Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4093/17 (S. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 200
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4093/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4093/17, rješavajući apelaciju Sadana Sendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sadana Sendića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 023140 14 Rev od 13. juna 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 023140 14 Gž od 15.
septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sadan Sendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je 29. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 023140 14 Rev od 13. juna 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 023140 14 Gž od 15. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski i Vrhovni sud su 7. maja 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 15. maja 2019. godine, a tuženi 13. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kako navodi Općinski sud, u toku parničnog postupka koji je pokrenuo apelant utvrđeno je da je 10. februara 1988. godine oko 04.00 sati vozač Zoran Marcojević iz Gradačca prouzrokovao saobraćajnu nezgodu upravljajući vlastitim PMV marke „Lada“ i krećući se regionalnim putem Gradačac – Ormanica, čije vozilo je u vrijeme saobraćajne nezgode bilo osigurano kod tuženog – Poslovna jedinica Modriča. U krivičnom predmetu broj K. 180/88 utvrđeno je da je vozač vozila „Lada“ skrivio saobraćajnu nezgodu i da je zbog toga proglašen krivim za krivično djelo iz člana 181. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZSRBIH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. U toj saobraćajnoj nezgodi apelant je zadobio teške tjelesne povrede s teškim trajnim posljedicama na njegovo zdravstveno stanje, pa je podnio tužbu radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 023140 10 P od 22. januara 2014. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 70.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 5.750,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 6.000,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 10.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. juna 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice KM pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.703,35 KM, a sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Nakon provedenog parničnog postupka, Osnovni sud je utvrdio da su posljedice povređivanja teške i trajne, pa je apelant, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, zbog toga nesposoban za bilo kakav rad i privređivanje, što ima za posljedicu i trajno ograničenje izvršavanja svakodnevnih životnih radnji zbog nepokretnosti i vezanosti za invalidska kolica. Također, sud je utvrdio da je usljed saobraćajne nesreće došlo do ograničene pokretljivosti desnog lakta u jakom stepenu, zbog čega je apelant uskraćen i za izvršavanje radnji koje zahtijevaju punu funkciju ruke u laktu, a radi se o dominantnoj ruci. Dalje se navodi da je apelant 1970. godište, a povredu je zadobio 1988. godine, pa se, prema ocjeni Općinskog suda, po prirodnom toku stvari može očekivati da će on duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i dalje osjećati. Navedene okolnosti su osnov za utvrđenje da apelantu u smislu člana 200. Zakon o obligacionim odnosima kao pravična novčana naknada za navedeni oblik nematerijalne štete pripada iznos od 70,000,00 KM, a u preostalom dijelu u iznosu od 30.000,00 KM taj zahtjev nije osnovan, pa ga je sud odbio.
8. Apelant je tražio naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 10.000,00 KM. Cijeneći taj zahtjev, sud je uzeo u obzir jačinu i dužinu trajanja tih bolova, kao i nelagodnosti u toku liječenja. Navedene okolnosti su osnov za utvrđenje da apelantu u smislu člana 200. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kao pravična novčana naknada za navedeni oblik nematerijalne štete pripada iznos od 5.750,00 KM, dok u preostalom dijelu u iznosu od 4.250,00 KM taj zahtjev nije osnovan, pa ga je sud odbio. Nadalje, apelant je tražio naknadu za pretrpljeni strah u iznosu od 6,000,00 KM. Cijeneći taj zahtjev, sud je uzeo u obzir jačinu i dužinu trajanja straha. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, apelant je strah jakog intenziteta trpio u trajanju od četiri dana, i to počevši od samog događaja, te spoznaje da mu je trajno oštećena kičmena moždina i da je paraliziran. Cijeneći intenzitet i dužinu trajanja straha koji je trpio tužitelj, sud nalazi da tužitelju za ovaj vid štete u smislu odredaba člana 200. ZOO-a pripada pravična novčana naknada u iznosu od 6.000,00 KM, koliko je apelant i tražio za ovaj vid štete. Vještačenjem po vještaku medicinske struke je utvrđeno da je kod apelanta zbog zadobijenih povreda zaostala naruženost u jakom stepenu vrlo uočljiva trećima, a zbog takve estetske izmijenjenosti spoljašnjeg izgleda i sklada tijela i funkcije kretanja koja izaziva intenzivna osjećanja okoline u vidu sažaljenja, a koja se ogleda u vezanosti za invalidska kolica, te zbog zaostalih mnogobrojnih deformirajućih i postoperativnih ožiljaka na tijelu, prisutne stome u donjem dijelu trbuha, te deformiranog lakta i lijeve ključne kosti. Slijedom navedenih okolnosti sud nalazi da apelantu u smislu odredaba člana 200. ZOO-a za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 10.000,00 KM, koliko je tužitelj i tražio za ovaj vid štete.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 023140 14 Gž od 15. septembra 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu iz stava drugog izreke, dok je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu prvom izreke tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 3.066,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. januara 2014. godine kao dana donošenja prvostepene presude, kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 959,80 KM, a sve to u roku od 30 dana od dana prijema prepisa ove presude, dok se višak zahtjeva za naknadu troškova tuženog odbija.
10. Kantonalni sud je zaključio da dokazi koji su provedeni u toku postupka ne upućuju na odgovornost tuženog i postojanje pasivne legitimacije na njegovoj strani u ovom predmetu i za posljedice iz štetnog događaja od 10. februara 1988. godine, pa ni za njegovu solidarnu odgovornost. Kako se dalje navodi, u konkretnom slučaju nije došlo do promjene u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva u skladu s tada važećim zakonskim propisima o poslovanju osiguravajućih društava. Stoga je, kako ukazuje Kantonalni sud, u konkretnom slučaju neosnovano pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 187. stav 2. Zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/78, 40/89, 46/90 i 61/90) jer se na toj zakonskoj odredbi ne može temeljiti odgovornost tuženog, posebno imajući u vidu da do promjene u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva nije došlo donošenjem adekvatnih odluka od tog osiguravajućeg društva u smislu podjele, spajanja s drugim preduzećem ili pripajanja drugom preduzeću, a sve u skladu s navedenim zakonskim propisom, da bi novonastali dijelovi tog društva solidarno odgovarali za ranije obaveze cjelokupnog društva. Kako je tuženi tokom postupka istrajavao na prigovoru pasivne legitimacije, te u tom smislu predložio i izvodio dokaze, to je i apelant u ovom predmetu kod osporavanja istaknutog prigovora pasivne legitimacije trebao pružiti adekvatne dokaze na kojima bi se temeljila pasivna legitimacija tuženog i na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da sada označeni tuženi odgovara za štete nastale prije neosporavanih promjena u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva. Apelant je mogao kao tuženog označiti SOD „Jahorina“ d.d. Sokolac kao univerzalnog pravnog sljednika ZOIL-a na području RS, koje je preuzelo prava i obaveze. Ovo iz razloga što je nakon podnošenja tužbe došlo do promjena u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva kada je apelant morao pravilno urediti tužbu u subjektivnom smislu na strani tuženog, a što je on propustio učiniti, nego je kao tuženog označio „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, ne pružajući pri tome nikakve dokaze, a niti ukazujući na neki pravni osnov na kome bi se temeljila pasivna legitimacija ovog tuženog kao pravnog sljednika ranijeg osiguravajućeg društva.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 023140 14 Rev od 13. juni 2017. godine apelantova revizija je odbijena.
12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sporan je prigovor pasivne legitimacije tuženog, koji je drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, ocijenio osnovanim i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Takav pravni stav drugostepenog suda je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan i korespondira izraženom stavu ovog suda u Rješenju broj 53 0 P 002779 08 Rev od 24. septembra 2009. godine. Vozilo kojim je prouzrokovana predmetna saobraćajna nezgoda je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano po osnovu obaveznog osiguranja kod ZOIL Sarajevo, Poslovna jedinica Modriča, čiji pravni sljednik je tuženi prema Rješenju Kantonalnog suda broj RF-530/01 od 5. juna 2001. godine. Odlukom Vlade Republike Srpske BiH broj 03-608/92 od 18. juna 1992. godine osnovano je Srpsko osiguravajuće društvo (dalje SOD) ,,Romanija“ s privremenim sjedištem u Palama, koje je prema članu 10. ove odluke pravni sljednik svih prava, imovine i potraživanja, kao i obaveza bivše organizacije za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo. Kako navodi Vrhovni sud, odredbom člana 6. Statuta SOD ,,Jahorina“ d.d. (dalje: Statut) propisano je da je društvo „pravni nasljednik sve imovine i prava bivše Zajednice osiguranja imovine i lica Sarajevo d.d. za cjelokupno područje Republike Srpske i SRJ“. Iz navedenih odredaba slijedi da se u konkretnom slučaju radi o obavezi koju je imala bivša Poslovna jedinica ZOIL-a u Modriči, a koja je u cijelosti pripojena SOD ,,Jahorina“ d.d. Sokolac, te stoga tuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu, nego SOD ,,Jahorina“ d.d. kao univerzalni pravni sljednik ZOIL-a na teritoriji Republike Srpske, koje društvo je preuzelo i prava i obaveze.
13. Iz navedenih razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant neosnovano ističe da SOD ,,Jahorina“ d.d. nije preuzelo i obaveze jer da tako nešto ne proizlazi iz citirane odredbe Statuta. Preuzimajući imovinu, univerzalni pravni sljednik stupa na mjesto pravnog prednika, pa osim njegove imovine i prava, preuzima i odgovornost za obaveze koje je imao njegov pravni prednik. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je i apelantov prigovor da je bio pravno onemogućen da preinači tužbu i kao tuženog označi SOD Jahorina d.d. Sokolac jer novooznačeni tuženi ne bi pristao na preinaku tužbe (član 57. stav 2. Zakona o parničnom postupku (ZPP)), a bio bi „razumljiv i očekivani prigovor zastare potraživanja“. Naime, u tom slučaju ne bi se radilo o preinaci tužbe u smislu odredbe člana 57. ZPP, već o ispravci tužbe u pogledu označavanja novog tuženog u skladu sa statusnim promjenama koje su nastale kod tuženog, zbog čega za apelanta ne bi nastale procesnopravne i materijalnopravne prepreke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.
14. Zbog izloženog, primjenom odredbe iz člana 248. ZPP, revizija je odbijena, imajući pri tome u vidu da u postupku nisu učinjene ni povrede odredaba parničnog postupka na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
16. Prema apelantovom mišljenju, sud potpuno zanemaruje osnovne postulate iz oblasti pravnog sistema, a pogotovo one koji se tiču pravnog sljedništva, pa time i odgovornosti za naknadu štete i pasivne legitimacije. U prvom redu, sudovi zanemaruju činjenicu da je tužba podnesena protiv pravne osobe, a ne protiv poslovne jedinice, koja takav status nema, a kako se ističe zbog okolnosti da sudovi svoju odluku o pasivnoj legitimaciji vežu za poslovnu jedinicu u Modriči (koja geografski pripada RS), njenu imovinu i formiranje SOD „Jahorina“ d.d. Sokolac, te odluke vlade RS iz ratnog perioda. Pri tome se potpuno zanemaruje da je sve to posljedica ratnih dešavanja, te da do danas u tom pogledu nije donesen nikakav zakon, a niti postoji bilo kakav drugi pravni okvir kojim bi se regulirali odnosi između ranijeg ZOIL-a ,,Sarajevo“ i SOD ,,Jahorina“ Sokolac, odnosno današnjeg „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo i „Jahorina-osiguranja“ a.d. Pale.
17. Naime, prema apelantovoj ocjeni, odgovornost novoosnovanog osiguravajućeg društva u RS za obaveze filijale ili poslovne jedinice matične zajednice osiguranja koje su nastale prije njihovog organiziranja, odnosno do njegovog upisa u sudski registar, ne može se zasnovati na Odluci Vlade RS broj 05-262/92 od 2. decembra 1992. godine kojom su novoosnovanom osiguravajućem društvu pripojeni dijelovi matičnih osiguravajućih društava, a koji su poslovali na teritoriji Republike Srpske. Navedena odluka Vlade RS nije statusna promjena iz člana 187a Zakona o preduzećima, koji je u vrijeme organiziranja bio na snazi, jer o tom organiziranju nije odlučilo matično društvo u kojem se vrše statusne promjene, a niti je između novoorganiziranog osiguravajućeg društva i matičnog društva zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa koji su nastali do dana izvršenog organiziranja. Stoga se po ovom osnovu ne može cijeniti odgovornost novoosnovanih osiguravajućih društava na teritoriji Republike Srpske za obaveze koje su preuzela matična osiguravajuća društva prije organiziranja. Stoga je, prema apelantovoj ocjeni, potpuno proizvoljan stav nižestepenih sudova (osim Općinskog suda) da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu, već da pasivnu legitimaciju ima novoosnovano osiguravajuće društvo SOD „Jahorina“ d.d. Sokolac kao univerzalni pravni sljednik.
II.Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
19. Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Sud navodi da je drugostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, što je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Zbog toga su apelantovi navodi, pa Vrhovni sud predlaže da se odbije apelacija protiv osporene presude.
20. Tuženi smatra da su navodi iz apelacije tužitelja u cijelosti neosnovani i paušalno izjavljeni. U apelaciji se uopće ne navodi na koji je način konkretno apelantu učinjena povreda ustavnog prava na saslušanje i na djelotvoran pravni lijek. Nije sporno da je apelant imao pravo na pristup sudu tokom čitavog postupka, te da je cijelo vrijeme bio zastupan po profesionalnom punomoćniku, da mu nije uskraćena mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova, te je već temeljem tog evidentno da je apelacija tuženika u cijelosti neosnovana. Apelant samo paušalno i neosnovano navodi da mu nije omogućen pravičan postupak. Također, paušalne su i neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na imovinu i diskriminaciji. Apelant niti jednim navodom nije dokazao da mu je tokom postupka povrijeđeno ijedno pravo na koje se poziva, a koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
22. U Odluci o organiziranju i radu preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica („Službeni glasnik RS“ broj 10/92) relevantne odredbe glase:
Član 4.
U javnim preduzećima, preduzećima namjenske proizvodnje, preduzećima za koje je Vlada utvrdila da su od posebnog interesa ili značaja za Srpsku Republiku ili za narodnu odbranu, kao i preduzećima koja obavljaju djelatnost na području više opština, mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti uvodi Vlada Srpske Republike BiH.
U ostalim slučajevima za uvođenje mjera za otklanjanje vanrednih okolnosti odlučuje nadležni organ opštine na čijem je području sjedište preduzeća.
Član 9.
Dijelovi preduzeća čija sjedišta nisu na teritoriji Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a bila su u složenom ili drugom preduzeću, organizovaće se kao jedinstveno preduzeće, odnosno kao samostalno preduzeće.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 28 0 P 023140 14 Rev od 13. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete koju je apelant tražio zbog pretrpljene nematerijalne štete i saobraćajne nezgode koju je pretrpio, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud rješavajući po apelantovoj žalbi zaključio da dokazi koji su provedeni u toku postupka ne upućuju na odgovornost tuženog i postojanje pasivne legitimacije na njegovoj strani u ovom predmetu i za posljedice iz štetnog događaja od 10. februara 1988. godine, pa ni za njegovu solidarnu odgovornost. To iz razloga jer u konkretnom slučaju nije došlo do promjene u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva u skladu sa tada važećim zakonskim propisima o poslovanju osiguravajućih društava. Ne može se konstituirati odgovornost tuženog primjenom člana 187. stav 2. Zakona o preduzećima jer se na toj zakonskoj odredbi ne može temeljiti odgovornost tuženog. Konkretno, do promjene u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva nije došlo donošenjem adekvatnih odluka tog osiguravajućeg društva u smislu podjele, spajanja s drugim preduzećem ili pripajanja drugom preduzeću, a sve u skladu s navedenim zakonskim propisom, da bi novonastali dijelovi tog društva solidarno odgovarali za ranije obaveze cjelokupnog društva. Tuženi je tokom postupka isticao prigovor pasivne legitimacije, te u tom smislu predložio i izvodio dokaze, to je i apelant u ovom predmetu kod osporavanja istaknutog prigovora pasivne legitimacije trebao pružiti adekvatne dokaze na kojima bi se temeljila pasivna legitimacija tuženog i na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da sada označeni tuženi odgovara za štete nastale prije neosporavanih promjena u organiziranju ranijeg osiguravajućeg društva.
34. Navedeni pravni stav drugostepenog suda je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan jer je vozilo kojim je prouzrokovana predmetna saobraćajna nezgoda u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano po osnovu obaveznog osiguranja kod ZOIL Sarajevo, Poslovna jedinica Modriča, čiji je pravni sljednik tuženi, a Odlukom Vlade Republike Srpske BiH broj 03-608/92 od 18. juna 1992. godine osnovano je SOD ,,Romanija“ sa privremenim sjedištem u Palama, koje je prema članu 10. ove odluke pravni sljednik svih prava, imovine i potraživanja, kao i obaveza bivše organizacije za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o obavezi koju je imala bivša Poslovna jedinica ZOIL-a u Modriči, a koja je u cijelosti pripojena SOD ,,Jahorina“ d.d. Sokolac, pa stoga tuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu, nego SOD ,,Jahorina“ d.d. kao univerzalni pravni sljednik ZOIL-a na teritoriji Republike Srpske, koje društvo je preuzelo i prava i obaveze.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelantovih ustavnih prava trebalo da tumačenje i primjenu materijalnog prava redovnih sudova zamijeni sa svojim. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Djelotvoran pravni lijek
37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je, navodno, uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant u predmetnom parničnom postupku učestvovao prilikom donošenja presude i da je u toj fazi postupka iznio razloge zbog kojih smatra da je prvostepena presuda neosnovana, a koje navode je prvostepeni sud razmotrio i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da je nakon toga apelant imao i koristio mogućnost podnošenja revizije koju je detaljno ispitao Vrhovni sud u osporenom rješenju. Stoga okolnost da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za apelanta bili pozitivni ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
Zabrana diskriminacije
38. Apelant smatra da je osporenim odlukama i diskriminiran. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdnje o diskriminaciji svodi na tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Apelant osim ovih navoda ne nudi nikakve druge dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je u predmetnom postupku prema njemu postupano na različit način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Kako takvo što ne proizlazi ni iz stanja spisa, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava iz člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pa nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice, te kada su ti sudovi svoje odluke (kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava na naknadu štete jer apelant nije dokazao da je tuženi pasivno legitimiran u predmetnom postupku) obrazložili na jasan i argumentiran način.
41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni.
43. Nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno i kada ne nudi argumente iz kojih bi proizlazilo da je u sudskom postupku prema njemu postupano drugačije u odnosu na lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji i kada takvo što ne proizlazi iz stanja spisa.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević