Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3927/17 (B. K., Vlasnica SUR Restoran "Vodenica" Šipovo)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3927/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3927/17, rješavajući apelaciju Branke Knežić, vlasnice SUR restoran „Vodenica“ Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Knežić, vlasnice SUR restoran „Vodenica“ Šipovo, podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 097461 17 Pž od 28. augusta 2017. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Knežić, vlasnice SUR restoran „Vodenica“ Šipovo, podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 097461 17 Pž od 28.
augusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Knežić, vlasnica SUR restoran „Vodenica“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Šipova podnijela je 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 097461 17 Pž od 28. augusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 13. marta 2019. godine zatraženo je od Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), od Višeg privrednog suda i od MH Elektrodistribucija Republike Srpske – ZP Elektrokrajina a.d. Banjaluka – RJ Elektrodistribucija Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužilac) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Viši privredni sud je dostavio 21. marta 2019. godine, tužilac 26. marta 2019. godine, a Okružni privredni sud 28. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 18. aprila 2012. godine Okružnom privrednom sudu podnio tužbu protiv apelantice zbog duga. Apelantica je 12. juna 2012. godine dostavila sudu odgovor na tužbu, u kojem je, između ostalog, istakla prigovor stvarne nadležnosti Okružnog privrednog suda. Apelantica, iako je bila uredno obaviještena, nije pristupila ni na pripremno ročište koje je održano 10. marta 2016. godine (zapisnik s pripremnog ročišta je apelantici uredno dostavljen), niti na ročište za glavnu raspravu koje je održano 11. aprila 2016. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica Okružnom privrednom sudu, podneskom od 8. aprila 2016. godine, predložila dokaze koji će se izvesti na ročištu za glavnu raspravu, između ostalih i saslušanje svjedoka M. K. Navedeni podnesak sud nije primio do održavanja ročišta za glavnu raspravu, te je ročište održano bez prisustva uredno obaviještene apelantice. Okružni privredni sud je 15. aprila 2016. godine apelantici dostavio zapisnik sa glavne rasprave i obavijest o datumu kada će biti donijeta prvostepena presuda i na koji način će presuda biti dostavljena parničnim strankama.
6. Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 097461 12 Mals od 13. maja 2016. godine obavezao apelanticu da tužiocu plati određeni novčani iznos na ime duga za isporučenu i utrošenu električnu energiju.
7. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, te je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.
8. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je u skladu sa članom 33. stav (1) Zakona o sudovima propisano da Okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava iz obaveze proistekle iz vrijednosnih papira u kojim su obje stranke u postupku pravno lice ili fizičko lice koje u svojstvu samostalnog preduzetnika obavlja privrednu ili drugu registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja. U vezi s tim, naveo je da je apelantica u vrijeme kada je nastao dug prema tužiocu imala radnju i kao samostalni preduzetnik je obavljala ugostiteljsku djelatnost kao osnovno zanimanje, zbog čega je neosnovan njen prigovor da Privredni sud nije nadležan da rješava u predmetnom postupku.
9. Okružni privredni sud je naveo da je iz provedenih materijalnih dokaza, te saslušanjem svjedoka (detaljno navedenih na str. 2. i 3. presude) utvrdio da je apelantica neovlašteno koristila električnu energiju na način da je kao krajnji kupac onemogućavala pravilno registriranje preuzete električne energije i snage, a članom 90. tačka b. Općih uvjeta za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) takva radnja je predviđena kao jedan od načina neovlaštene potrošnje električne energije. Naveo je da je članom 91. Općih uvjeta propisano da distributer utvrđuje period za koji se vrši obračun neovlaštene potrošnje. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da je tužilac izvršio obračun neovlašteno preuzete električne energije na način da je količinu neovlašteno utrošene aktivne energije za kategoriju ostala potrošnja na niskom naponu utvrdio kao proizvod obračunske snage, broja radnih dana u periodu neovlaštene potrošnje i broja časova, a na način kako slijedi u članu 92. Općih uvjeta. Naveo je da je članom 93. Općih uvjeta propisana naknada za neovlašteno utrošenu električnu energiju, koja odredba sadrži troškove obračunate električne energije i obračunsku snagu, pa se na tako obračunatu količinu primjenjuju cijene određene po kategorijama potrošača, u konkretnom slučaju kategoriju potrošača koji je svrstan u „ostala potrošnja“.
10. Okružni privredni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio izvedene dokaze jer su izvedeni u skladu s pravilom o teretu dokazivanja, te da je utvrdio da su tužilac i apelantica bili u kupoprodajnom ugovornom odnosu kako propisuje odredba člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 26. ZOO, u kojem je tužilac apelantici isporučivao robu za koju je ispostavljao račune i iz tog ugovornog odnosa je nastala apelanticina obaveza da plati cijenu za isporučenu robu u skladu sa članom 262. ZOO.
11. Apelantica je protiv navedene presude 25. maja 2016. godine podnijela žalbu, te je podnijela i prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Apelantica je prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnijela zato što sud nije blagovremeno primio njen podnesak od 8. aprila 2016. godine, te na ročištu za glavnu raspravu nije izveden dokaz saslušanje svjedoka M. K.
12. Okružni privredni sud je rješenjem od 16. decembra 2016. godine apelanticin prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je članom 329. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se može zahtijevati povrat u pređašnje stanje u roku od osam dana od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, od dana kada je za to saznala. Stavom (3) istog člana je propisano da se poslije proteka 60 dana od dana propuštanja ne može tražiti povrat u pređašnje stanje. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da je apelantica zapisnik s glavne rasprave i obavijest o datumu donošenja presude primila 15. aprila 2016. godine, od kada se računa rok blagovremenosti prijedloga, jer je apelantica najkasnije tada saznala za propuštanje. Apelantica je prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnijela 25. maja 2016. godine, tj. nakon proteka roka od osam dana od dana prijema zapisnika o održavanju glavne rasprave i obavijesti kao dana saznanja za propuštanje. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju protekao subjektivni rok za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje, te je prijedlog neblagovremen. Apelantica je protiv navedenog rješenja 26. decembra 2016. godine podnijela žalbu. Predmet je radi odlučivanja o podnesenim žalbama (protiv presude od 13. maja 2016. godine i protiv rješenja od 16. decembra 2016. godine) dostavljen Višem privrednom sudu.
13. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 097461 17 Pž od 28. augusta 2017. godine odbio apelanticine žalbe, potvrdio presudu Okružnog privrednog suda od 13. maja 2016. godine i rješenje Okružnog privrednog suda od 16. decembra 2016. godine.
14. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je između ostalog naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka pravilno utvrdio da je apelantica neovlašteno koristila isporučenu električnu energiju, što je tužilac konstatirao zapisnikom od 20. oktobra 2011. godine i prema obračunu od 25. oktobra 2011. godine to je predstavljao novčani iznos koji se tužbom potražuje. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je apelantica, nakon uklanjanja odvoda s brojila, neovlašteno trošila električnu energiju na način da je kao krajnji kupac onemogućavala pravilno registriranje preuzete električne energije i snage, što se u skladu sa članom 90. tačka b. Općih uvjeta smatra kao neovlaštena potrošnja električne energije. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelantica i tužilac bili u kupoprodajnom odnosu, da je tužilac apelantici isporučivao robu i dostavljao račune, te da je u skladu sa članom 262. ZOO apelantica u obavezi da tužiocu plati nastali dug.
15. Viši privredni sud je naveo da odredba člana 77. ZPP obavezuje obje stranke da se do pripremnog ročišta u potpunosti pripreme za postupak i da budu spremne iznijeti sve relevantne činjenice i pribaviti sve dokaze koji će im poslužiti u toku postupka. Ukoliko to stranke ne učine posljedice nepostupanja snose same stranke. U vezi s tim, naveo je da je novo raspravno načelo zamijenilo načelo materijalne istine koje podrazumjeva koliko činjenica toliko i prava i oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Svaka stranka u svojim izlaganjima treba da iznese sve činjenice koje su potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne strane. Naveo je da je apelantica u odgovoru na tužbu predložila da se u svojstvu svjedoka sasluša M. K. Međutim, kako nije pristupila ni na pripremno ročište, ni na ročište za glavnu raspravu, to su neosnovani njeni navodi da joj sud nije omogućio izvođenje dokaza.
16. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica u vrijeme kada je nastao dug prema tužiocu imala radnju i kao samostalni preduzetnik obavljala ugostiteljsku djelatnost kao osnovno zanimanje, pa je i pravilno odbijen apelanticin prigovor da Privredni sud nije nadležan da rješava u ovoj pravnoj stvari, tj. u skladu sa članom 33. Zakona o sudovima prvostepeni sud je pravilno odlučio o stvarnoj nadležnosti.
17. U odnosu na apelanticinu žalbu podnijetu protiv rješenja kojom je odbačen njen prijedlog za povrat u pređašnje stanje, Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju protekao subjektivni rok za izjavljivanje prijedloga jer je apelantica zapisnik s glavne rasprave i obavijest o datumu donošenja presude primila 15. aprila 2016. godine i da je od tog dana najkasnije saznala za propuštanje. Kako je prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnesen 25. maja 2016. godine, evidentno je da je protekao rok od osam dana i da je prijedlog neblagovremen.
18. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje je apelantica žalbom ukazivala, niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelantica smatra da u predmetnom postupku privredni sudovi nisu imali stvarnu nadležnost za postupanje jer je apelantica kao vlasnica samostalne ugostiteljske radnje prestala da obavlja tu djelatnost prije podnošenja tužbe (SUR je prestao da radi 21. januara 2012. godine, a tužba je podnesena 18. aprila 2012. godine), te da je u konkretnom slučaju mogla biti tužena samo ona kao fizičko lice, a ne kao vlasnica samostalne ugostiteljske radnje. Apelantica navodi da je nakon prestanka rada njene radnje objekt preuzelo drugo lice koje je i nastavilo obavljati djelatnost u istom objektu, te da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, tj. osnovanost duga za koji se apelantica tereti. Apelantica navodi da je zbog obaveza koje ima kao majka dvoje maloljetne djece prestala da obavlja ugostiteljske poslove, da zbog toga nije ni mogla pristupiti na zakazana ročišta, te da je pismenim putem predlagala dokaze koje će sud izvesti na ročištu, što sud nije učinio. Apelantica navodi da je podneskom od 8. aprila 2016. godine predložila sudu dokaze koje će izvesti na ročištu za glavnu raspravu, ali da poslati podnesak sud nije primio do održavanja glavne rasprave (glavna rasprava je održana 11. aprila 2016. godine), te nije izveo dokaze koje je apelantica predložila, između ostalih i saslušanje svjedoka M. K. čiji bi iskaz pomogao da se na zakonit način riješi sporno pitanje nastalog duga. Apelantica navodi da je zbog tog propusta sudu podnijela i prijedlog za povrat u pređašnje stanje, koji je sud odbacio kao neblagovremen jer je pogrešno računao rokove. Apelantica smatra da je njen prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnesen blagovremeno, tj. u roku od 60 dana od dana saznanja za propust, a kako to propisuju odredbe ZPP. Apelantica navodi da nije neovlašteno koristila električnu energiju, već da je do „neregistriranja“ jednog dijela utrošene energije najvjerovatnije došlo zbog kvara.
21. Apelantica je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražila naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Viši privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene presude.
23. U odgovoru na apelaciju Okružni privredni sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Naveo je da je sud u predmetnom postupku postupao u razumnim rokovima i u skladu s Pravilnikom o načinu rješavanja predmeta koji je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće, da sud nije povrijedio apelanticina prava navedena u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
24. U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da apelanticine navode iz apelacije smatra neosnovanim, te da podnesena apelacija služi u svrhu produžavanja postupka.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US i 49/09) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 17.
Svaki sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
26. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 37/12) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju:
a)u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira, u kojima su obje stranke u postupku pravno ili fizičko lice, koje u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavlja privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja, […]
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 262. stav 1.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
28. Opšti uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 85/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet) Opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljem tekstu: Opšti uslovi) se uređuju:
a) uslovi i način priključenja objekata krajnjih kupaca ili proizvođača električne energije na distributivnu mrežu, uključujući i izdavanje elektroenergetske saglasnosti,
d) način na koji se utrošena električna energija mjeri, očitava, obračunava i naplaćuje,
đ) obaveze krajnjeg kupca / proizvođača u pogledu zaštite mjernih uređaja koji su na njegovom posjedu od neovlaštenog pristupa, lj) način utvrđivanja snage i količine neovlašćeno utrošene električne energije, kao i način obračuna i naplate tih količina električne energije i
m) ostali odnosi između distributera, snabdjevača, krajnjih kupaca i proizvođača čiji su objekti priključeni na distributivnu mrežu.
Član 7. stav đ) (Prava krajnjeg kupca)
đ) podnijeti prigovor na nedopuštenu radnju, propust ili grešku elektroenergetskog preduzeća u skladu sa Opštim uslovima.
Član 70. stav 1.
(Mjerno mjesto) (1)Isporučena i preuzeta električna energija i snaga mjere se odgovarajućim mjernim slogom na mjernom mjestu koje se po pravilu nalazi na primopredajnom mjestu, ukoliko elektroenergetskom saglasnošću ili ugovorom o priključenju nije drugačije određeno.
[…] Član 80.
(Korekcija obračuna zbog greške u mjerenju) (1)Ako se zapisnički utvrdi da je obračunska konstanta mjernog sloga bila pogrešno utvrđena, vrši se naknadni obračun po ispravljenoj konstanti.
Član 90.
(Pojam neovlaštene potrošnje) (1)Pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva se potrošnja u slučaju:
a)priključenja objekata na distributivnu mrežu bez elektroenergetske saglasnosti i / ili ugovora o priključenju, ugovora o snabdijevanju i ugovora o pristupu ili samovoljnog priključenja na distributivnu mrežu nakon isključenja zbog razloga navedenih u članu 98. Općih uvjeta, b)kada krajnji kupac onemogućava pravilno registriranje preuzete električne energije i snage, […] Član 91.
(Utvrđivanje perioda neovlaštene potrošnje) (1)Distributer utvrđuje period za koji se vrši obračun neovlaštene potrošnje električne energije, na osnovu podataka o izvršenju radnji iz člana 90. Opštih uslova, […] Član 92.
[…] b)količina neovlašteno utrošene aktivne energije za kategoriju ostala potrošnja na niskom naponu utvrđuje se kao proizvod obračunske snage iz tačke
a) ovog stava, broja radnih dana u periodu neovlaštene potrošnje i broja sati, kako slijedi:
1)za jednosmjenski rad osam sati dnevno, 2)za dvosmjenski rad 16 sati dnevno i 3)za trosmjenski rad 24 sata dnevno;
Član 93.
(Nadoknada za neovlašteno utrošenu električnu energiju) (1)Za slučaj neovlaštene potrošnje iz člana 90. Opštih uslova nadoknada za neovlašteno utrošenu električnu energiju sadrži troškove:
a)obračunate električne energije, u skladu sa članom 92. Opštih uslova, b)obračunske snage, u skladu sa članom 92. Opštih uslova i
v) ostale troškove prouzrokovane neovlaštenom potrošnjom.
[…] VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda od 28. augusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je apelaciju podnijela 15. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate duga nastalog iz obligacionopravnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a) U odnosu na osporenu odluku
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje osnovanosti postojanja duga nastalog zbog neovlaštene potrošnje električne energije, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu prava od strane redovnih sudova koji su utvrdili da je apelantica zbog neovlaštenog korištenja električne energije u objektu u kojem je obavljala samostalnu ugostiteljsku djelatnost dužna tužiocu da plati određeni novčani iznos.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
41. Dovodeći u kontekst naprijed citirane stavove, obrazloženje osporene presude i relevantne propise Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, nema proizvoljnosti u primjeni procesnog prava kada je Viši privredni sud, u osporenoj odluci, prihvatio kao potpuno i pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te u vezi s tim nije u nadležnosti Ustavnog suda da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza kada je ta procjena u obrazloženju odluke redovnog suda jasna i argumentirana i kada se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnom. Ustavni sud, također, zapaža da nema proizvoljnosti u obrazloženju Višeg privrednog suda koji je potvrdio stav prvostepenog suda i naveo da su u konkretnom slučaju, u skladu s odredbom člana 33. Zakona o sudovima, privredni sudovi bili stvarno nadležni za rješavanje u predmetnom postupku. Dakle, u predmetnom postupku je sudio sud koji je bio stvarno nadležan i osporenu odluku je donio zakonom ustanovljeni sud, a apelantici nije bilo uskraćeno pravo da pred nadležnim sudom osporava navode iz tužbe, niti da predlaže i provodi dokaze, te da osporava dokaze koje je tokom postupka predlagao tužilac. Ustavni sud zapaža da apelantica na pripremno ročište i na ročište za glavnu raspravu, iako je bila uredno obaviještena o datumu njihovog održavanja, nije pristupila zbog privatnih razloga, a na te razloge sud nije mogao utjecati i nije utjecao, već je provodio postupak po relevantnim odredbama procesnog zakona.
42. Ustavni sud zapaža da nema ni proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava jer je sud, suprotno apelanticinim navodima, primjenjivao relevantne odredbe ZOO i Opće uvjete i za to je dao odgovarajuće obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnim.
43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u toku postupka pred redovnim sudovima apelantica ničim, osim tvrdnjom koju je iznosila u pismenim podnescima i u žalbi, nije osporavala da nije osnovano tužiočevo potraživanje prema njoj. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelantica u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bila onemogućena, niti joj je na taj način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi. Zbog navedenog, Ustavni sud apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na razuman rok Relevantna načela
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 18. aprila 2012. godine i da je okončan presudom Višeg privrednog suda od 28. augusta 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi pet godina i četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupaka
47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku, koji po zakonu nije hitne prirode, te da se ne radi o složenom predmetu.
48. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da se apelantica u predmetnom postupku ponašala pasivno, da, iako uredno obavještena, nije pristupila ni na jedno održano ročište iz privatnih razloga, te da dopis sudu upućen za glavnu raspravu u kojem je predložila dokaze koji trebaju da se izvedu na ročištu za glavnu raspravu nije poslala blagovremeno (dopis je poslala poštom 8. aprila 2016. godine, a ročište za glavnu raspravu je bilo zakazano za 11. april 2016. godine). Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica i prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnijela neblagovremeno jer je Okružni privredni sud rješenjem od 16. decembra 2016. godine prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbacio kao neblagovremen, a taj stav je potvrdio i Viši privredni sud. Navedeno ponašanje je u značajnoj mjeri utjecalo na tok i ishod predmetnog postupka.
49. Ocjenjujući ponašanje Okružnog privrednog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružnom privrednom sudu bio potreban vremenski period od četiri godine da donese prvostepenu presudu, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja evidentno dug period. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni privredni sud o apelanticinom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje odlučio rješenjem od 16. decembra 2016. godine, tj. sedam mjeseci nakon podnošenja prijedloga za povrat u pređašnje stanje (prijedlog je podnijet 23. maja 2016. godine), što samo po sebi nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku. Kao opravdanje za dužinu trajanja postupka taj sud je naveo veliki broj predmeta i obavezu postupanja u skladu s Planom rješavanja starih predmeta, što ukazuje da periodi neaktivnosti nisu bili bezrazložni i da je sud provodio planske aktivnosti s ciljem rješavanja starih predmeta prema hronološkom redu.
50. Ocjenjujući ponašanje Višeg privrednog suda, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u predmetnom postupku u razumnom roku donio drugostepenu odluku (28. augusta 2017. godine), tj. osam mjeseci nakon što je Okružni privredni sud odlučio o apelanticinom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, te da se u konkretnom slučaju ponašao efikasno.
51. Imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je na dvije instance trajao ukupno pet godina i četiri mjeseca, a u kom periodu su donijete tri sudske odluke (dvije meritorne i jedna procesna), te imajući u vidu apelanticino ponašanje, njenu pasivnost i neblagovremeno dostavljanje podnesaka sudu, kao i okolnost da je apelantica do konačne odluke u predmetnom postupku došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ipak nije došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
52. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
53. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku to apelantici ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak (koji po zakonu nije hitne prirode) na dvije instance trajao pet godina i četiri mjeseca, u kom periodu su donijete tri sudske odluke (dvije meritorne i jedna procesna), a imajući u vidu da se apelantica u predmetnom postupku ponašala pasivno, da nije blagovremeno dostavljala podneske sudu što je utjecalo na tok predmetnog postupka, zbog čega u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.
55. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je osnovano tužiočevo potraživanje i obavezali apelanticu da tužiocu plati dug u određenom novčanom iznosu, a u obrazloženju osporene odluke, kojom je u cijelosti potvrđena prvostepena presuda, Viši privredni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
56. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević