe. Također, Okružni sud je naveo da je, stoga, neprihvatljivo stajalište prvostepenog suda da izostanak šireg obrazloženja u predmetnim rješenjima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost ovih rješenja, posebno kod činjenice da su predmetna rješenja donijeta od nadležnog organa i u zakonskoj proceduri koja apelante nije dovela u nepovoljni položaj u odnosu na raniji raspored (apelantima omogućeno i pravo na platu po koeficijentu ranijeg radnog mjesta), te naglasio da je postupanje tuženog u pogledu raspoređivanja apelanata na druga radna mjesta bilo zakonito i zasnovano na pravilnoj primjeni odredbi Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnim postupcima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda.Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević