Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3599/17 (P. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3599/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3599/17, rješavajući apelaciju Predraga Ratkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Ratkovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Ratković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 21. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 014960 14 K od 7. oktobra 2016. godine apelanta, kao člana grupe za organizovani kriminal, proglasio krivim po tački 1 izreke presude za izvršenje krivičnih djela organizovani kriminal iz člana 250 stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZBiH za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Istovremeno, ovom presudom su primjenom člana 74 stav 2 KZBiH od apelanta i optuženih Marka Božinovića, M.M. i D.V. oduzeti predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, privremeno oduzeti prema potvrdama o privremenom oduzimanju MUP-a RS - CJB Trebinje, koji su taksativno označeni u izreci presude.
6. U obrazloženju presude je navedena hronologija postupka iz kojeg proizilazi da je Tužilaštvo optužnicom od 4. februara 2014. godine optužilo Marka Božinovića kao organizatora i sedam osoba, među kojima i apelanta, kao članove grupe za organizovani kriminal. U dijelu presude koji se odnosi na opšta razmatranja prvostepeno vijeće je istaklo da se u konkretnom postupku rukovodilo principom slobodne ocjene dokaza s ciljem da niko nevin ne bude osuđen i da se učiniocima krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim u KZBiH i u zakonom propisanom postupku, pa su s tim ciljem pažljivo razmotreni svi dokazi koje su na glavnom pretresu izvele optužba i odbrana. Zatim je naveden sadržaj relevantnih odredaba KZBiH koje se odnose na dispoziciju pojedinih krivičnih djela koja su optuženim stavljena na teret, među kojima i apelantu, te je u tom kontekstu napomenuto da je u odnosu na činjenične tvrdnje iz potvrđene optužnice Tužilaštvo bilo dužno dokazati osnovne elemente grupe za organizovani kriminal (postojanje tri ili više lica), izvjestan vremenski period djelovanja, postojanje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora više od tri godine ili teža kazna, djelovanje radi sticanja materijalne protivpravne imovinske koristi, te međunarodni neovlašćeni promet opojnih droga (supstanci i preparata koji su zakonom proglašeni opojnim drogama). U kontekstu navedenih bitnih elemenata bića krivičnih djela organizovani kriminal i neovlašćeni promet opojnim drogama, vijeće je izvršilo analizu izvedenih dokaza i izvelo činjenične i pravne zaključke iz kojih proizilazi, između ostalih, i apelantova krivična odgovornost.
7. Zatim su na stranama od 20. do 28. prvostepene presude pobrojani svi dokazi koji su izvedeni tokom postupka kako materijalni, tako i nematerijalni, između ostalih neposrednim saslušanjem većeg broja svjedoka i vještaka, dodatnog svjedoka Tužilaštva uz preslušavanje presretnutih razgovora, te prezentovanjem materijalne dokumentacije. U obrazloženju presude je, zatim, naveden sadržaj svakog od pojedinačno izvedenih dokaza, te su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka uz zaključak koji je utvrđen na temelju svakog od izvedenih dokaza, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu. Tako je u odnosu na tačku 1 izreke presude koja se odnosi na apelanta van razumne sumnje utvrđeno da su organizator grupe M.B., apelant, M.M. i D.V. kao članovi grupe za organizovani kriminal, s namjerom sticanja protivpravne imovinske koristi, počinili inkriminisane radnje na način kako je opisano u navedenoj tački izreke presude, zbog čega je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
8. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, rješavajući apelantovu i žalbu ostalih optuženih u istom postupku, donijelo Presudu broj S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Apelaciono vijeće je ukazalo na tačku 1 izreke presude u kojoj je jasno i detaljno opisano s kojeg mjesta (Bilećko jezero) u Republici Crnoj Gori je upakovana droga prebačena preko jezera na teritoriju BiH radi daljeg transporta i prodaje u BiH, što govori u prilog tvrdnji da se radi o međunarodnom prevozu. U tom pravcu su ponovljeni iskazi svjedoka optužbe koji su sadržajno i podrobno interpretirani u prvostepenoj presudi. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud na osnovu svih izvedenih dokaza utvrdio postojanje grupe za organizovani kriminal, ocjenjujući da je iz inkriminisanog krivičnopravnog događaja opisanog u izreci presude u svojoj ukupnosti utvrđeno postojanje organizovanosti, povezanosti i upornosti članova grupe u ostvarivanju obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret, u vremenskom periodu djelovanja (od marta do juna 2013. godine), koja je vršila međunarodni promet opojne droge sa teritorije Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine, preko graničnog prelaza i drugim putevima, ukupne količine 29 kg, radi ostvarenja protivpravne imovinske koristi. U tom pravcu je Apelaciono vijeće ukazalo na zakonsku definiciju i bitne elemente krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250 KZBiH i definiciju grupe za organizovani kriminal potvrđujući pravilnost zaključka prvostepene presude u pogledu ispunjenja uslova za postojanje kako krivičnog djela, tako i postojanja dobro organizovane grupe i podijeljenih uloga unutar nje, sa zajedničkim ciljem i to ostvarenjem protivpravne imovinske koristi.
10. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene tvrdnje da su dokazi na kojima se temelji osuđujuća presuda pribavljeni nezakonitim radnjama dokazivanja preduzetim od ovlašćenih službenih lica CJB Trebinje od 20. marta 2013. godine, odnosno da su službene osobe Velibor Vukoje i Slavko Drapić vršili klasično praćenje apelanta i D.V. uz nadziranje objekta i transportnih sredstava, a ta mjera, po svom sadržaju i karakteru, ima sva obilježja posebne istražne radnje propisane članom 116 stav 2 tačka d) ZKPBiH. Osim toga, neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da za navedenu istražnu radnju nije postojala naredba suda prema tada osumnjičenom apelantu i D.V., te da se sve ostale radnje dokazivanja i dokazi proistekli iz takve nezakonite radnje imaju smatrati nezakonitim dokazima po pravilu „plod otrovne voćke“. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da u konkretnom postupku nije sprovođena posebna istražna radnja tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta (u daljnjem tekstu: tajno praćenje i tehničko snimanje) iz člana 234 stav 2 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), već posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS. U tom kontekstu je pojašnjeno da posebnu istražnu radnju tajno praćenje i tehničko snimanje, koja bi se mogla označiti kao specijalna opservacija, treba razlikovati od tzv. opšte opservacije koja podrazumijeva stalni metod rada policije i koja se redovno i svakodnevno vrši od ovlašćenih službenih osoba na cijeloj teritoriji BiH. Opšta opservacija, kako je dalje navedeno, ne predstavlja posebnu istražnu radnju, jer njen prvenstveni cilj nije prikupljanje dokaza u okviru krivičnog postupka, nego preventivno djelovanje radi sprečavanja i onemogućavanja izvršenja krivičnih djela. U konkretnom slučaju je to krivično djelo neovlašćeni promet opojnim drogama pri čemu se, zbog prirode tog krivičnog djela, vrše opšte opservacije mjesta na kojima se učestalo prometuje opojnom drogom. Stoga, činjenica da su službene osobe vršile osmatranje kolibe i jezera koji su se pominjali u presretnutim komunikacijama svih osumnjičenih (okrivljenih) osoba, pri čemu su neka od tih lica i zatečena u izvršenju pomenutog krivičnog djela, ne govori o tome da su dokazi pronađeni tom prilikom nezakoniti. Pri tome je Apelaciono vijeće posebno imalo u vidu odredbe čl. 218 - 220 ZKPBiH (analogno tome, čl. 226 - 228 ZKPRS). Iz sadržaja citiranih odredbi proizilazi, kako je dalje navedeno, da je ovlašćena službena osoba, u slučaju postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora više od pet godina, dužna odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe počinilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u postupku. Apelaciono vijeće je u kontekstu žalbenih prigovora naročito imalo u vidu sadržaj odredbe člana 218 stav 2 ZKPBiH kojom je propisano da je ovlašćeno službeno lice dužno, u slučaju postojanja sumnje u izvršenje krivičnog djela iz stava 1 člana 218 ZKPBiH i opasnosti od odgađanja, preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1 istog člana, te o svemu što je preduzelo odmah obavijestiti tužioca uz dostavljanje prikupljenih predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz. U konkretnom slučaju je, po ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, u potpunosti postupljeno na opisani način, jer su ovlašćena službena lica u vezi sa pronalaskom veće količine biljne materije koja ima morfološke karakteristike opojne droge skank sastavila službenu zabilješku u kojoj su opisana sva njihova postupanja u svojstvu ovlašćenih osoba, pri čemu su apelant i D.V. kao osumnjičene osobe lišeni slobode o čemu je obaviješten glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Trebinju. Iako je u prvostepenoj presudi pogrešno navedeno da je „uvidom u dokaze Tužilaštva“ sud utvrdio da postoji naredba suda o sprovođenju posebne istražne radnje tajno praćenje i tehničko snimanje koja se, kako proizilazi iz materijalnih dokaza, zapravo odnosi na posebnu istražnu radnju nadzor i tehničko snimanje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da se ne radi o nepravilnoj primjeni odredaba ZKP koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje presude, jer se suštinski radi o grešci tehničke prirode. Konkretizujući neosnovanost ovih žalbenih tvrdnji, Apelaciono vijeće je navelo da je naredba Okružnog suda u Tebinju od 6. marta 2013. godine za sprovođenje posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija bila izdata za B.J. i M.M. zbog postojanja osnova sumnje da su te osobe počinile krivično djelo teška krađa. Međutim, očigledno se tokom te istrage došlo do saznanja o počinjenju drugih krivičnih djela, pa je uslijedila naredba od 5. aprila 2013. godine kojom je produžena prethodna naredba protiv istih osumnjičenih osoba B.J. i M.M. zbog postojanja osnova sumnje da, pored krivičnog djela teška krađa, vrše i krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 KZRS za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina. 11. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, iz relevantnih odredbi ZKPBiH (član 20 stav 1) i, analogno tome, odredbi ZKPRS (član 238) proizilazi da nije zabranjeno koristiti tzv. „nevezane slučajne nalaze o krivičnom djelu treće osobe“ u određenim situacijama, odnosno da je dopušteno korišćenje kao zakonitih dokaza svih „slučajnih nalaza“ koji se odnose na kataloška krivična djela predviđena članom 117 ZKPBiH, neovisno o tome jesu li u pitanju nova krivična djela i novi počinioci u kriminalnoj zoni osobe i krivičnog djela prema kojoj se mjera primjenjuje ili ne. U tom pravcu Apelaciono vijeće je podsjetilo na praksu Ustavnog suda BiH iz Odluke broj AP 1158/10 od 28. februara 2013. godine u kojoj je navedeno da se „slučajni nalazi“ mogu koristiti za krivično gonjenje i u odnosu na to slučajno otkriveno krivično djelo, jer bi se prema zakonu mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji za to drugo, slučajno otkriveno krivično djelo. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da, iako je naredba Okružnog suda u Trebinju od 6. marta 2013. godine izdata za drugo krivično djelo, dokazi pribavljeni primjenom posebne istražne radnje mogu se koristiti i za krivična djela za koja se apelant tereti s obzirom na to da se radi o djelima za koja se, imajući u vidu zaprijećene kazne, mogu odrediti posebne istražne radnje shodno članu 117 ZKPBiH (analogno član 235 ZKPRS). 12. Apelaciono vijeće je istaklo da je analizom dokaznog materijala optužbe moguće uočiti da je privremeno oduzimanje predmeta naznačenih u potvrdi MUP-a RS broj 12-01/4- 29-4.1-09/13 od 20. marta 2013. godine izvršeno u okviru preduzete radnje uviđaja od ovlašćenih službenih lica CJB Trebinje. Tako je u okviru zapisnika o uviđaju MUP-a RS
- CJB Trebinje broj 12-01/4-14/13 od 20. marta 2013. godine, koji je sastavljen na osnovu člana 229 ZKPRS, opisano gdje su predmeti pronađeni, te tačan opis oduzetih predmeta, kao i drugi podaci koji obezbjeđuju utvrđivanje njihove istovjetnosti, pa je u tom smislu naznačeno da su policijski službenici PS Trebinje 20. marta 2013. godine u mjestu Panik u jutarnjim časovima zatekli apelanta, D.V. i D.K. kako skrivaju jutanu vreću u čijoj unutrašnjosti su vidna pakovanja zelene biljne materije koja ima morfološke karakteristike opojne droge skank, uvijene u prozirni celofan, te je u zapisniku naznačeno da je o samom događaju obaviješten glavni tužilac OT u Trebinju, koji je naložio da se izvrši uviđaj i preduzmu druge potrebne mjere i radnje na licu mjesta. Pritom je u samom zapisniku dalje naznačen opis lica mjesta i zatečeno stanje, pa je detaljno opisano gdje je pronađena jutana vreća u čijoj su unutrašnjosti vidna pakovanja zelene biljne materije koja ima morfološke karakteristike opojne droge skank. Istaknuto je da je iz navedenog jasno vidljivo da su ovlašćena službena lica CJB Trebinje 20. marta 2013. godine zatekla apelanta, D.V. i D.K. u izvršenju krivičnog djela, te su nakon obavještavanja tužioca, što je konstatovano u zapisniku, po nalogu tužioca izvršili uviđaj i preduzeli sve druge potrebne mjere i radnje, u smislu odredbe člana 229 ZKPRS, te su u tom smislu i opisali, između ostalog, pronađene predmete, koje su privremeno oduzeli bez naredbe suda, budući da je u konkretnom slučaju, po prirodi stvari, postojala opasnost od odgađanja, o kojem privremenom oduzimanju je izdata i potvrda o privremenom oduzimanju.
13. U dijelu presude Apelacionog vijeća koja se odnosi na žalbene tvrdnje da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude navedeno je da je u korist ovakve teze u žalbi ukazano na iskaze svjedoka Velibora Vukoje, Slavka Drapića, Željka Đogovića i Dragana Kovačevića. Naime, prema žalbenim tvrdnjama, u iskazima ovih svjedoka postoje značajna odstupanja koja su suprotna zaključku prvostepenog suda. U vezi s tim, kako je navelo Apelaciono vijeće, prvostepeni sud je u cijelosti postupio u skladu sa odredbom člana 290 stav 7 ZKPBiH, koja, između ostalog, nalaže sudu da određeno i potpuno iznese koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Dakle, sa aspekta formalne ispravnosti pobijane presude, Apelaciono vijeće je izvelo zaključak da je prvostepeni sud u odnosu na apelanta iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je taj sud zauzeo.
14. Dalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode da prvostepena presuda u odnosu na apelanta uopšte ne sadrži razloge i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da postoji protivrječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava i zapisnika, kao i o iskazima datim u postupku i samih tih isprava. U korist ovakve teze u žalbi se ukazuje na iskaze svjedoka Velibora Vukoje, Slavka Drapića, Željka Đogovića i Dragana Kovačevića, te se zaključuje da u iskazima ovih svjedoka postoje značajna odstupanja, suprotno zaključku prvostepenog suda. Apelaciono vijeće je, s tim u vezi, istaklo da je, prema njegovoj ocjeni, prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa odredbama člana 290 stav 7 ZKPBiH, koje nalažu sudu da određeno i potpuno iznese koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Dakle, sa aspekta formalne ispravnosti pobijane presude, Apelaciono vijeće izvodi zaključak da je prvostepeni sud u odnosu na ovog optuženog iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je taj sud zauzeo.
15. Dalje, Apelaciono vijeće je razmotrilo apelantove žalbene tvrdnje da kod njega nije pronađena opojna droga marihuana, niti da mu je data potvrda o oduzimanju opojne droge, da se apelant nigdje ne pominje u međusobnim telefonskim komunikacijama, te da se stoga osporava zaključak da je optuženi M. M. angažovao apelanta za prebacivanje opojne droge preko Bilećkog jezera kada ovaj optuženi nije imao nikakvu telefonsku komunikaciju sa M.M. Takođe, i navodi da su iskazi određenih svjedoka samo djelimično ocijenjeni, odnosno da nisu ocijenjene protivrječnosti iskaza svjedoka (Velibora Vukoje, Slavka Drapića, Željka Đogovića i Dragana Kovačevića). S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ocijenilo da iz iskaza ovlašćenih službenih lica koja su sprovodila policijsku akciju 20. marta 2013. godine, Velibora Vukoje i Slavka Drapića, posmatrano u vezi sa relevantnom materijalnom dokumentacijom sačinjenom tim povodom, proizilazi apelantova uloga u krivičnom djelu opisanom u tački 1 izreke presude, odnosno da je on bio angažovan za prebacivanje opojne droge preko Bilećkog jezera, sa teritorije Crne Gore na teritoriju BiH. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, žalba u ovom pogledu na selektivan i fragmentaran način tumači iskaze svjedoka Velibora Vukoje i Slavka Drapića, te se fokusira na nevažne detalje za obilježje bića predmetnog krivičnog djela. Pri tome Apelaciono vijeće ocjenjuje da ono što je bitno u konkretnom slučaju jeste da iz iskaza ovih svjedoka saglasno proizilazi da su apelant i optuženi D.V. 20. marta 2013. godine, u jutarnjim časovima, gumenim čamcem otišli na njima poznatu lokaciju u Republici Crnoj Gori, na obali Bilećkog jezera, gdje su preuzeli opojnu drogu marihuanu, koju su, upakovanu u smeđu jutanu vreću, prebacili preko Bilećkog jezera na teritoriju BiH, nakon čega je ona sakrivena u šumi, u blizini improvizovanog objekta na obali Bilećkog jezera. Činjenica da li je jutanu vreću sa opojnom drogom po dolasku na teritoriju BiH izbacio D. V. ili apelant, apostrofirana žalbom branioca optuženog R.Lj., nije ni bitna, odnosno ne predstavlja obilježje bića krivičnog djela za koje se oni terete, a niti je ta činjenica opisana potvrđenom optužnicom po kojoj je donesena pobijana presuda, zbog čega te prigovore Apelaciono vijeće smatra irelevantnim za utvrđivanje drugačijeg stanja stvari s obzirom na to da se istim prigovorima ne osporavaju odlučne činjenice u konkretnom predmetu.
16. Suprotno prigovorima žalbe, Apelaciono vijeće je ocijenilo da su svjedoci Velibor Vukoje i Slavko Drapić saglasno naveli da je svjedok Velibor Vukoje, nakon sakrivanja jutane vreće, otišao do kolibe, gdje su se ova lica nalazila zajedno s Draganom Kovačevićem, te da je svjedok Slavko Drapić krenuo prema mjestu gdje je bila odbačena jutana vreća koju su imenovani prethodno sakrili, nakon čega je svjedok Vukoje odveo tada osumnjičenog D.V. do vreće, što znači da u bitnim dijelovima ovi svjedoci saglasno opisuju hronologiju događanja, te eventualno manje nepodudarnosti, koje odbrana nastoji predimenzionirati, ne utiču na ispunjenost odlučnih činjenica u konkretnom predmetu. Ni iskaz svjedoka Dragana Kovačevića, suprotno prigovorima žalbe, ne ukazuje na drugačije stanje stvari u pogledu odlučnih činjenica u konkretnom predmetu. Tvrdnje svjedoka da su se apelant i optuženi D.V. zadržali s čamcem na jezeru oko 15 minuta, da bi se apelant vratio u kolibu, a optuženi D.V. ponovo otišao s čamcem, Apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti zbog toga što su one dijametralno suprotne stanju stvari koje proizilazi iz saglasnih iskaza svjedoka -ovlašćenih službenih lica koja su vršila opservaciju lica mjesta, te koje su i potkrijepljene dokazima objektivne prirode sačinjenim tim povodom, zbog čega je i Apelaciono vijeće istim iskazima poklonilo vjeru.
17. Istaknuto je da, iako je u pobijanoj presudi pogrešno naznačeno da je iskaz svjedoka Dragana Kovačevića potvrđen iskazima svjedoka Slavka Drapića i Velibora Vukovića, Apelaciono vijeće ne smatra da navedena manjkavost prvostepene presude pri ocjeni iskaza svjedoka Dragana Kovačevića konstituiše pogrešno utvrđeno činjenično stanje, u smislu odredbe člana 299 ZKPBiH, odnosno da ne predstavlja odlučnu činjenicu čije pogrešno utvrđivanje kao posljedicu ima ukidanje presude s obzirom na to da prvostepena presuda pravilno utvrđuje odlučne činjenice u konkretnom predmetu, a koje se odnose na prenošenje opojne droge apelanta i optuženog D.V. sa teritorije Crne Gore na teritoriju BiH u svojstvu pripadnika grupe za organizovani kriminal.
18. Nadalje, činjenica da apelant nije ostvarivao telefonske komunikacije sa optuženim M.M. ne govori o tome da on nije bio član grupe, imajući u vidu da je već utvrđeno da je optuženi D.V. ostvarivao telefonsku komunikaciju tim povodom, što znači da je optuženom D.V. povodom konkretnog krivičnopravnog događaja pripadala uloga u ostvarivanju komunikacija, pri čemu je nužno imati u vidu da, u skladu sa relevantnim stavovima zauzetim u pravnoj teoriji, pojedini članovi, u pravilu, posjeduju samo ona saznanja koja su neophodna da u skladu sa svojom pozicijom unutar organizacije obave zadatke koji su im povjereni, te da pripadanje grupi za organizovani kriminal u tom smislu obuhvata svaku djelatnost koja je neophodna za aktivnost te organizacije. Dakle, s obzirom na to da za krivičnu odgovornost nije nužna neposredna veza (komunikacija) između članova, niti je potrebno da je pojedinac učestvovao u stvaranju plana, budući da se pojedinci kao članovi organizacije mogu pridružiti u različito vrijeme i ne moraju znati potpuni plan grupe, to je jasno da za krivična djela ove vrste, počinjena u okviru grupe za organizovani kriminal, nije nužno da svi članovi te grupe jedni druge poznaju, pa čak nije nužno ni da znaju jedni za druge, već je dovoljno da članovi grupe poznaju lica u kriminalnom lancu iznad i ispod njih, lica koja su karika sa drugim licima u kriminalnom lancu, što je utvrđeno u konkretnom slučaju s obzirom na to da je apelant neposredno komunicirao sa optuženim D.V. imajući u vidu da je s njim izvršio predmetno krivično djelo na način opisan tačkom 1 izreke prvostepene presude.
19. Zbog svih navedenih razloga, Apelaciono vijeće nalazi da su žalbeni prigovori odbrane usmjereni na osporavanje činjeničnog stanja neosnovani, te da njima nisu osporena odlučna činjenična utvrđenja pobijane presude, tj. da ne može proizaći nijedan drugi zaključak za objektivnog presuđivača osim onog da je optuženi počinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, „jer je očigledno da su sudovi kod utvrđivanja apelantovih prava koja su građanske prirode proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i kod primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa“. Smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Posebno ukazuje na navodne razlike u izjavama četiri imenovana svjedoka, te ističe da kod njega nije pronađena opojna droga marihuana, kao i da se ne pominje u međusobnim telefonskim komunikacijama sa drugim optuženim, zbog čega iznosi zaključak da ne postoje dokazi o njegovoj krivici. S tim u vezi, apelant ističe da presudom Apelacionog vijeća nije ništa „riješeno", već da su svi razlozi navedeni u drugostepenoj presudi u funkciji opravdavanja zaključaka iz prvostepene presude. Ističe da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, a ova presuda u odnosu na apelanta uopšte ne sadrži razloge i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Takođe, smatra da postoji protivrječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava i zapisnika, o iskazima datim u postupku i samih tih isprava. U savremenom krivičnom postupku teret dokazivanja je na strani tužioca, odbrana optuženog se mora prihvatiti ukoliko nije oborena dokaznim sredstvima, a u ovom predmetu nema nijednog dokaza na osnovu koga bi se mogao osuditi apelant. Još od rimskog prava postoji princip in dubio pro reo, odnosno u slučaju sumnje uvijek se ide u korist optuženog. U ovom slučaju čak ni sumnja nije opravdana, jer nema dokaza da je na bilo koji način apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Ocjena iskaza saslušanih svjedoka u vezi sa navodnim apelantovim izvršenjem krivičnog djela je paušalna, Apelaciono vijeće nastoji da ih pravda bez ikakvih argumenata, pa se stiče zaključak da je i apelant trebalo da bude osuđen iako protiv njega nema nikakvih dokaza, što je utvrđeno tokom vođenja prvostepenog postupka, pa smatra da je ovo grubo kršenje pozitivnopravnih propisa na štetu sada osuđenog apelanta.
b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da se iz analize sadržaja apelacije može zaključiti da apelant samo ponavlja navode iz svoje odbrane date u toku postupka koji je prethodio donošenju osporenih presuda. Kada su u pitanju prigovori kojima se osporava odluka o apelantovoj krivici ukazivanjem na navodne razlike u iskazima svjedoka, te ukazivanjem na činjenicu da kod apelanta nije pronađena opojna droga, odnosno da nije ostvarivao telefonsku komunikaciju sa drugim članovima grupe za organizovani kriminal, ukazano je da se radi o navodima koji su isticani u ranijem toku postupka, a koji nisu bili osnovani za donošenje drugačije odluke, te o kojim prigovorima je sadržana detaljna argumentacija u pobijanim presudama (str. 34 - 44 prvostepene presude, par. 183 -191 drugostepene presude). U odnosu na prigovor da Apelaciono vijeće nije na adekvatan način preispitalo apelantovu žalbu na prvostepenu presudu, odnosno da su svi razlozi navedeni u drugostepenoj presudi bili u funkciji opravdavanja razloga prvostepene presude, istaknuto je da su u drugostepenoj presudi, kako to jasno proizilazi iz njenog obrazloženja, na savjestan i svestran način razmotreni apelantovi žalbeni prigovori koji su se ticali odlučnih činjenica, zbog čega su i ovi prigovori neosnovani. S tim u vezi, uprkos neosnovanosti ovog prigovora, Sud BiH je podsjetio da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), drugostepeni sud nije obavezan da detaljno odgovori na svaki argumenat iznesen u žalbi, odnosno da drugostepeni sud može samo da podrži razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju, zbog čega su i ovi navodi iz apelacije lišeni bilo kakvog logičkog i dokaznog osnova.
22. Tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani, te smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza, u svjetlu svih sprovedenih dokaza kako materijalnih, tako i osporenih iskaza svjedoka, i tek na osnovu takve ocjene izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući odredbu člana 281 stav 2 i 290 ZKPBiH, kao i princip zakonitosti dokaza. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH na osnovu ocjene izvedenih kako objektivnih, tako i subjektivnih dokaza izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama u konkretnom predmetu, te u tom smislu dao razloge zbog kojih je određene dokaze prihvatio u cijelosti.
V.Relevantni propisi 23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH i 42/18-Rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Neovlašćeni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašćeno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašćeno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(...)
Organizovani kriminal Član 250.
(...)
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
VI.Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 21. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 29. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na imovinu ni na koji način nije obrazložio (izuzev navođenja da mu je to pravo povrijeđeno), pa stoga Ustavni sud te navode ne može ni ispitati, nego će ispitati samo navode o povredi prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 31. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta (a ne građanskih prava, kako apelant navodi u apelaciji), jer je nakon okončanja krivičnog postupka apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo organizovani kriminal i neovlašćeni promet opojnih droga, te je stoga nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnopravnih propisa, odnosno ocjene dokaza, posebno ističući da ne postoje dokazi za njegovu krivicu. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. U kontekstu navedenih stavova Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda ne proizilazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, ne utiče na pravično suđenje. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Iz obrazloženja osporene presude Ustavni sud ne može zaključiti da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući razumne sumnje u tom pogledu.
35. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pretežan dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Apelaciono vijeće odgovorilo na sve apelantove navode. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te je Apelaciono vijeće detaljno ispitalo sve žalbene navode u tom pravcu istakavši zašto su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje stvari, analizira dokaze na način kako to apelantu odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporene presude Ustavni sud ne može uočiti bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, već samo apelantovo nezadovoljstvo osporenom presudom. Ustavni sud u obrazloženju presude Apelacionog vijeća ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba
ZKPBiH.
36. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u obrazloženju drugostepene presude istaklo da apelantu i ostalim (tada osumnjičenim) nije sprovođena posebna istražna radnja (tajno praćenje i tehničko snimanje), već da su ovlašćena lica, u okviru opšte opservacije i redovnih poslova, u toku istrage koja se vodila protiv trećih lica, došli do saznanja i sumnji u počinjenje drugog krivičnog djela (konkretno neovlašćeni promet opojnih droga), da je zatim sprovedena posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, da je u tom pravcu Apelaciono vijeće imalo u vidu odredbe čl. 218 do 220 ZKPBiH (analogno tome čl. 226 do 228 ZKPRS) iz kojih proizilazi ovlašćenje službenih lica za postupanje bez naredbe tužioca (suda) u slučaju postojanja opasnosti od odgađanja uz obavezu obavještavanja tužioca o preduzetim radnjama. U tom smislu je u presudi, takođe, navedeno u kojim situacijama i kada je moguće korišćenje kao zakonitih dokaza „slučajnih nalaza“ koji se odnose na kataloška krivična djela, kako je propisano članom 117 ZKPBiH, pri čemu je, između ostalog, ocijenjena i visina propisane kazne (pet do 15 godina), kao i stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1158/10 od 28. februara 2013. godine prema kojem je moguće korišćenje slučajno otkrivenih dokaza za krivično djelo za koje bi se, prema zakonu, mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji. Apelaciono vijeće je pri tome, takođe, podsjetilo da, iako je naredba za drugo krivično djelo (teška krađa) izdata 6. marta 2013. godine, dokazi pribavljeni primjenom posebne istražne radnje mogu koristiti za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen 20. marta 2013. godine, jer je u pitanju djelo neovlašćeni promet opojnim drogama (visina zaprijećene kazne) za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje u smislu člana 117 ZKPBiH. Postupak je ocijenjen i u formalnom smislu, te je u tom kontekstu utvrđeno da su ovlašćena službena lica u vezi s predmetom izvršenja krivičnog djela (biljna materija koja ima morfološke karakteristike opojne droge) sastavila službenu zabilješku u kojoj su opisala svoje postupanje i o tome obavijestila tužioca. Stoga je ocijenjen kao neosnovan i apelantov prigovor kojim je ukazano na nedostatke u obrazloženju naredbi Okružnog suda u Trebinju, pozivajući se pri tome na kumulativno propisane uslove odredbe člana 116 stav 1 ZKPBiH (obrazloženi razlozi zbog kojih bi pribavljanje dokaza na drugi način bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama).
37. Ustavni sud zapaža da su u presudi povodom prigovora usmjerenog na dokaze koji su proizašli iz radnje privremenog oduzimanja predmeta i vještačenja, takođe, navedeni jasni razlozi zbog kojih je ovaj prigovor ocijenjen kao neosnovan. U tom pravcu je izvršen uvid u potvrdu MUP-a RS o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta i postupanja ovlašćenog službenog lica u smislu odredbe člana 130 ZKPRS, ocjenjujući da je pri sprovođenju navedene radnje postojala opasnost od odgađanja u okviru uviđaja i sačinjavanja zapisnika uz nalog tužioca o čemu je opširno navedeno u paragrafu 57 navedene drugostepene presude.
38. U uskoj vezi s navedenim je apelantov navod kojim je ukazao na bitne povrede postupka tvrdnjama da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, te da nije obrazložena na način koji zahtijeva član 6 Evropske konvencije. Ovaj žalbeni navod je, kako proizilazi iz presude, ispitan u kontekstu obrazloženja prvostepenog suda (strana 37 presude) u kojem je jasno izložen slijed postupanja nadležnih ovlašćenih organa u pogledu privremenog oduzimanja, deponovanja, čuvanja i vještačenja oduzetih predmeta, kao i sadržaja materijalnih dokaza uz zaključak da žalbenim prigovorima odlučne činjenice nisu dovedene u sumnju. Uz to je obrazloženo i zbog čega krivično djelo neovlašćeni promet opojnim drogama u okolnostima konkretnog slučaja ima međunarodnu dimenziju, ukazujući pri tome na tačku 1 izreke presude u kojoj su jasno i detaljno opisana mjesta preuzimanja, prebacivanja i prenošenja predmeta izvršenja krivičnog djela iz jedne u drugu državu (Crna Gora - Bosna i Hercegovina), te su u tom pravcu u drugostepenoj presudi ponovljeni zaključci prvostepene presude iz kojih nesumnjivo proizilazi postojanje organizovane grupe i stoga obilježja krivičnog djela organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnih droga.
39. Stoga, Ustavni sud, sa aspekta pravičnosti postupka, smatra da je Sud BiH zapravo detaljno razmotrio sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti kako u primjeni materijalnog prava, tako i u ocjeni dokaza u kontekstu primjene relevantnih odredaba procesnog prava pri čemu u okolnostima predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su dovedene u pitanje procesne garancije koje apelant uživa u predmetnom postupku.
40. Pri tome Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom prikupljanja i ocjene dokaza, te utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud uočava da su, nasuprot apelantovim tvrdnjama, sudovi na obje sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili sve apelantove prigovore, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao uz jasna obrazloženja i poziv na procesne odredbe ZKPBiH u smislu prihvatljivosti i zakonitosti dokaza. Obrazloženja sudova na obje sudske instance, stoga, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da obrazloženje koje je dato u osporenim presudama u cjelini zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenom presudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava uz ocjenu prihvatljivosti i zakonitosti izvedenih dokaza, kao i o tome zašto je izveden zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. 43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević