Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/17 (S. S. i "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3920/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3920/17, rješavajući apelaciju Sretka Sladojevića i "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretka Sladojevića i "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 035442 15 Gž od 28. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sretko Sladojević iz Mrkonjić Grada i "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), podnijeli su 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 035442 15 Gž od 28. juna 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 035442 14 P od 23. januara 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi: 1. ugovor o nenamjenskom kreditu zaključen 4. maja 2009. godine između Hypo-Adria-Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Veselka Sladojevića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao korisnika kredita, te solidarnog dužnika drugotuženog kao vlasnika SOD "Gradnja Plus", kao i solidarnog dužnika drugoapelanta u dijelu koji se odnosi na obaveze solidarnog dužnika drugoapelanta i to: 1. u dijelu člana 3. koji se odnosi na četiri sopstvene mjenice, bjanko potpisane "bez protesta" uz Sporazum i Izjavu o obavezi na osnovu sopstvene mjenice, potpisane od strane korisnika kredita i prvoapelanta kao jemca; u dijelu člana 3. koji se odnosi na četiri sopstvene mjenice, bjanko potpisane "bez protesta" uz Sporazum i Izjavu o obavezi na osnovu sopstvene mjenice, potpisane od strane ovlaštenog lica drugoapelanta; u dijelu člana 3. koji se odnosi na zapljenu po pristanku jemca (prvoapelanta) i u dijelu člana 3. dio pod oznakom "Mjenica" koji glasi: korisnik kredita i potpisnici na mjenici, ujedno se odriču prava bilo kakvog prigovora protiv takvih mjenica; 2. ugovor o jemstvu zaključen između prvotužene i prvoapelanta; 3. saglasnost o zapljeni (administrativna zabrana) bez datuma i broja (navodno bjanko izdata od drugoapelanta, sa kopiranom navodnom ovjerom od 6. maja 2009. godine); 4. osnovni podaci bez datuma navodno izdati od prvoapelanta kao sudužnika/jemca za odobravanje kredita drugotuženom na određeni novčani iznos; 5. sporazum i izjava o obavezi na temelju sopstvene mjenice u svrhu osiguranja navedenog kredita izdata od prvoapelanta 4. maja 2009. godine; 6. sporazum i izjava o obavezi na temelju sopstvene mjenice u svrhu osiguranja navedenog kredita izdata od prvoapelanta kao ovlaštenog lica drugoapelanta 4. maja 2009. godine; 7. potvrda bez datuma i broja kojom se potvrđuje da je prvoapelant zaposlen, a ujedno vlasnik drugoapelanta i da ostvaruje prosječna mjesečna primanja u određenom novčanom iznosu navodno potpisana od prvoapelanta kao vlasnika; te mjenice sa tačno navedenim serijskim brojevima i iznosima pod tač. 8. i 9. i mjenice sa navedenim serijskim brojevima pod tač. 10., 11., 12., 13., 14. i 15.. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za nadoknadu troškova postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je drugotuženi kao korisnik kredita zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu sa prvotuženom u iznosu od 40.000,00 KM, te da su kao sudužnici navedeni ugovor potpisali i drugoapelant, te drugotuženi, kao vlasnik SOD "Gradnja Plus". Osnovni sud je, dalje, naveo da nije sporno ni da je prvoapelant zaključio ugovor o jemstvu sa prvotuženom radi obezbjeđenja potraživanja iz navedenog ugovora o kreditu. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da nije sporno ni da su drugoapelant kao i drugotuženi potpisali četiri sopstvene bjanko mjenice sa klauzulom "bez protesta", kao i sporazum i izjavu na osnovu sopstvene mjenice, a prvoapelant je kao aval potpisao mjenice drugotuženog, te su iste predali prvotuženoj. Osnovni sud je naveo, također, da nije sporno da drugotuženi nije izmirivao svoje obaveze po ugovoru o kreditu, pa je predmetni ugovor banka otkazala, a o čemu su obavješteni sudužnici i jemci.

4. Osnovni sud je ukazao da je članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO) propisano da ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje, Osnovni sud je ukazao i da je članom 62. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača) propisano da je zabranjena upotreba mjenica i čekova prilikom zaključenja ugovora o potrošačkom kreditu. Osnovni sud je, dalje, ukazao da je članom 6. Odluke o Centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Odluka o Centralnom registru kredita) propisano da banke dostavljaju podatke Centralnom registru kredita o zaduženjima fizičkih lica, a članom 4. Odluke o minimalnim standardima za dokumentovanje kreditnih aktivnosti banaka (u daljnjem tekstu: Odluka o minimalnim standardima) je propisana dokumentacija koju sadrži kreditni dosije korisnika kredita.

5. Osnovni sud je naveo da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na tvrdnjama da su pobijane odredbe ugovora o kreditu ništave u smislu člana 103. ZOO iz razloga što su apelanti postupanjem prvotužene dovedeni u zabludu, jer im prilikom obrade kredita nije prezentovan izvod iz Centralnog registra kredita za drugotuženog, te je prvotužena prikrila podatke o zaduženjima drugotuženog i njegove supruge. Osnovni sud je, također, naveo da je po tvrdnjama apelanata prvotužena postupala suprotno odredbi člana 62. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer je potrošački kredit obezbjedila mjenicama, suprotno odredbi člana 6. Odluke o centralnom registru kredita, budući da Centralnom registru kredita nije dostavila podatke o kreditu supruge drugotuženog, te suprotno članu 4. Odluke o minimalnim standardima, jer nije izvršila kontrolu dokumentacije koja joj je dostavljena od strane korisnika kredita, a koja se odnosi na potvrde o plati i saglasnosti o zapljeni plate prvoapelanta. Osnovni sud je, također, naveo da apelanti tvrde da je pobijani ugovor o jemstvu ništav, jer je u pitanju akcesorni pravni posao u odnosu na ugovor o kreditu, a koji slijedi sudbinu osnovnog posla.

6. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da u skladu sa odredbom člana 103. ZOO-a, činjenica da su ugovorne strane bile u zabludi prilikom zaključenja ugovora, nije razlog apsolutne ništavosti, već zabluda predstavlja razlog rušljivosti ugovora propisan članom 111. ZOO-a, a za čije utvrđivanje je članom 117. ZOO propisan rok od tri godine od dana zaključenja ugovora. Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovani navodi apelanata koji se odnose na mane volje za zaključenje ugovora o kreditu i jemstvu budući da je pobijani ugovor zaključen 4. maja 2009. godine, a da je tužba podnesena 3. marta 2014. godine, odnosno nakon proteka roka od tri godine. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da iz svega navedenog očigledno proizilazi da su apelanti bili svjesni svih okolnosti vezanih za sporni kredit, kao i prezaduženosti drugotuženog, te ničim nisu dovedeni u zabludu u pogledu svoje obaveze. Osnovni sud je naveo da budući da je drugoapelant sudužnik predmetnog kredita, neprihvatljiva je njegova tvrdnja da se nije upoznao sa svim dokumentima od kojih zavisi odluka o kreditu ili je u svakom slučaju imao mogućnost da se upozna sa okolnostima koje bi ga odvratile od preuzimanja sudužništva, te ako on te podatke nije provjerio, to je činio na sopstveni rizik, pa naknadna zabluda, ni eventualni nedostaci nisu relevantni za valjanost ugovora.

7. Osnovni sud je, dalje, naveo da sve i da je tačna činjenica da prvotužena nije prilikom prikupljanja kreditne dokumentacije ispoštovala odredbe Odluke o minimalnim standardima to ne predstavlja povredu imperativnih propisa, koja bi mogli dovesti do ništavosti odredbi ugovora jer je riječ o standardima koji nemaju značaj imperativne norme, čija povreda bi mogla biti sankcionisana ništavošću. Osnovni sud je, također, naveo da se isto odnosi i na obavezu prvotužene da u skladu sa Odlukom o Centralnom registru kredita dostavi podatke o kreditu supruge drugotuženog, a posebno imajući u vidu da je riječ o obavezi prvotužene koja je nastala prije zaključivanja spornog ugovora o kreditu i ne može uticati na punovažnost istog. Osnovni sud je, također, ukazao da povreda odredbi iz Zakona o zaštiti potrošača ne može dovesti do ništavosti odredbi ugovora o kreditu, kao ni ugovora o jemstvu, već ista eventualno može biti osnov za prekršajnu odgovornost banke. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbe Zakona o mjenici, te naveo da sve i da su tačne tvrdnje da za pobijane mjenice ne postoji sporazum o popunjavanju, to iste ne čini ništavim, jer se one trebaju popuniti u skladu sa uslovima iz ugovora o kreditu i jemstvu. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da kako ni u ugovorima o kreditu i jemstvu nisu označeni serijski brojevi mjenice, te da iz tih razloga nije moguće zaključiti da li se predmetne bjanko mjenice odnose na predmetni ugovor o kreditu i ugovor o jemstvu, kao i da li su popunjene mjenice sačinjene u skladu sa sporazumom i izjavom, odnosno osnovnim pravnim poslom. Osnovni sud je ukazao da bez obzira na to, navedeni nedostaci ne čine ništavim pobijane mjenice, već isti mogu biti samo od uticaja u postupku naplate na osnovu spornih mjenica, kao i činjenica da li potraživanje iz mjenice zastarjelo, a sve navedeno se odnosi i na sporazum i izjavu o obavezi na temelju sopstvene mjenice u svrhu osiguranja kredita izdate od apelanata 4. maja 2009. godine.

8. Na kraju, Osnovni sud je ukazao da ostali akti čije poništavanje traže apelanti (za koje je tokom postupka na osnovu nalaza vještaka i iskaza svjedoka i stranaka utvrđeno da nisu potpisani od prvoapelanta i računovođe) predstavljaju isprave koje izdaju privredna društva, odnosno fizička lica u okviru svog poslovanja, a koje nemaju karakter ugovora, pa iz tog razloga njih ne može poništiti sud, već bi se iste eventualno mogle poništiti odlukom njihovog izdavaoca, a apelanti su samo imali mogućnost da od suda traže da utvrdi da li su navedene potvrde izdate od stane lica koja su navedeni kao njihovi izdavaoci.

9. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 035442 15 Gž od 28. juna 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da apelanti u žalbi ističu da su u tužbi pojasnili da se ne pozivaju na mane volje već na kršenje zakona od strane prvotužene i nesavjesnost službenika banke prilikom odobravanja predmetnog kredita drugotuženom što je sankcionisano članom 103. ZOO-a. Okružni sud je ukazao na odredbe čl. 26. i 28. ZOO-a, te naveo da ukoliko volja za zaključenje ugovora nije postojala ili nije učinjena slobodno i ozbiljno smatra će se da ugovor nije ni nastao. Dalje, Okružni sud je naveo da spoljna manifestacija ugovora, ako je kao u predmetnom slučaju sačinjen u pismenom obliku, pogođena je sankcijom ništavosti u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO-a, jer je suprotan prinudnom propisu odredbe člana 28. citiranog Zakona, koja za nastanak ugovora zahtjeva postojanje izjave volje koja mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz iskaza prvoapelanta proizlazi da je imao volju i namjeru da bude jemac i sudužnik drugotuženom, da je poslovna saradnja između drugoapelanta i drugotuženog započela 2008. godine i trajala tri godine i da je u tom periodu drugotuženi obavljao poslove za drugoapelanta, te da je mogao pretpostaviti da li drugotuženi na osnovu svojih prihoda koje je ostvarivao može servisirati preuzete kredite. Okružni sud je ukazao da je na osnovu ovih činjenica prvostepeni sud zaključio da su apelanti bili svjesni svih okolnosti vezanih za sporni kredit kao i zaduženosti drugotuženog i da ničim nisu dovedeni u zabludu u pogledu svojih obaveza. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da, imajući u vidu navedeno, utvrđene činjenice su dovoljne za pouzdan zaključak da je prvoapelant, a i kao zakonski zastupnik drugoapelanta, u vrijeme zaključenja navedenog ugovora u smislu člana 28. ZOO-a slobodno i ozbiljno izrazio svoju volju.

11. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda u odnosu na ništavost predmetnih mjenica budući da apelanti nisu dokazali da predmetne mjenice služe kao sredstvo obezbjeđenja kredita koji je plasiran od strane prvotužene drugotuženom, te pogotovo jer je drugotuženi u odgovoru na tužbu tvrdio da je prvoapelant bio sudužnik i jemac njegovoj supruzi i njemu za još devet kredita. Nadalje, Okružni sud je ukazao da, u odnosu na ostale akti čije poništavanje su tražili, apelanti nisu dokazali da je na osnovu ovih isprava odobren predmetni kredit drugotuženom, kao i da se ne mogu prihvatiti navodi da su apelanti smatrali da je otplaćen kredit supruge drugotuženog jer nije evidentiran u Centralnom registru kredita. Okružni sud je ukazao da je navedeni kredit bio odobren sa rokom vraćanja od 20 godina i da su taj ugovor kao solidarni dužnici potpisali drugotuženi i drugoapelant, što je apelantima bilo poznato i da nisu imali nikakvog osnova za zaključak da je kredit vraćen do zaključenja predmetnog kredita drugotuženog bez obzira što nije evidentiran u Centralnom registru kredita.

12. Na kraju, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda rezultat pravilne ocijene dokaza koje su stranke izvele i kojim su utvrđene činjenice relevantne u ovoj pravnoj stvari i relevantne primjene materijalnog prava, pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredbi člana 8. ZPP-a. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da svi navodi žalbe kojim se ukazuje da su radnici prvotužene nesavjesno postupali prilikom obrade kredita koji je odobren drugotuženom ne utiču na drugačiju odluku suda, s obzirom da su sporni ugovori zaključeni u smislu odredbe člana 28. ZOO-a.

13. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede člana 8. ZPP-a, te da su zbog toga izvedeni pogrešni zaključci odnosno da je prvoapelant svojom voljom potpisao predmetni ugovor o kreditu, a da se pri tome drugostepeni sud nije nijednom rečenicom osvrnuo na nezakonit rad prvotužene prilikom odobravanja kredita čime je doveden u zabludu da potpiše predmetni ugovor. Apelanti smatraju da je ključna povreda zaključak suda da to što su ugovorne strane bile u zabludi prilikom zaključenja ugovora nije razlog apsolutne ništavosti ugovora već da zabluda predstavlja razlog rušljivosti. Apelanti navode da svoj tužbeni zahtjev nisu zasnovali na zabludi, te da osnov svog zahtjeva nalaze u odredbama čl. 21. i 103. ZOO i činjenici da su tuženi nesavjesno postupali svjesno kršeći prinudne propise, što su dokazali nizom dokaza odnosno da je prvotužena postupala suprotno članu 62. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 4., 17. 39., 45. i 54. Zakona o mjenici, predmetnom ugovoru, odlukama o Centralnom registru kredita i o minimalnim standardima, te proceduri odobravanja kredita itd. Osim toga, apelanti smatra da su pogrešno izvedeni zaključci i u odnosu na ništavost predmetnih mjenica, ostalih akata čije poništavanje su tražili kao i zaključak u vezi sa kreditom supruge drugotuženog budući da nije evidentiran u Centralnom registru kredita čija je, prema mišljenju apelanta, svrha sagledavanje nečije zaduženosti.

Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

15. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud naveo da je prvostepena presuda rezultat pravilne ocijene dokaza koje su stranke izvele i kojim su utvrđene činjenice relevantne u ovoj pravnoj stvari i relevantne primjene materijalnog prava, pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi odredbi člana 8. ZPP-a. Osim toga, Ustavni sud, također, ukazuje na obrazloženje presude Okružnog suda iz koje jasno proizilazi da se na osnovu utvrđenih činjenica može izvesti pouzdan zaključak da je ugovor zaključen u smislu odredbe člana 28. ZOO-a, te da je prvoapelant, a i kao zakonski zastupnik drugoapelanta, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora slobodno i ozbiljno izrazio svoju volju, kao i da svi navodi žalbe kojim se ukazuje da su radnici prvotužene nesavjesno postupali prilikom obrade kredita koji je odobren drugotuženom ne utiču na drugačiju odluku suda. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud jasno naveo razloge odbijanja žalbe apelanata i u odnosu na ništavost predmetnih mjenica, ostalih akata čije poništavanje su tražili kao i u odnosu na zaključak u vezi sa kreditom supruge drugotuženog. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/17 (S. S. i "Linea projekt" d.o.o… | Sudska praksa | Aktio