Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3588/17 (M.B.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Posjed
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zamjena nekretnina
- Pristup sudu
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Dom
- Miješanje u pravo na dom
- Smetanje posjeda
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Nekretnina
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3588/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3588/17, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 026144 17 Rev od 23. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 026144 16 GŽ 3 od 23.
decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Ajlenu Bajriću, advokatu iz Bihaća, podnio je 24. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 026144 17 Rev od 23. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 026144 16 GŽ 3 od 23. decembra 2016. godine. Mirzet Kasić, advokat iz Bihaća, u svojstvu likvidatora advokatske kancelarije advokata Ajlena Bajrića, dopisom od 25. marta 2019. godine obavijestio je Ustavni sud da je advokat Ajlen Bajrić umro 6. jula 2018. godine i da je s danom smrti brisan iz Imenika advokata.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 603/17 od 10. maja 2017. godine, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 846/17, koju je apelant podnio 3. marta 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 026144 16 GŽ 3 od 23. decembra 2016. godine (koju je osporio i ovom apelacijom) budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku povodom apelantove revizije.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Adema Samardžića (tužioca – protivtuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 14. marta 2019. godine, a od Vrhovnog suda 28. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je 18. marta 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, Opštinski sud 29. marta 2019. godine, a Vrhovni sud 29. maja 2019. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Opštinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 17 0 P 026144 15 P2 od 29. aprila 2016. godine kojom je (stav 1 izreke presude) utvrđeno da tužilac ima jače pravo na posjed, korišćenje i raspolaganje nepokretnosti u Bihaću preciziranih u stavu 1 izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti). Dalje, predmetnom presudom je apelantu naloženo da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan tužiočev zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa i tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „Te se zabranjuje tuženom [apelantu] svako uznemiravanje tužioca u vršenju njegovih vlasničkih prava na [predmetnim] nepokretnostima“ (st. 2, 3 i 4 izreke presude). Predmetnom presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nepokretnosti (u naravi stambeni objekat, garaža, dvorište i voćnjak) i da ima jače pravo na posjed tih nepokretnosti, što je tužilac dužan priznati i te nepokretnosti predati apelantu u posjed i izdati mu tabularnu ispravu radi njihove uknjižbe na apelantovo ime kao vlasnika odnosno posjednika u javnim knjigama u preciziranom roku, kao i naknaditi mu troškove postupka.
7. Opštinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da je u toku postupka pred tim sudom, a postupajući po uputama iz ukidnog rješenja Kantonalnog suda, ponovo zakazao glavnu raspravu i cijenio sve izvedene dokaze tužioca i apelanta (i to materijalne dokaze, iskaze svjedoka i parničnih stranka, precizirane na str. 2-3 presude), naročito vezano za apelantov prigovor nesavjesnosti u odnosu na tužiočevo postupanje prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti s tužiočevim prednikom, pa je cijeneći provedene dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao u izreci.
8. Iz obrazloženja presude Opštinskog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant izvršio zamjenu predmetnih nepokretnosti (koje se nalaze u Bihaću) s nepokretnostima Dževada Čauševića iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Dž. Č. ili tužiočev prednik) na osnovu Ugovora zaključenog 6. oktobra 1993. godine pod brojem OV 4162/93, nadovjerenog kod Osnovnog suda u Banjaluci 7. oktobra 1993. godine. Dalje proizlazi da se na osnovu tog ugovora Dž. Č. uknjižio u zemljišnim knjigama i u katastru kao vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti u Bihaću, te da je nakon zaključenja tog ugovora stupio u posjed predmetnih nepokretnosti, a da je apelant stupio u posjed nepokretnosti u Banjaluci i uknjižio se kao vlasnik tih nepokretnosti. Zatim proizlazi da je rješenje o sprovođenju tog ugovora 1998. godine dostavljeno i apelantu, koji nije imao primjedbi na to rješenje. Takođe proizlazi da je tužilac izvršio uvid u zemljišne knjige i katastarsko stanje predmetnih nepokretnosti, pa kada je utvrdio da je Dž. Č. uknjižen kao njihov vlasnik i posjednik, sa Dž. Č. je 19. avgusta 1998. godine zaključio Ugovor u kupoprodaji tih nepokretnosti ovjeren pod brojem OV 3062/99, a koji je sproveden u zemljišnim knjigama, odnosno tužilac je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik tih nepokretnosti s dijelom 1/1 i nalazi se u njihovom posjedu od zaključenja tog ugovora, a u posjed je uveden od strane D. Č. Pored toga, proizlazi da je Opštinski sud utvrdio da je četiri godine nakon zaključenog ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti, odnosno u vrijeme kada je kao njihov vlasnik tužilac već bio upisan u zemljišne knjige, rješenjem istog suda precizirani broj od 6. novembra 2003. godine određena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja tih nepokretnosti, na osnovu koje je 19. novembra 2003. godine izvršena zabilježba u zemljišnim knjigama. Najzad, proizlazi da je Opštinski sud utvrdio da je Presudom tog suda broj P 494/02 od 6. jula 2004. godine, u postupku po apelantovoj tužbi od 8. maja 2002. godine, proglašen ništavim navedeni ugovor o zamjeni nepokretnosti koji je zaključen između apelanta i Dž. Č, a koja presuda je u tom dijelu postala pravosnažna 23. marta 2009. godine.
9. Opštinski sud je nadalje utvrdio da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), postupajući po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnih nepokretnosti, donijela odluku od 28. oktobra 1999. godine o njihovom povratu apelantu, a da je Služba prostornog uređenja i imovinsko-pravnih poslova Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) 23. novembra 2001. godine, postupajući po apelantovom zahtjevu za izvršenje te odluke, donijela zaključak o izvršenju kojim se predmetne nepokretnosti vraćaju u posjed ranijem vlasniku – apelantu, dok se tužiocu nalaže iseljenje. Iz obrazloženja presude Opštinskog suda, takođe, proizlazi da je taj sud utvrdio da je CRPC odlukom od 12. juna 2001. godine odbio tužiočev zahtjev za ponovno razmatranje navedene odluke, uz uputu da može podnijeti žalbu protiv zaključka o dozvoli izvršenja. Pored toga, konstatujući da je tužiočev punomoćnik tek na ročištu za glavnu raspravu predložio izvođenje dokaza – zaključka o obustavljanju postupka zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, precizirani broj od 23. novembra 2001. godine, a da je apelant prigovorio njegovom izvođenju, Opštinski sud je dozvolio izvođenje tog dokaza na osnovu člana 3 stav 2 ZPP, u vezi sa članom 124 istog zakona. Shodno tome, Opštinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac pokrenuo predmetni parnični postupak u smislu uputa CRPC-a, a zbog čega je Služba obustavila postupak izvršenja odluke CRPC-a.
10. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Opštinski sud se pozvao na odredbu čl. 38 i 43 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i odredbe čl. 2 i 9 Zakona o zemljišnim knjigama, smatrajući da je za odluku suda u konkretnom slučaju bitan princip javnog povjerenja iz člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama. U vezi s tim principom, ukazao je da iako načelno sadržaj zemljišne knjige predstavlja samo oborivu presumpciju u pogledu prava koja su u nju upisana, isti će savjesnom sticaocu da predstavlja konačan i neoboriv grant sticanja prava svojine, čak ako se kasnije ispostavi da prodavac nije bio stvarni vlasnik. Imajući u vidu da je tužilac sa Dž. Č. zaključio kupoprodajni ugovor 19. avgusta 1999. godine, a da je odluka CRPC-a donesena 28. oktobra 1999. godine, te uzimajući u obzir stanje u zemljišnim knjigama u tom periodu, Opštinski sud je zaključio da proizlazi da tužilac u momentu kada je zaključivao ugovor o kupoprodaji i podnosio zahtjev za upis u zemljišne knjige nije imao dovoljno razloga posumnjati u to da predmetne nepokretnosti pripadaju Dž. Č. Imajući u vidu princip da niko ne može prenijeti više prava na nekoga nego što ga i sam ima, Opštinski sud je zaključio da je u momentu zaključenja ugovora tužiočev prednik bio vlasnik jer je taj ugovor naknadno utvrđen ništavim i njegovo dejstvo je retroaktivno poništeno. Opštinski sud je ukazao da bi svako suprotno tumačenje relativizovalo zaštitu koju zakon pruža savjesnim licima koji u pravne odnose stupaju pouzdavajući se u sadržaj zemljišnih knjiga. Opštinski sud je zaključio da je tužilac savjesno postupio prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora o predmetnim nepokretnostima, a da apelant nije ponudio dokaze o tome da je tužilac bio nesavjestan i da je znao ili morao znati da je apelant pokrenuo postupak za povrat imovine koju je „legalno zamijenio“ s tužiočevim prednikom, a kako se savjesnost pretpostavlja, apelant je bio dužan da dokaže da tužilac nije bio savjestan u smislu člana 123 ZPP. S druge strane, Opštinski sud je zaključio da apelant nije bio savjestan, između ostalog, jer je znao da je na osnovu ugovora o zamjeni izvršen upis prava svojine na predmetnim nepokretnostima na Dž. Č. i da on prodaje kuću, zbog čega je morao blagovremeno da reaguje putem zabilježbe u zemljišnim knjigama i pismenim obavještavanjem tužioca kao kupca da je nepokretnost koju kupuje predmet spora, a što nije učinio.
11. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je zaključio da su tužiočev prednik i tužilac zaključili zakonit ugovor koji je ispunjavao sve uslove iz Zakona o prometu nepokretnosti na osnovu kojeg je izvršen prenos prava svojine i upis u zemljišne knjige, a da je funkcija naprijed navedenih zakonskih odredbi da trećim savjesnim licima pruži zaštitu njihovog povjerenja u sadržaj zemljišnih knjiga, dok nosioci prava moraju odgovornije pristupiti prema zemljišnim knjigama i truditi se da uredno ažuriraju sve pravne promjene koje nastaju u vezi s nepokretnostima. Shodno tome, prema ocjeni Opštinskog suda, tužilac kao treće savjesno lice ne treba trpjeti posljedice neizvršenja apelantove obaveze da u zemljišne knjige zabilježi svoje aktivnosti u pogledu predmetnih nepokretnosti. Imajući u vidu da se tužilac u toku postupka odrekao dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se apelantu zabrani svako uznemiravanje tužioca u vršenju njegovih vlasničkih prava na predmetnim nepokretnostima, Opštinski sud je u smislu člana 65 ZPP odbio tužiočev tužbeni zahtjev u tom dijelu.
12. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Opštinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj j 17 0 P 026144 16 GŽ 3 od 23. decembra 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
13. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao da je Opštinski sud, polazeći od odredbe člana 38 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, odlučio o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu tako što je tužiočev tužbeni zahtjev usvojio, a apelantov odbio. Pri tome je Kantonalni sud ocijenio da je Opštinski sud za svoju odluku dao konkretne i argumentovane razloge u skladu s odredbom člana 191 stav 4 ZPP, koje prihvata i taj sud. Takođe je ukazao da je Opštinski sud, na osnovu izvedenih dokaza koje je u ponovnom postupku cijenio u skladu s odredbom člana 8 ZPP, primjenjujući princip povjerenja u zemljišne knjige, izveo pravilan zaključak o savjesnosti tužioca. Kantonalni sud je zaključio da je u tom pravcu Opštinski sud, suprotno žalbenim navodima, u skladu s citiranom zakonskom odredbom cijenio i dokaze na koje se poziva žalba (odluku CRPC-a, zaključak nadležnog organa uprave o obustavljanju izvršenja te odluke, presude redovnih sudova o utvrđenju ništavim ugovora o zamjeni nepokretnosti zaključenog između Dž. Č. i apelanta) i da je pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je tužilac postupao nesavjesno prilikom zaključenja ugovora sa Dž. Č., a takođe je cijenio i apelantovo ponašanje i pravilno zaključio da nije dokazao da je preduzeo mjere da spriječi posljedice ništavog pravnog posla, o čemu je takođe dao valjane i prihvatljive razloge. Kantonalni sud je ukazao da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između tužioca i Dž. Č. (19. avgusta 1999. godine), Dž. Č. bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik koji je imao i posjed predmetnih nepokretnosti, da ograničenje u pravu Dž. Č. nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, a da apelant nije dokazao postojanje i drugih okolnosti u tom pravcu koje bi tužiocu bile poznate, kako je to utvrdio i prvostepeni sud i pravilno zaključio da je tužilac stekao pravo svojine na zakonit način s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno da je tužilac postao vlasnik spornih nepokretnosti uknjižbom na osnovu pravnog posla, o čemu je dao valjane razloge, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude pravilno odlučio kada je donio prvostepenu odluku. Kantonalni sud je istakao da ostali navodi istaknuti u žalbi nemaju uticaja na zakonitost pobijane presude.
14. Apelantu je presuda Kantonalnog suda uručena 5. januara 2017. godine. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda 3. marta 2017. godine, takođe, podnio i apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 846/17. Ustavni sud je grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 603/17 od 10. maja 2017. godine, kojom je obuhvaćena i apelacija broj AP 846/17, navedenu apelaciju odbacio kao preuranjenu.
15. Nakon toga, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 17 0 P 026144 17 Rev od 23. maja 2017. godine kojim je reviziju odbacio.
16. U obrazloženju rješenja je navedeno da je su odredbama člana 237 st. 2 i 3 ZPP određene procesne pretpostavke za izjavljivanje revizije, a prema kojim odredbama se, saglasno odredbi člana 106 stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15) ima sprovesti postupak u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, između ostalog, konstatovano je da su tužilac i apelant svojim navodima na pripremnom ročištu održanom 20. decembra 2013. godine odredili vrijednost spora u iznosima od po 11.000, KM, shodno čemu je zaključeno da je u skladu s odredbama člana 321 stav 3 ZPP vrijednost spora u tužbi i protivtužbi utvrđena u navedenim vrijednostima, u odnosu na koje određenje je konkretan postupak i vođen i okončan donošenjem osporene odluke. Konstatujući da navedeni iznos ne prelazi cenzus propisan odredbom člana 237 stav 2 ZPP, a da sagledavajući činjenična utvrđenja, zaključak i odluke nižestepenih sudova ne postoje zakonski uslovi za dopuštenost revizije u smislu odredbe stava 3 istog člana, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao elemenat tog prava, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi s navodnom povredom prava na pristup sudu, apelant navodi da je označio pravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju i obrazložio zbog čega bi Vrhovni sud mogao da odlučuje o reviziji, te da je ukazao da prvostepeni sud nije odlučio o zahtjevu da se vrijednost spora odredi na iznos od 31.000 KM, ali da je Vrhovni sud i pored toga odbacio njegovu reviziju.
19. U vezi s navodima o povredi ostalih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda rezultat proizvoljne ocjene dokaza te, shodno tome, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno cijenili odluku CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine koja, prema apelantovom mišljenju, ima retroaktivno dejstvo erga omnes, te uticaj na pravnu valjanost zaključenih ugovora i savjesnost tužioca. Apelant tvrdi da je savjesnost tužioca „otpala“ kada je saznao za postojanje odluke CRPC-a. Apelant, takođe, smatra da je tužilac bio nesavjestan i prilikom kupovine predmetnih nepokretnosti jer, prema njegovom mišljenju, nije upotrijebio svu potrebnu pažnju koja se traži od kupca prilikom zaključenja takvog pravnog posla, jer nije provjerio da je apelant kao raniji vlasnik podnio zahtjev CRPC-u za povrat predmetnih nepokretnosti. U vezi s tim, apelant smatra su redovni sudovi pogrešno cijenili zahtjev za povrat predmetnih nepokretnosti podnesen CRPC-u 19. maja 1998. godine. Apelant, takođe, smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu cijenili presude redovnih sudova (broj P 494/02 od 6. jula 2004. godine i drugostepenu presudu 23. marta 2009. godine) donesene u parničnom postupku vođenom između apelanta i Dž. Č. Apelant smatra da iz tih presuda proizlazi da Dž. Č. nikada nije bio vlasnik predmetnih nepokretnosti, zbog čega ni tužilac nije stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Apelant smatra da je zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a na glavnoj raspravi izveden suprotno odredbama ZPP. Dalje, tvrdi da se pravo svojine prema odredbi člana 36 Zakona o svojinskopravnim odnosima može steći samo na pokretnim stvarima, dok taj zakon ne dopušta sticanje prava svojine na nepokretnostima koje su pribavljene od nevlasnika. Pored toga, poziva se na odredbe člana 46 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, smatrajući da je prema tim odredbama tužilac nesavjestan posjednik.
b) Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer smatra da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa zakonom i da nije bilo povreda na koje apelant, prema mišljenju tog suda, neosnovano ukazuje. Pri tome, smatra da se apelacijom osporavaju odluke redovnih sudova donesene u meritumu.
21. Kantonalni sud navodi da ostaje pri svim razlozima koje je dao u osporenoj odluci, smatrajući da nije arbitrarno postupao u konkretnom slučaju i da odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na čiju povredu je ukazao u apelaciji.
22. Opštinski sud navodi da su u toku postupka stranke izvele predložene dokaze koje je taj sud cijenio, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, i utvrdio činjenice na koje je primijenio materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 124.
(1) Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.
(2) Ako stranka ne postupi po nalogu suda, sud je ovlašten po službenoj dužnosti pribaviti i izvesti te dokaze.
Član 237.
[...] (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno- pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
(5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 321.
(1)Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto ispunjenja tog zahtjeva primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzeće se taj iznos. (2)U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.
(3)Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.
[...]
24. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
7. Stjecanje prava vlasništva od nevlasnika Član 36.
Savjesna osoba stječe pravo vlasništva na pokretnu stvar koju je pribavila uz naknadu od nevlasnika:
[...].
9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 46.
Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
25. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda
28. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 026144 17 Rev od 23. maja 2017. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da revizija koju je apelant izjavio nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena zbog procesnih razloga, pa se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije u smislu člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda. Međutim, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda kojim se upravo pokreće pitanje da li je navedenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, a protiv kojeg rješenja u tom smislu nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud smatra da ima obavezu da meritorno razmotri ove apelacione navode, naravno ukoliko je apelant blagovremeno podnio apelaciju protiv tog rješenja. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 17 0 P 026144 17 Rev od 23. maja 2017. godine dostavljeno apelantu 21. avgusta 2017. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 24. avgusta 2017. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, apelacija u ovom dijelu, shodno prethodno iznesenom, ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda
30. Ispitujući dopustivost ostalih apelacionih navoda u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je grupnom Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 603/17 od 10. maja 2017. godine, a kojom je obuhvaćena i apelacija broj AP 846/17, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 026144 16 GŽ 3 od 23. decembra 2016. godine, navedena apelacija odbačena kao preuranjena budući da je u tom periodu pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 026144 17 Rev od 23. maja 2017. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu u smislu apelantovih navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 026144 16 GŽ 3 od 23. decembra 2016. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 5. januara 2017. godine, a apelacija podnesena 3. marta 2017. godine, proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija i u ovom dijelu ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u smislu ostalih aspekata tog člana, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac tražio da se utvrdi da ima jače pravo na posjed, korišćenje i raspolaganje predmetnim nepokretnostima, a apelant da se utvrdi da je on vlasnik predmetnih nepokretnosti i da ima jače pravo na posjed tih nepokretnosti, što je tužilac dužan priznati i te nepokretnosti predati apelantu u posjed i izdati mu tabularnu ispravu radi njihove uknjižbe na apelantovo ime kao vlasnika odnosno posjednika u javnim knjigama. Shodno tome, apelant je u predmetnom postupku uživao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pristup sudu pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, svode na tvrdnju o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje osporenom presudom Kantonalnog suda u odnosu na ostale aspekte tog prava svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom odlučivanja o tužiočevom tužbenom zahtjevu i apelantovom protivtužbenom zahtjevu.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud dao dovoljne jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da su apelant i tužilac u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora odredili na iznos od 11.000,00 KM, pa da, shodno tome, iznos pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi cenzus propisan odredbom člana 237 stav 2 ZPP (koji u konkretnom slučaju iznosi 30.000,00 KM s obzirom na to da je evidentno da se ne radi o privrednom sporu). Naime, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se u konkretnom slučaju ni tužiočev tužbeni zahtjev, ni apelantov apelantovtužbeni zahtjev nije odnosio na novčani iznos. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz dostavljene dokumentacije i apelacionih navoda proizlazi da apelant ne osporava utvrđenje Vrhovnog suda da su apelant i tužilac na pripremnom ročištu 20. decembra 2013. godine odredili vrijednost spora u iznosu od po 11.000,00 KM, već zapravo navodi da je, nakon toga, zatražio da se vrijednost predmeta spora odredi na iznos od 31.000,00 KM. Međutim, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu sadržaj važećih odredbi čl. 237 stav 2 i 321 ZPP, na koje se pozvao Vrhovni sud, iz tih odredbi ne proizlazi da se vrijednost predmeta spora može određivati, odnosno mijenjati nakon što je održano pripremno ročište. Imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja Vrhovnog suda i kopiju revizije koju je dostavio apelant, Ustavni sud, takođe, smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasne i argumentovane razloge za zaključak da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena ni u smislu člana 237 stav 3 ZPP, u kojem Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog prava. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, a da apelantu dakle nije suprotno zakonu onemogućeno da se koristi pravom na reviziju, već je to pravo ograničeno ispunjenjem zakonom propisanih uslova, a u čemu Ustavni sud ne vidi povredu suštine apelantovog prava na sudsku zaštitu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
40. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja te presude, kao i prvostepene presude, suprotno apelantovom mišljenju, ne proizlazi da dokazni postupak nije sproveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom i da redovni sud nije ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je redovni sud, nasuprot apelantovim navodima, cijenio odluku CRPC-a, presude redovnih sudova donesene u parničnom postupku vođenom između apelanta i Dž. Č. i ostale dokaze u skladu s odredbom člana 8 ZPP, te da je pri tome dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima jače pravo na posjed, korišćenje i raspolaganje predmetnih nepokretnosti, a da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi apelant u vezi s navedenim, u suštini, ponavlja navode koje je već iznosio u žalbenom postupku, a o kojima se Kantonalni sud očitovao u osporenoj odluci, te dao jasne i dovoljno precizne i argumentovane razloge zbog čega su ti navodi neosnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je Opštinski sud prilikom donošenja prvostepene odluke, u postupku ocjene dokaza postupio u skladu s pravilima postupka u smislu člana 8 ZPP, primjenjujući princip povjerenja u zemljišne knjige, te da je izveo pravilan zaključak o savjesnosti tužioca, a da apelant nije dokazao da je tužilac postupao nesavjesno prilikom zaključenja ugovora sa Dž. Č., a da je cijenio i apelantovo ponašanje i pravilno zaključio da nije dokazao da je preduzeo mjere da spriječi posljedice ništavog pravnog posla. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je Opštinski sud, polazeći od odredbe člana 38 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima odlučio o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Pri tome je Kantonalni sud obrazložio da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između tužioca i Dž. Č. (19. avgusta 1999. godine), Dž. Č. bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik koji je imao i posjed predmetnih nepokretnosti, da ograničenje u pravu Dž. Č. nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, a da apelant nije dokazao postojanje i drugih okolnosti u tom pravcu koje bi tužiocu bile poznate, kako je to utvrdio i prvostepeni sud te, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno zaključio da je tužilac stekao pravo svojine na zakonit način s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno da je tužilac postao vlasnik spornih nepokretnosti uknjižbom na osnovu pravnog posla.
41. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa sadržajem relevantnih odredbi Zakona o svojinskopravnim odnosima, Zakona o zemljišnim knjigama i ZPP, te imajući u vidu da ni apelant u apelaciji ne dovodi u pitanje zaključak redovnog suda da ograničenje u pravu Dž. Č. nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između Dž. Č. i tužioca, niti u apelaciji tvrdi da je u periodu zaključenja tog ugovora i podnošenja zahtjeva za upis prava svojine tužioca u zemljišne knjige podnio zahtjev za zabilježbu na predmetnim nepokretnostima Zemljišnoknjižnoj kancelariji, Ustavni sud smatra da su Opštinski sud i Kantonalni sud dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za svoje odluke, koje se, imajući prvenstveno u vidu odredbu člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može smatrati proizvoljnim niti u pogledu ocjene dokaza, niti u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene prava, pa stoga ne postoje okolnosti koje bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogle biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
42. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i u ovom dijelu.
Pravo na poštovanje doma
43. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
44. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
45. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud, inter alia, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C i Różański protiv Poljske, presuda od 18. maja 2006. godine, stav 60). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporne nepokretnosti predstavljaju apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelantovog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora da bude „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi inter alia, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49 i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. novembra 2012. godine, st. 89 i 90).
46. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“, što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. maja 2004. godine, tačka 81).
47. Ocjenjujući da li se sporne nepokretnosti mogu smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio vlasnik predmetnih nepokretnosti (koje u naravi, između ostalog, predstavljaju stambeni objekat sa garažom) i da je živio u tim nepokretnostima u vrijeme izbijanja ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, a da je na osnovu ugovora zaključenog sa Dž. Č. 6. oktobra 1993. godine te nepokretnosti zamijenio za nepokretnosti Dž. Č. u Banjaluci. Dalje, proizlazi da je Dž. Č. poslije toga ugovorom od 19. avgusta 1999. godine predmetne nepokretnosti prodao tužiocu. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u postupku vođenom povodom apelantove tužbe, Opštinski sud donio Presudu broj P 494/02 od 6. jula 2004. godine kojom je proglašen ništavim navedeni ugovor o zamjeni nepokretnosti (koji je apelant zaključio sa Dž. Č.), a koja je u tom dijelu postala pravosnažna 23. marta 2009. godine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je nakon toga (u parničnom postupku povodom tužiočeve tužbe i apelantove protivtužbe) donesena osporena presuda Kantonalnog suda, kojom je potvrđena prvostepena presuda, a kojom je utvrđeno da tužilac ima jače pravo na posjed, korišćenje i raspolaganje predmetnih nepokretnosti, a odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nepokretnosti, da ima jače pravo na njihov posjed, što je tužilac dužan priznati i te nepokretnosti predati apelantu u posjed i izdati mu tabularnu ispravu radi njihove uknjižbe na apelantovo ime. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da apelant ima namjeru da i dalje živi u predmetnoj nepokretnosti kao u svom domu. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetna nepokretnost može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8 Evropske konvencije, bez obzira na činjenicu što se u njenom posjedu, kako to stoji u obrazloženju osporenih odluka, nalazi tužilac, a apelant živi u nepokretnostima u Banjaluci.
48. Ustavni sud dalje smatra da osporena odluka Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova žalba protiv odluke Opštinskog suda o usvajanju tužiočevog tužbenog zahtjeva, a o odbijanju apelantovog protivtužbenog zahtjeva predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije.
49. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka kojom je potvrđena prvostepena odluka kojom je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, a odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev donesena s pozivanjem na odredbe člana 38 Zakona svojinskopravnim odnosima, a u vezi s odredbama člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama i člana 123 ZPP. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu „zakona“ koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
50. S obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u njegovo pravo na dom ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je osporena odluka donesena s pozivanjem na odredbe člana 38 Zakona svojinskopravnim odnosima, a u vezi s odredbama člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama i člana 123 ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da dosljedna primjena odredaba navedenih zakona, a na taj način i zaštita interesa drugih, konkretno tužioca kao savjesnog sticaoca ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa.
51. Konačno, Ustavni sud treba da ispita da li je miješanje u apelantovo pravo na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opšti interes koji se ogleda u zaštiti interesa savjesnog sticaoca u konkretnom slučaju preteže nad apelantovim pravom. Ovo naročito imajući u vidu činjenicu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije preduzeo potrebne mjere da na vrijeme spriječi posljedice ništavog ugovora o zamjeni nepokretnosti koji je zaključio sa Dž. Č, a da iz apelacionih navoda i dostavljene dokumentacije svakako proizlazi da je apelant u posjedu nepokretnosti u Banjaluci i da je u presudama redovnih sudova (donesenih u parničnom postupku vođenom između apelanta kao tužioca, a tužioca i Dž. Č. kao tuženih) u kojima utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti zaključenog između apelanta i Dž. Č., kako apelant navodi, „nema utvrđene obaveze da jedan drugom vrate sporne nepokretnosti“, odnosno da je u dijelu koji se odnosio na apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti i uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja prije sprovođenja ugovora o zamjeni i ugovora o prodaji predmetnih nepokretnosti taj parnični postupak još u toku.
52. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
Pravo na imovinu
53. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove svoje navode uopšte nije posebno obrazložio, odnosno da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje tvrdnje o kršenju tog prava zasniva isključivo na proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio apelantovu reviziju dajući dovoljno jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, a da apelantu dakle nije suprotno zakonu onemogućeno da se koristi pravom na reviziju, već je to pravo ograničeno ispunjenjem zakonom propisanih uslova, a u čemu Ustavni sud ne vidi povredu suštine apelantovog prava na sudsku zaštitu. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u smislu ostalih aspekata tog prava kada je Kantonalni sud za osporenu odluku dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih materijalnih propisa, konkretno odredbi Zakona o svojinskopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama, kao i primjeni relevantnih procesnih odredbi.
55. Takođe, nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opšti interes zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona i zaštiti prava drugih, konkretno tužioca kao savjesnog sticaoca, preteže nad apelantovim interesom. Ovo pogotovo jer iz osporene odluke proizlazi da apelant nije preduzeo potrebne mjere da na vrijeme spriječi posljedice ništavog ugovora o zamjeni nepokretnosti, zatim da je apelant u posjedu nepokretnosti u Banjaluci, te da u prethodno donesenim presudama redovnih sudova (kojim je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti zaključenog između apelanta i Dž. Č.) „nema utvrđene obaveze da jedan drugom vrate sporne nepokretnosti“, odnosno da je u dijelu koji se odnosio na apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti i uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja prije sprovođenja ugovora o zamjeni i ugovora o prodaji predmetnih nepokretnosti taj parnični postupak još u toku.
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević