Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/19 (Privredno društvo za trgovinu naftom i naftnim derivatima "Silver-Ost" d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2014/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2014/19, rješavajući apelaciju Privrednog društva za trgovinu naftom i naftnim derivatima "Silver-Ost" d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu, člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Privredno društvo za trgovinu naftom i naftnim derivatima "Silver-Ost" d.o.o. Donji Vakuf protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 012710 19 U od 8. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredno društvo za trgovinu naftom i naftnim derivatima "Silver-Ost" d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 8. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 012710 19 U od 8. aprila 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je tužba koju je apelant podnio radi poništenja rješenja tužene (Općina Donji Vakuf, Općinsko vijeće, Komisija za žalbe) od 21. februara 2019. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, katastar i imovinskopravne poslove tužene od 10. decembra 2018. godine. Navedenim rješenjem je utvrđena visina komunalne naknade korisniku/vlasniku poslovnog prostora na području općine Donji Vakuf za korištenje objekata i uređaja zajedničke potrošnje za 2018. godinu u određenom mjesečnom iznosu za deset mjeseci.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da iz odredbe člana 1. Odluke o komunalnoj naknadi (u daljnjem tekstu: Odluka) proizlazi da je propisana obaveza plaćanja komunalne naknade vlasnicima za proizvodne i druge poslovne prostore, a da visina naknade zavisi od površine i namjene prostora, te lokacije na kojoj se prostor nalazi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je apelantu utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade tek nakon što je izvršen uvid u posjedovni list na osnovu kojeg su utvrđene površine objekta, odnosno zemljišta. Apelant je imao mogućnost da se na ročištu za saslušanje izjasni, pa je, osim iznesenog mišljenja da je naknada nepotrebna, iznio i da se bavi prometom naftnih derivata, ugostiteljskom djelatnošću i da jedan dio objekta iznajmljuje firmi za tehnički pregled vozila, te da se na terenu ništa nije promijenilo u odnosu na prethodni uviđaj i da stoga nema potrebe da se uviđaj ponovno obavlja. Kantonalni sud je naveo da iz prvostepenog rješenja proizilazi da je na taj način utvrđeno da apelant u zoni 2 u Donjem Vakufu posjeduje prostor koji ugrožava ili može ugroziti okolinu u skladu sa Pravilnikom po posebnom režimu, zatim izgrađeni zatvoreni poslovni prostor – neproizvodne djelatnosti i zemljište, sve u utvrđenim površinama, za koje je prema priloženoj tabeli i obračunata mjesečna naknada. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelanta da su iznosi naknade enormno povećani i da za takvu odluku nema zakonskog uporišta, budući da je zakonsko uporište za donošenje Odluke, Zakon o komunalnim djelatnostima SBK/KSB i Zakon o upravnom postupku Federacije BiH. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se nije mogao prihvatiti tužbeni navod apelanta da se radi o trajnoj naknadi, jer se svake godine ta visina, kao i vrsta naknade, ponovno utvrđuje u zavisnosti od eventualnih izmjena vrste, namjene ili površine samog poslovnog objekta ili zemljišta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je visina komunalne naknade određena u „enormno visokom mjesečnom iznosu“ zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/19 (Privredno društvo za trgovinu… | Sudska praksa | Aktio