Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/19 (DP "BRAJKO" d.o.o. Bosansko Grahovo)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2412/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2412/19, rješavajući apelaciju DP "BRAJKO" d.o.o. Bosansko Grahovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio DP "BRAJKO" d.o.o. Bosansko Grahovo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Pr 040535 17 Pžp od 28. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Pr 040535 17 Pr od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DP "BRAJKO" d.o.o. Bosansko Grahovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonska zastupnica Ilinka Dodik iz Bosanskog Grahova, podnio je 5. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 040535 17 Pžp od 28. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Pr 040535 17 Pr od 6. jula 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim što je 14. septembra 2016. godine prilikom kontrole utvrđeno da je apelantovo vozilo, kojim je upravljao V.I., prevozilo hrastove okorke prema Drvaru, da apelant nije teret osigurao i da su se okorci rasipali po cesti, čime je počinio prekršaj iz člana 128. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama HBŽ, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM i obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je iz prvostepenog spisa vidljivo da je prvostupanjski sud na temelju iskaza predstavnika ovlaštenog organa i apelantovog punomoćnika V.M., te uvidom u ostale materijalne dokaze koji su prilog spisa došao do zaključka da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja predmetnog prekršaja. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu, budući da je na ročište pristupila advokatska pripravnica koja je prihvatila odgovornost za prekršaj koji je apelantu stavljen na teret. Naime, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant na prekršajnom nalogu (na kojem je naveden prekršaj koji je apelantu stavljen na teret, kako činjenično tako i pravno) zatražio sudsko odlučivanje, da je poziv za usmenu raspravu bio upućen apelantu na koju je pristupila apelantova punomoćnica koja je tom prilikom (nakon što je predstavnik ovlaštenog organa izložio koji se prekršaj apelantu stavlja na teret) izjavila da prihvata odgovornost za taj prekršaj. Kantonalni sud je naveo da je dužnost prvostepenog suda bila (s obzirom da je apelantova punomoćnica prihvatila odgovornost) samo da odluči o vrsti prekršajne sankcije na temelju dokaza koji se nalaze u spisu, te naglasio da je apelantu za prekršaj koji mu je stavljen na teret izrečena novčana kazna ispod najmanje mjere kazne propisane za taj prekršaj (u iznosu od 500,00 KM), iako je za taj prekršaj propisana novčana kazna u iznosu od 1.000,00 do 8.000,00 KM.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Također, apelant navodi da su „redovni sudovi bili pristrasni budući da su utvrdili apelantovu prekršajnu odgovornost samo na osnovu zahtjeva ovlaštenog organa i prihvata odgovornosti za prekršaj apelantovog punomoćnika“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na pristup sudu, kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/19 (DP "BRAJKO" d.o.o. Bosansko… | Sudska praksa | Aktio