Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-484/19 (S. H.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-484/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-484/19, rješavajući apelaciju Sene Hatibović, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sena Hatibović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 547060 16 Kž od 30. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 547060 16 K od 22. ožujka 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sena Hatibović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Fadil Abaz, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 1. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 547060 16 Kž od 30. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 547060 16 K od 22. ožujka 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantica je proglašena krivom da je počinila kazneno djelo Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 3. u vezi sa člankom 332. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH) za radnje bliže opisane u izreci pobijane presude (da je propustila brzinu kretanja vozila prilagoditi uslijed kiše mokrom i klizavom kolovozu, pa je u jednom trenutku izgubila kontrolu nad upravljačem vozila što je dovelo do destabilizacije i prelaska vozila na lijevu prometnu traku, iako je bila svjesna da uslijed ovakvog načina vožnje može izazvati opasnost za druge sudionike u prometu, pa je prelaskom u lijevu prometnu traku prednjim dijelom vozila udarila u vozilo marke „Fiat Uno“ što je za krajnju posljedicu imalo nanošenje teške tjelense ozljede vozaču tog vozila R. G.), pa joj je primjenom članaka 41., 49.,60. i 62. KZ FBiH izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od 1 (jedne) godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Također, je na osnovu članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine oštećeni R. G. sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućen na parnični postupak.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je vještak odbrane A.H. brzinu kretanja apelantičinog vozila precizirao na 51 km/h, a sigurnu brzinu zanošenja i proklizavanja u zoni krivine na 57 km/h na suhom kolovozu, dok je vještak tužiteljstva S.K. utvrdio da je brzina kretanja apelantičinog vozila u trenutku nezgode iznosila 70 km/h, a sigurna brzina kretanja motornih vozila je svaka ona koja ne prelazi vrijednost 50 km/h, stoga sud nalazi da navedena odstupanja u zaključcima vještaka nisu od značaja za odluku, i predstavljaju dopustive različitosti koje su posljedica teoretsko-metodoloških pristupa vještačenja. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je van svake razumne sumnje dokazano da je kolovoz na navedenoj dionici puta bio vidljivo mokar i klizav, pri kojem stanju na putu je sigurna brzina kretanja je svaka brzina prilagođena uvijetima kolovoza, te je osnovni uzrok nastanka nezgode što apelantica nije prilagodila vožnju mokrom i klizavom kolovozu. Konačno, prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio mišljenje vještaka odbrane da je razlog zanošenja i klizanja vozila povećanje koeficijenta trenja između pneumatike i kolovoza usljed prisutnosti nafte i ulja na kolovozu kao i mokrog kolovoza sa nagibima, imajući u vidu da je apelantica morala da vidjeti da je kolovoz mokar i klizav, te da je potrebna veća opreznost.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud cijenio sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, kako dokaze optužbe tako i dokaze odbrane. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno zaključio da je apelantica kritične prilike morala vidjeti da je kolovoz bio mokar i klizav (a što su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci odbrane), te da navedeno proizilazi i iz obavijesti BIHAMK d.o.o. (koji dokaz je proveden na prijedlog odbrane) kojom su vozači kritičnog dana upozoreni da se na spornoj dionici promet odvija otežano i usporeno, uz savijet da voze maksimalno oprezno i drže odstojanje. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da navedena obavijest ne umanjuje odgovornost apelantice, niti isključuje njenu obavezu da obrati pažnju i da prilagodi brzinu kretanja stanju na putu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da nije bilo razloga da sud ne povjeruje u iskaz, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S. K. u pogledu ocjene okolnosti prometnog udesa. Apelacioni navodi

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica je istakla da se drugostupanjski sud nije upustio u ocjenu žalbenih navoda apelantice, pa samim time ni u propuste prvostupanjskog suda, a bio je dužan obrazložiti iz kog razloga žalbeni navodi nisu osnovani.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te na način na koji je obrazloženja drugostupanjska presuda. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza. U odnosu na apelantičine navode da Kantonalni sud nije odgovorio na njene navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantičine navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-484/19 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio