Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5477/17 (D. D.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uporedive situacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5477/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-5477/17, rješavajući apelaciju Dijane Dejanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dijane Dejanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 022965 16 Rev od 2. novembra 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022965 15 Gž od 28. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 0229665 14 P od 2. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dijana Dejanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 022965 16 Rev od 2. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 022965 15 Gž od 28. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 0229665 14 P od 2. aprila 2015. godine. Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1851/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 2640/16 koju je apelantica podnijela 20. juna 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda u broj 63 0 P 022965 15 Gž od 28. aprila 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

3. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP 1851/16, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem broj 63 0 P 022965 Rev od 2. novembra 2017. godine apelantičinu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju u kojoj je navela prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurana mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ).

Postupak okončan osporenom odlukom

4. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 0229665 14 P od 2. aprila 2015. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev koji je tražila da se obaveže „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati određeni novčani iznos na ime materijalne štete.

5. Općinski sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantica vlasnica motornog vozila bliže opisanog u prvostepenoj presudi, a da je njezin izvanbračni suprug M.V., kao ugovarač osiguranja, 2012. godine, sa tuženim zaključio ugovor o osiguranju vozila - puno kasko osiguranje. Općinski sud je, također, naveo da je, prilikom zaključenja navedenog ugovora, M.V-u. izdana polica osiguranja automobilskog kaska koja vrijedi do 1. novembra 2013. godine, te da su mu uručeni, između ostalog, Uvjeti za osiguranje automobilskog kaska (u daljnjem tekstu: Uvjeti). Pored navedenog, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je na apelantičinom motornom vozilu nastala totalna šteta zbog potapanja vozila u rijeku Sanu u oktobru 2013. godine, ali da je među parničnim strankama sporno to da li se, tom prilikom, dogodio osigurani slučaj u smislu zakonskih i ugovornih odredbi koje određuju obvezu osiguravatelja da naknadi štetu na vozilu. U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao na član 3. stav 1. Uvjeta, kojim je određeno da puno kasko osiguranje pokriva štetu uništenja, oštećenja ili nestanka osiguranog predmeta kao posljedice iznenadnih i od volje osiguranika ili vozača neovisnih događaja i to prometne nezgode (prevrnuće, sudar, udar, iskliznuće, survanje i sl.), pada ili udarca nekog predmeta i požara. Osim toga, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 5. tačka 21. Uvjeta u kojem je navedeno da je isključena naknada štete koja je nastala namjerno, prijevarno ili grubom nemarnošću vozača. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka i na temelju podataka nadležne PS Novi Grad, proizlazi da je M.V. parkirao vozilo na parking kod jednog ugostiteljskog objekta na Adi, a da je vozilo ubrzo već plutalo u rijeci Sani, pri čemu je naglasio da je navedeni parking osvijetljen, te je vlasnik ugostiteljskog objekta vidio kada je vozilo parkirano i da se za 15-20 minuta već nalazilo u rijeci. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da nije uvjerljiva izjava M.V. da je nepoznata osoba ili više njih za tako malo vremena na osvijetljenom parkingu obila cilindar brave na vozačkim vratima da bi otuđila neke stvari, papire i aparate iz vozila i da je vozilo gurnula u rijeku. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizilazi da nakon izvlačenja vozila iz rijeke nisu uočeni tragovi provale i krađe, te da se vrata gepeka nisu mogla otvoriti, iako je M.V. tvrdio da su mu iz gepeka nestale pojedine stvari. Općinski sud je, također, ukazao da je M.V. odbio poligrafsko vještačenje na ove okolnosti kako bi njegova izjava dobila na vjerodostojnosti i njegova prijava provalne krađe ne bi smatrana fingiranom radi naplate štete. Prema stavu Općinskog suda, na temelju svih provedenih dokaza proizilazi da se nije dogodio osigurani slučaj u smislu člana 3. stav 1. Uvjeta (kao iznenadni i od volje vozača neovisni događaj). Osim toga, Općinski sud je zaključio da postoje okolnosti iz člana 5. tačka 21. Uvjeta koje ukazuju da je M.V. nemjerno ili grubom nepažnjom prouzročio događaj, tj. da je kasko osigurano vozilo potopio u rijeci, u kojem slučaju tuženi ne nadoknađuje štetu na vozilu.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 022965 15 Gž od 28. aprila 2016. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je u cjelosti potvrđena.

7. Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio dokaze u postupku, te da je za svoj stav dao jasno i detaljno obrazloženje koje nije dovedeno u pitanje žalbom apelantice. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije uvjerljiva izjava M.V., da je nepoznata osoba, ili više njih, obila vozilo i otuđila neke stvari, te nakon toga vozilo gurnula u rijeku. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilnom ocjenom provedenih dokaza, izveo pravilan zaključak da se u smislu odredaba člana 3 stav 1. Uvjeta nije dogodio osigurani slučaj, kao i da postoje okolnosti iz člana 5 tačka 21. Uvjeta koji ukazuju da je M.V. namjernom ili grubom nepažnjom prouzročio predmetni događaj, te da u tom slučaju tuženi, kao osiguravatelj, nije obavezan da nadoknadi štetu na osiguranom vozilu.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 63 0 P 022965 16 Rev od 2. novembra 2017. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

9. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da u konkrentom slučaju nije nastupio osigurani slučaj, te da je M.V. namjernom ili grubom nepažnjom prouzrokovao štetu, te da sudovi u vezi sa navedenim zaključkom nisu dali dovoljno jasno obrazloženje. Osim toga, apelantica je navela „da je dovedena u položaj diskriminisanog u odnosu na ostale stranke u predmetima povodom naplate štete po osnovu kasko osiguranja vozila gdje se presumira samo najblaži oblik krivice, dok se gruba nepažnja i namjera, kao teži stepen krivice, presumira samo ako je zakonskim pravom izričito utvrđena“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, primjenjujući relevantne odredbe Uvjeta, zaključili da u konkrentom slučaju nije nastupio osigurani slučaj, te da je M.V. namjernom ili grubom nepažnjom prouzročio predmetni događaj u kojem slučaju tuženi nije obavezan da nadoknadi štetu na osiguranom vozilu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u ovakom zaključku redovnih sudova. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da je diskriminisana u odnosu na druga lica u sličnoj poziciju u predmetima povodom naplate štete po osnovu kasko osiguranja. Ustavni sud zapaža da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. U odnosu na ove navode apelantice, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

15. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantičino ukazivanje na različitu praksu sudova, ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku, s obzirom na to da apelantica nije ponudila bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njenoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5477/17 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio