Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2896/17 („Gradis“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2896/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2896/17, rješavajući apelaciju „Gradis“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Gradis“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 035937 14 Rev od 13. aprila 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 035937 14 Pž od 29.
augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Gradis“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Tuzli, podnio je 7. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 035937 14 Rev od 13. aprila 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 035937 14 Pž od 29. augusta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „Sparkasse Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 8. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. februara 2019. godine, Vrhovni sud 19. februara 2019. godine, Kantonalni sud i prvotužena 25. februara 2019. godine, a drugotuženi 7. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. marta 2009. godine podnio tužbu protiv prvotužene i drugotuženog radi naplate duga.
6. Općinski sud je 18. marta 2009. godine dostavio tužbu na odgovor prvotuženoj i drugotuženom, pa je prvotužena 14. aprila 2009. godine odgovorila na predmetnu tužbu, dok je drugotuženi 17. aprila 2009. godine odgovorio na predmetnu tužbu.
7. Općinski sud je 8. januara 2010. godine zakazao pripremno ročište za 17. maj 2010. godine, a apelantov zakonski zastupnik je 29. aprila 2010. godine dostavio Općinskom sudu podnesak - uređenu tužbu.
8. Općinski sud je od 17. maja 2010. godine pa do 13. marta 2014. godine, kada je zaključena glavna rasprava, zakazivao pripremna ročišta od kojih su pojedina održana, dok je određeni broj ročišta odgođen zbog neuredne dostave za drugotuženog, odnosno za apelanta, kao i nedostavljanja uredne punomoći za zastupanje apelanta od strane njegovog tadašnjeg zaposlenika, odnosno zbog dostavljanja dopune nalaza i mišljenja vještaka na samom ročištu.
9. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 035937 09 Ps od 11. aprila 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotužena i drugotuženi obavežu da mu solidarno isplate na ime duga određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve pobliže precizirano u izreci presude.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je Ugovorom o zajedničkom ulaganju u projekat i učestvovanju u raspodjeli dobiti od 2. marta 2002. godine (zaključenim između pravnog prednika prvotužene i drugotuženog, predmet kojeg je zajedničko ulaganje u izgradnju poslovnog objekta u Vražićima), njegovim članom III drugotuženi, kao investitor, obavezan izvršiti građevinske, obrtničke, instalaterske i završne radove prema vrsti i obimu tih radova specificiranih i određenih u investiciono-tehničkoj dokumentaciji. Nadalje, navedeno je da Ugovorom o izvođenju radova od 4. marta 2002. godine (zaključenim između drugotuženog, kao naručitelja radova, pravnog prednika prvotužene, kao financijera-kreditora i apelanta, predmet kojeg je izvođenje grubih radova na objektu TC Vražići) njegovim članom V drugotuženi se obavezao, između ostalog, da će apelantu platiti vrijednost izvedenih radova na način i u rokovima utvrđenim predmetnim ugovorom. Također, ukazano je da je Ugovorom od 3. aprila 2002. godine utvrđeno da je zaključen između apelanta kao izvođača i drugotuženog kao naručitelja radova na objektu TC Vražići. Osim toga, Općinski sud je istakao da je 31. decembra 2003. godine ispostavljena VIII Privremena situacija, u kojoj je naznačeno da su investitori pravni prednik prvotužene i drugotuženi, te da se ta situacija ispostavlja za predmetni građevinski objekat i u kojoj su navedeni određeni novčani iznosi plaćeni, odnosno neplaćeni za izvršene radove, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Isto tako, navedeno je da je Sporazumom o uslovima preuzimanja ulaganja pravnog prednika prvotužene u TC Vražići od strane drugotuženog, zaključenom 27. decembra 2004. godine, prvotužena ustupila svoje ulaganje u TC Vražići u određenom novčanom iznosu drugotuženom koji je to prihvatio kao svoje ulaganje i to pod uslovima da mu banka odobri kredit u tom iznosu. Shodno tome, ukazano je da je drugotuženi 31. decembra 2004. godine uplatio određeni novčani iznos banci i na taj način postao vlasnik vrijednosti ulaganja u zajednički projekat koji je uložila prvotužena.
11. Shodno navedenom, Općinski sud je istakao da je utvrđeno da tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu nije osnovan, i to prije svega zbog činjenice da je prvotužena Sporazumom od 27. decembra 2004. godine sva svoja prava i obaveze vezana za TC Vražići prenijela na drugotuženog, iz kog razloga je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene. Međutim, ukazano je da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan čak i pod uslovom da nije izvršen prijenos obaveza, jer je sud utvrdio da je osnovan prigovor zastare koji je prvotužena istakla. Naime, s obzirom da je u skladu sa članom VII Ugovora od 4. marta 2002. godine ugovoreno plaćanje po ispostavljenim mjesečnim situacijama do petog u mjesecu, a da je VIII Privremena situacija na kojoj apelant temelji svoje potraživanje ispostavljena 31. decembra 2003. godine, to bi u odnosu na taj datum plaćanje dospjelo 5. januara 2004. godine. Kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 3. marta 2009. godine, Općinski sud je naveo da je protekao rok propisan članom 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine. Pri navedenom, Općinski sud je također utvrdio da nisu osnovani navodi apelanta da je nastupio prekid zastare odnosno da je prvotužena u odgovoru na tužbu priznala u cijelosti potraživanje apelanta, jer suprotno proizilazi iz odgovora na tužbu koji je tužena dala, kako u pismenom podnesku, tako i tokom postupka. Također, ukazano je da to ne proizilazi ni iz Zapisnika o usaglašavanju dokumentacije od 14. januara 2004. godine, obzirom da je u tom zapisniku samo sačinjena rekapitulacija uloženih sredstava u TC Vražići, a da je odredbom člana 387. stav 2. ZOO propisano da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeritelju, nego i posredno davanjem otplate, plaćanjem kamate, davanjem obezbjeđenja i sl., a što u konkretnom slučaju prvotužena nije učinila.
12. Nadalje, Općinski sud je istakao da nije utvrdio osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva ni u odnosu na drugotuženog, obzirom da takvo što iz priložene dokumentacije ne proizilazi, jer iako je apelant sudu predočio VIII Privremenu situaciju, na kojoj je naznačeno da je drugotuženi investitor izgradnje TC Vražići (a što proizilazi iz Ugovora od 3. aprila 2002. godine), Općinski sud je naveo da nije mogao utvrditi da postoji obaveza drugotuženog za isplatu traženog iznosa, a niti bilo kog drugog iznosa. Naime, ukazano je da je to zbog toga što predmetni iznos kao takav nije naznačen niti na VIII Privremenoj situaciji, a apelant nije vještaku finansijske struke na njegov zahtjev predočio dokumentaciju koja se odnosi na ukupne međusobne dužničko-povjerilačke odnose apelanta i drugotuženog za određeni vremenski period, iz kog razloga vještak u tom dijelu nije ni mogao sačiniti nalaz i mišljenje. Dakle,u situaciji, kada apelant ne dostavlja dokaze za svoje tvrdnje o postojanju i visini duga, niti sudu, a niti vještaku, sud ne može utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, mada bi u skladu sa navedenim ugovorima postojao osnov za potraživanje, Općinski sud je naveo da je u skladu sa odredbom člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku tužbeni zahtjev apelanta i u tom dijelu utvrdio kao nedokazan i odbio kao neosnovan. Najzad, Općinski sud je naveo da ostale provedene dokaze nije posebno obrazlagao smatrajući da ti dokazi nisu od uticaja na donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 035937 14 Pž od 29. augusta 2014. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je neprihvatljivo istrajavanje žalbe na ocjeni dokaza vezano za osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog, tvrdnjama da je taj tuženi priznao potraživanje apelanta u odnosu na njega kao označenog tuženog, jer to ne proizilazi iz sadržine spisa, podneska tog tuženog, odgovora na tužbu od 17. aprila 2009. godine, niti iz navoda zakonskog zastupnika tog tuženog, datih na ročištu za glavnu raspravu od 21. februara 2011. godine, kako to apelant pogrešno tvrdi
14. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 035937 14 Rev od 13. aprila 2017. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude odbio.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da je po ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno u skladu sa pravilima procesnog prava na koja se pozvao analizirao sve izvedene dokaze, kao i navode stranaka značajne za donošenje pravilne odluke, pa tako i Sporazum o uslovima preuzimanja ulaganja pravnog prednika prvotužene u TC Vražići od strane drugotuženog, zaključeni ugovor o zajedničkom ulaganju tuženih u TC Vražići, kao i nalaz vještaka finansijske struke, te ih pažljivo i detaljno cijenio. Nakon toga, ukazano je da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama u konkretnom predmetuprvostepeni sud opravdao logičkim i uvjerljivim razlozima, koji su utemeljeni na izvedenim dokazima, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje na učinjene povrede navedenih odredbi parničnog postupka. Također, istaknuto je da Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare potraživanja kada je zaključio da je potraživanje apelanta po tužbi od 3. marta 2009. godine, za isplatu cijene za izvršene radove po zaključenim ugovorima o građenju iz 2002. godine i po VIII Privremenoj situaciji ispostavljenoj 31. decembra 2003. godine, u odnosu na prvotuženu zastarjelo shodno odredbi člana 374. ZOO. Osim toga, ukazano je da pravilno drugostepeni sud pogrešnim smatra tvrdnje apelanta da je drugotuženi priznao potraživanje apelanta u odnosu na njega kao tuženog. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je po ocjeni tog suda pobijana drugostepena presuda pravilna i zakonita, a da prigovori revizije apelanta nisu osnovani.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je presudama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO. Naime, apelant tvrdi da su tuženi u cijelosti priznali dug, na koji način je došlo do prekida zastare potraživanja apelanta. Osim toga, apelant ukazuje da je dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva. Također, apelant navode da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao nedopustivo dugo (tužba podnesena 3. marta 2009. godine, a prvostepena presuda donesena 11. aprila 2014. godine).
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci, te je predložio da se apelacije odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci, te je predložio da se apelacije odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud je istakao da presudom tog suda koja je u cijelosti zasnovana na važećim zakonskim propisima nema povrede prava apelanta na pravično suđenje i prava na pravičan postupak u razumnom roku, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Prvotužena je istakla da su presude redovnih sudova zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Drugotuženi je istakao da su svi navodi iz apelacije tačni i potkrijepljeni materijalnim dokazima, te da ih ne osporava.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05 i 19/06), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine F BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu Priznanje duga Član 387. stav (2) (2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 035937 14 Rev od 13. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zastupnik apelanta je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 9. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naplate duga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a) U odnosu na osporene presude
32. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se prvotužena i drugotuženi obavežu da mu solidarno isplate na ime duga određeni novčani iznos. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presuda redovnih sudova iz kojih slijedi kako je prvotužena sva svoja prava i obaveze vezana za TC Vražići prenijela na drugotuženog osnovan je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene. Osim toga, osnovan je istaknuti prigovor zastare potraživanja u smislu člana 374. ZOO tako da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Također, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da apelant nije u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP dokazao postojanje odlučnih činjenica na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da iz dokumentacije ne slijedi da se radilo o priznanju duga u smislu člana 387. stav 2. ZOO. Ustavni sud smatra da su sudovi u vezi sa navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne smatra proizvoljnim budući da je ovako obrazloženje utemeljeno na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama.
34. S obzirom na navedeno, te praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud ocjenjuje da apelacija u pogledu primjene materijalnog prava nije osnovana.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
35. Vezano za navode apelanta koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 3. marta 2009. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 13. aprila 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan postupak predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste osam godina i jedan mjesec.
37. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su se na strani tuženih nalazile dvije pravne osobe, te da je osim saslušanja svjedoka u postupku vršeno vještačenje po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da se radilo o složenijem predmetu.
38. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantov zakonski zastupnik uređivao tužbu (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da na jednom od pripremnih ročišta nije dostavljena uredna punomoć za zastupanje apelanta od strane njegovog tadašnjeg zaposlenika. Proizilazi da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka.
39. Nadalje Ustavni sud zapaža da su sudovi u relevantnom periodu donijeli tri meritorne presude. Naime, prvostepeni postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao je pet godina i jedan mjesec, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao jednu godinu i dva mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), dok je revizioni postupak trajao dvije godine i četiri mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji).
40. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne presude, da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, te da se radilo o složenijem predmetu, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili kako je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, odnosno prigovor zastare potraživanja u smislu člana 374. ZOO, nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Takođe, kako apelant nije dokazao postojanje odlučnih činjenica na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev to nije osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog razdoblja od osam godina i jednog mjeseca, donijeli tri meritorne presude, a da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu, te da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.