Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2161/17 (A. K. E.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2161/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2161/17, rješavajući apelaciju Azre Kekić-Etemoski, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Azre Kekić-Etemoski podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 033074 16 Rev od 15. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Azra Kekić-Etemoski (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 033074 16 Rev od 15. marta 2017. godine. Apelantica je u periodu od 5. juna 2017. godine do 29. maja 2019. godine u više navrata podnescima dopunjavala apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Pravobranilaštva Republike Srpske, zastupnika Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zatraženo je 17. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i protivnik predlagača su dostavili odgovore na apelaciju 24. odnosno 29. oktobra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantici su rješenjem Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Bijeljina (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) broj 07-473-17/93 od 17. decembra 1993. godine, u svrhu izgradnje administrativne zgrade Eparhijski dom Srpske pravoslavne crkve u Bijeljini, potpuno eksproprirane nekretnine u ulici Jovana Dučića broj 35, i to prizemna stambena zgrada površine 28 kvadratnih metara i dvorište površine 81 kvadratni metar preciziranih zemljišnoknjižnih oznaka. Apelanticu je u predmetnom upravnom postupku zastupala privremena zastupnica Jasminka Hujdurović, advokat iz Bijeljine, budući da je apelantica zbog ratnih dešavanja napustila BiH. Protiv navedenog rješenja nije ulagana žalba i ono je postalo pravosnažno i izvršno 6. januara 1994. godine. Također, u upravnom postupku nije određena naknada za apelanticine eksproprirane nekretnine koje su 1994. godine srušene, kao i drugi stambeni objekti kako je predviđao regulacioni plan.
6. Apelantica je 9. augusta 2011. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražila da sud obaveže protivnika predlagača kao tuženog da joj za porodičnu kuću površine 118 kvadratnih metara isplati precizirani iznos, zatim za pokretne stvari, kao i za izgubljenu dobit usljed nekorištenja u visini zakupa od 17. decembra 1993. godine do dana podnošenja tužbe.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 P 033074 11 P od 20. decembra 2011. godine parnični postupak je, u smislu odredbe člana 18. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obustavljen i odlučeno je da će se nastaviti u skladu s pravilima vanparničnog postupka. Osporene odluke
8. U ponovnom postupku Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 V 033074 14 V 2 od 2.
decembra 2014. godine, koje je ispravljeno Rješenjem istog suda broj 80 0 V 033074 14 V 2 od 13. maja 2015. godine, utvrđena je naknada za eksproprirane nekretnine označene preciziranim zemljišnoknjižnim oznakama koje se sastoje od stambenog objekta površine 72 kvadratna metra i zemljišta površine 109 kvadratnih metara, i to za stambeni objekat iznos od 105.000,00 KM, za zemljište iznos od 58.200,00 KM i za vanjsko uređenje dvorišta 5.000,00 KM, što čini ukupnu vrijednost od 168.200,00 KM (stav I izreke). Stavom II izreke utvrđena je naknada za zakupninu stambenog prostora u iznosu od 250,00 KM koja pripada apelantici za svaki mjesec, počevši od 1. aprila 1994. godine pa nadalje do konačne isplate, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja se ima obračunavati za svaki mjesec od 1. maja 1994. godine. Stavom III izreke obavezan je protivnik predlagača da apelantici isplati iznos od 168.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 1994. godine kao dana ulaska u posjed pa do konačne isplate. Stavom IV izreke obavezan je protivnik predlagača da joj isplati iznos od 61.500.00 KM na ime zakupnine za stambeni prostor, i to za period od 1. aprila 1994. godine do 1. novembra 2014. godine, što ukupno iznosi 246 mjeseci po 250,00 KM za svaki mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom koja se ima obračunavati za svaki mjesečni obrok počevši od 1. maja 1994. godine pa do konačne isplate. Stavom V izreke obavezan je protivnik predlagača da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 14.610,00 KM.
9. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka građevinske struke (kojem stranke nisu prigovarale) prema kojem tržišna vrijednost ekspropriranog zemljišta iznosi 58.200,00 KM, tržišna vrijednost stambenog objekta 105.000,00 KM (pri čemu je vještak računao da je površina tog objekta 72 kvadratna metra), a građevinska vrijednost (jer je građen bez građevinske dozvole) 86.400,00 KM, zatim da je vrijednost vanjskog uređenja dvorišta 5.000,00 KM, a mjesečna zakupnina za stambeni prostor 250,00 KM. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je, pozivom na odredbe člana 53. stav 1. i člana 54. Zakona o eksproprijaciji, obavezao apelanticinog protivnika da apelantici na ime naknade za ekspropriranu imovinu isplati ukupan iznos od 168.200,00 KM s pripadajućom zateznom kamatom. Pri tome je sud smatrao da apelantica ima pravo na naknadu za stambeni objekat (površine 72 kvadratna metra) za koji je apelantica tvrdila da je postojao na licu mjesta (istaknuto je također da je apelantica tvrdila da je stan u predmetnom stambenom objektu imao površinu od 118 kvadratnih metara, ali da nije prigovarala nalazu vještaka kada je vrijednost računao prema površini od 72 kvadratna metra, ni odluci suda kojom je prihvaćena ova površina), te je donio navedenu odluku. U obrazloženju je također istaknuto da je apelantica predmetni stambeni objekat kupila 14. maja 1987. godine, koji je adaptirala i dogradila, te da objekat nema građevinsku dozvolu.
10. Protivnik predlagača se žalio protiv navedenog rješenja Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
11. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 V 033074 15 Gž 2 od 18. jula 2016. godine žalba protivnika predlagača je djelimično uvažena i prvostepeno rješenje djelimično preinačeno tako što je apelanticin protivnik obavezan da apelantici isplati novčanu naknadu od 58.200,00 KM za eksproprirano zemljište u površini od 109 kvadratnih metara, novčanu naknadu od 86.400,00 KM (umjesto iznosa od 105.000,00 KM koji je odredio prvostepeni sud) za eksproprirani stambeni prizemni objekat s potkrovljem koji se nalazi na naznačenom zemljištu i novčanu naknadu od 5.000,00 KM za uređenje ekspropriranog zemljišta kao dvorišta, to jeste ukupnu novčanu naknadu od 149.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. decembra 2014. godine (umjesto od 1. aprila 1994. godine kako je odredio prvostepeni sud) pa do dana isplate (stav I izreke). Stavom II izreke preinačeno je prvostepeno rješenje na način da je apelanticin protivnik obavezan da apelantici na ime neostvarene koristi u vidu mjesečnih zakupnina za predmetni stambeni objekat sa zemljištem u periodu od 1. jula 1996. godine (umjesto od 1. aprila 1994. godine kako je odredio prvostepeni sud) pa do 31. jula 2011. godine isplati ukupan iznos od 45.250,00 KM (umjesto iznosa od 61.500,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. augusta 2011. godine (a ne od 1. maja 1994. godine kako je odredio prvostepeni sud) pa do dana isplate i neostvarenu korist u vidu mjesečnih zakupnina od po 250,00 KM za period od 1. augusta 2011. godine pa do 1. novembra 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom na svaku dosuđenu tekuću mjesečnu zakupninu počevši od prvog dana narednog mjeseca pa do dana isplate. Stavom III izreke prvostepeno rješenje je preinačeno u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelanticin protivnik obavezan da apelantici na ime troškova vanparničnog postupka isplati iznos od 8.120,00 KM (umjesto iznosa od 14.610,00 KM).
12. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, imajući u vidu da predmetni stambeni objekat nije legaliziran, ali da apelantica, shodno odredbi člana 53. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, ima pravo na naknadu u visini ulaganja jer bi mogla naknadno legalizirati taj stambeni objekat da nije porušen, preinačio prvostepeno rješenje i dosudio naknadu za stambeni objekat (i to za površinu od 72 kvadratna metra) u visini njegove građevinske, a ne tržišne vrijednosti. Zatim je utvrdio naknadu za izgubljenu dobit od 1. jula 1996. godine (a ne od 1. aprila 1994. godine kako je to uradio prvostepeni sud) jer je, prema mišljenju Okružnog suda, apelantica tek od tada, po prestanku rata i ratnog stanja, mogla ostvarivati korist izdavanjem svog stambenog objekta u zakup, te je na sve dosuđene iznose dosudio zateznu kamatu najranije od dana donošenja prvostepene presude (a ne od 1. aprila 1994. godine kako je postupio prvostepeni sud).
13. Apelanticin protivnik je protiv navedenog rješenja Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 V 033074 16 Rev od 15. marta 2017. godine reviziju djelimično usvojio, pobijano rješenje Okružnog suda preinačio u dijelu kojim je određena naknada za stambeni objekat tako da se za stambeni objekat površine 28 kvadratnih metara utvrđuje naknada u iznosu od 42.000,00 KM i obavezuje apelanticin protivnik da ovaj iznos isplati apelantici sa zakonskom zateznom kamatom od 2. decembra 2014. godine do isplate i u dijelu kojim je utvrđena naknada za zakupninu stambenog prostora tako što se ovaj zahtjev odbija u cjelini, dok se revizija odbija u ostalom dijelu kojim je utvrđena naknada za eksproprirano zemljište površine 109 kvadratnih metara u iznosu od 58.200,00 KM i za vanjsko uređenje dvorišta u iznosu od 5.000,00 KM i obavezan apelanticin protivnik da te iznose plati apelantici sa pripadajućom zateznom kamatom (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju kako je precizirano u izreci.
14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iznosi dosuđeni na ime naknade za eksproprirano zemljište od 58.200,00 KM i na ime vrijednosti vanjskog uređenja dvorišta od 5.000,00 KM nisu bili sporni tokom žalbenog postupka, niti je odluka u ovom dijelu posebno pobijana revizijom, pa se tim dijelom osporenog drugostepenog rješenja, uz konstataciju da su nižestepene odluke u ovom dijelu pravilne i zakonite, Vrhovni sud nije posebno ni bavio.
15. Dalje je istaknuto da, prema odredbi člana 70. Zakona o eksproprijaciji koji se u konkretnom postupku primjenjuje saglasno odredbi člana 76. stav 2. istog zakona (jer do dana stupanja na snagu tog zakona nije u predmetnom slučaju zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka), ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni organ uprave dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom redovnom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nekretnina radi određivanja naknade. Slična odredba sadržana je i u članu 158. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku, kao i u članu 147. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku koji je ranije bio na snazi. Odredbama čl. od 53. do 67. Zakona o eksproprijaciji regulirana su pravila, način i okolnosti koje se uzimaju u obzir pri određivanju visine naknade za ekspropriranu imovinu (zemljište, zgrade, voćna stabla, vinova loza, šuma). Vrhovni sud je istakao da je smisao spomenutih zakonskih odredbi u tome da se u vanparničnom postupku određuje pravična naknada samo za eksproprirane nekretnine, to jeste za one koje su obuhvaćene pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji. Za nekretnine, odnosno imovinu koja nije obuhvaćena postupkom eksproprijacije, nema osnova za određivanje pravične naknade u vanparničnom postupku.
16. Polazeći od navedenog, Vrhovni sud je smatrao pravilnom tvrdnju apelanticinog protivnika da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta dosuđivanju pravične naknade za stambeni objekat površine 72 kvadratna metra budući da pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji od 17. decembra 1993. godine nije ekspropriran takav objekat, nego prizemna stambena zgrada površine 28 kvadratnih metara. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, rješenjem o eksproprijaciji utvrđuje se obim eksproprirane imovine, a u vanparničnom postupku samo određuje naknada za tu imovinu u obimu utvrđenom rješenjem o eksproprijaciji.
17. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je prigovore u pogledu površine i spratnosti predmetnog objekta apelantica mogla isticati u upravnom postupku eksproprijacije (uključujući i stavljanje prijedloga za ponavljanje tog postupka, te vođenje upravnog spora), ali ne i u konkretnom vanparničnom postupku utvrđivanja naknade. Ukoliko raniji vlasnik, odnosno korisnik nalazi da su mu u postupku eksproprijacije povrijeđena prava na nekretninama koje nisu obuhvaćene rješenjem, na raspolaganju mu stoje pravna sredstva propisana Zakonom o općem upravnom postupku, uz specifičnosti koje propisuje Zakon o eksproprijaciji i koje se odnose na eksproprijaciju kao poseban postupak, ili eventualno, pokretanje parničnog postupka za naknadu štete.
18. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je pobijano rješenje u predmetnom dijelu preinačio i naknadu za stambeni objekat dosudio prema površini utvrđenoj pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji, imajući u vidu tržišnu vrijednost od 105.000,00 KM koju je računao vještak za površinu od 72 kvadratna metra. Kako se radi o površini od 28 kvadratnih metara, utvrđenoj navedenim pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji, što predstavlja 40% u odnosu na površinu od 72 kvadratna metra za koju je računata tržišna vrijednost, apelantici je po tom osnovu dosuđen iznos od 42.000,00 KM (40% od iznosa od 105.000,00 KM). Dosuđena je tržišna vrijednost, a ne građevinska jer je očigledno da je na predmetnoj parceli postojao stambeni objekat u vrijeme kada je (1987. godine) apelantica kupila te nekretnine i da ga je ona kasnije adaptirala i dogradila u većim gabaritima, za šta nije imala potrebnu saglasnost i dozvolu nadležnih organa. Suprotno zaključku drugostepenog suda, kako je naveo Vrhovni sud, ne čini se vjerovatnim da bi apelantica naknadno mogla izvršiti legalizaciju predmetnog objekta, budući da je rješenjem Općinske komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i urbanizam Općine Bijeljina od 11. novembra 2015. godine odbijen zahtjev njenog pravnog prednika za adaptaciju ranijeg porodičnog stambenog objekta na naznačenom zemljištu, a urbanističkim planom iz tog perioda broj 2/85 nije na tom prostoru predviđena individualna stambena izgradnja, nego je na ovom i okolnom zemljištu bila planirana društveno-stambena izgradnja (gustina stanovanja 250 st/ha), pa se mogla izvršiti samo privremena legalizacija do realizacije provedbene planske dokumentacije, kako je utvrdio vještak građevinske struke. Prema tome, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantici se ne bi mogla dosuditi naknada za bespravno izgrađeni objekat i pod uvjetom da je takav objekat obuhvaćen pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 53. stav 2. Zakona o eksproprijaciji. Nije dokazano da je u vrijeme bespravne izgradnje (1988. godine) sporni objekat, koji je sagrađen bez urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, mogao biti legaliziran.
19. U pogledu zahtjeva za naknadu izgubljene koristi (član 62. Zakona o eksproprijaciji), Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantica nije ni tvrdila, pa tako ni dokazala, da je predmetne nekretnine prije izvršene eksproprijacije izdavala u zakup i da je tako ostvarivala materijalnu korist u vidu mjesečnih zakupnina. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 62. Zakona o eksproprijaciji da se apelanticin protivnik obaveže da joj isplati iznose zahtijevane po tom osnovu. Istaknuto je da je vrlo moguće, čak i izvjesno, da je apelantica zbog nekorištenja svojih nekretnina trpjela štetu. Ta šteta se mogla ogledati u visini zakupnine koju je eventualno plaćala za korištenje nekih drugih nekretnina za stanovanje, pa čak i u visini izgubljene zarade u vidu zakupnine koju bi ostvarila da predmetne nekretnine nisu eksproprirane (pod uvjetom da je po redovnom toku stvari bilo prirodno i očekivano da ih može izdati u zakup), ali apelantica takvu štetu nije tražila, niti se takav zahtjev može ostvariti u konkretnom vanparničnom, nego samo u parničnom postupku.
Izvršni postupak
20. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 80 0 I 079926 16 I od 18. novembra 2016. godine dopustio predloženo izvršenje rješenja Okružnog suda od 18. jula 2016. godine. Apelantica je sa svojim protivnikom 14. marta 2017. godine zaključila protokol o realizaciji pravosnažnog rješenja Okružnog suda od 18. jula 2016. godine u skladu sa zaključkom Skupštine općine Bijeljina od 1. marta 2013. godine. U protokolu je navedeno da su potpisnici saglasni da se predmetno izvršenje kod Osnovnog suda odloži do 31. decembra 2017. godine i zaključeni protokol dostavi Osnovnom sudu na daljnje postupanje. Također, protokolom je utvrđeno da ima snagu sporazuma o vansudskom poravnanju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ističe da je Vrhovni sud u konačnici pogrešno odlučio kada je usvojio dio revizije i preinačio rješenje Okružnog suda tako što je apelantici dosudio naknadu za stambeni objekat od 28 kvadratnih metara (umjesto 72 kvadratna metra). Apelantica smatra da je odluka Okružnog suda pravilna budući da je njen stambeni objekat imao veću površinu od 28 kvadratnih metara, kako je navedenom odlukom i utvrđeno. Dalje je navela da je 14. marta 2017. godine zaključila protokol o sukcesivnoj isplati duga od protivnika predlagača shodno pravosnažnom rješenju Okružnog suda od 18. jula 2016. godine. Apelantica smatra da je time protivnik predlagača priznao dug, odnosno da navedeni protokol ima snagu sporazuma o vansudskom poravnanju. Pozivanje protivnika predlagača da je on isplatio iznose prema rješenju Vrhovnog suda, prema apelanticinom mišljenju, bez utjecaja je na obaveze protivnika prema zaključenom protokolu.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Protivnik predlagača je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji. Posebno je istaknuto da su neosnovani navodi apelacije da je on priznao svoj dug zaključivanjem protokola o sukcesivnoj isplati duga. Naime, potpisivanje protokola je učinjeno jer je protivnik predlagača u tom momentu imao pravosnažnu i izvršnu odluku Okružnog suda, te se ne radi ni o kakvom priznanju duga, a uložena revizija ne odlaže izvršenje. Međutim, donošenjem odluke Vrhovnog suda i preinačenjem izvršne odluke, prema mišljenju apelanticinog protivnika, stavlja se van snage i zaključeni protokol. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08 i 121/10 – odluka US, 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 53. st. 1. i 2.
(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korišćenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost. (2) Za bespravno izgrađene objekte graditelju pripada pravo na naknadu u visini njegovih ulaganja, ako je u vrijeme izgradnje objekta ispunjavao uslove za legalizaciju istog.
Član 54.
(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Član 70.
(1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.
(2) Organ iz prethodnog stava može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu, ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.
(3) Ako organ uprave u određenom roku ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nepokretnosti, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.
Član 76. stav 2.
(2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 V 033074 16 Rev od 15. marta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporeno rješenje primila 13. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica pobija osporenu odluku tvrdeći da joj je tom odlukom povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelantica tražila da se utvrdi naknada za eksproprirane nekretnine, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4296/14 od 15. februara 2017. godine, stav 24, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je povodom apelanticinog zahtjeva za naknadu za eksproprirane nekretnine vanparnični postupak proveden na tri sudske instance, te da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici apelantici utvrđena naknada za njen stambeni objekat površine 28 kvadratnih metara, iako je odlukama nižestepenih sudova bila utvrđena naknada za površinu stambenog objekta od 72 kvadratna metra. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu apelanticine prigovore u pogledu površine i spratnosti njenog stambenog objekta, te da je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i argumentirane razloge zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dovoljno jasno obrazložio zašto je u konkretnom slučaju određena naknada za stambeni objekat od 28 kvadratnih metara ističući pri tome da se u vanparničnom postupku određuje pravična naknada samo za eksproprirane nekretnine, to jeste za one koje su obuhvaćene pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji, kao što je to u konkretnom slučaju rješenje Općinske uprave od 17. decembra 1993. godine (kojim je eksproprirana prizemna stambena zgrada površine 28 kvadratnih metara), pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o vanparničnom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu pravna sredstva koja su apelantici stajala na raspolaganju u pogledu njenih tvrdnji da je predmetni stambeni objekat imao veću površinu (uključujući i stavljanje prijedloga za ponavljanje upravnog postupka eksproprijacije, vođenje upravnog spora, kao i pokretanje parničnog postupka). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zašto je djelimično prihvatio reviziju apelanticinog protivnika i preinačio odluku Okružnog suda u pogledu naknade za stambeni objekat. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u odgovoru na reviziju i koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo pravnog osnova za dosuđivanje naknade za predmetni stambeni objekat koju je Okružni sud dosudio svojom odlukom. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pošao od činjenica koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza, ali je u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 250. ZPP, koji se prema članu 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku shodno primjenjuje u vanparničnom postupku, zaključio da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je naveo relevantne propise na kojima je zasnovao osporenu odluku kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U pogledu apelanticinih navoda da izvršni postupak nije okončan i da je apelanticin protivnik dužan isplatiti naknadu prema zaključenom protokolu, Ustavni sud zapaža da su predmet ovog postupka odluke donesene u vanparničnom postupku. Stoga, Ustavni sud u ovom apelacionom postupku ne može odlučivati o prigovorima koji se tiču izvršnog postupka jer za to ne postoje pretpostavke iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda pa bi Ustavni sud postupajući na takav način zapravo uzurpirao ovlaštenje redovnog suda pred kojim još uvijek nije okončan predmetni izvršni postupak.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom prekršeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, polazeći od činjenica koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza, zaključio da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja naknade za eksproprirane nekretnine zbog čega je djelimično preinačio odluku tog suda i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku.
41. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenih prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević