Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/17 (M. A. i F. A.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Materijalna šteta
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 15
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o prostornom uređenju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3156/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3156/17, rješavajući apelaciju Mirsada Arnauta i Fehima Arnauta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Arnauta i Fehima Arnauta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsad Arnaut i Fehim Arnaut (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 20. jula 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine. Apelanti su 20. jula 2018. godine i 27. decembra 2018. godine dostavili dopune apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 25. aprila 2019. godine, a tužena 9. maja 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 029015 14 P od 4. februara 2016. godine (protiv koje je žalba odbijena Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 029015 16 Gž od 14. jula 2016. godine) obavezana je tužena da apelantima na ime naknade štete isplati iznose precizirane u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2014. godine, kao i da im naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelanti na osnovu urbanističkih saglasnosti i odobrenja za gradnju koje su izdali nadležni organi tužene 1988. godine sagradili stambene objekte u kojim su živjeli sa svojim porodicama. Utvrđeno je da je u poplavama koje su se desile 2014. godine došlo do aktiviranja klizišta na zemljištu na kojem su sagrađeni navedeni objekti apelanata i da su tom prilikom objekti oštećeni do te mjere da se ne mogu popraviti. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke utvrđeno je i da su navedeni objekti izgrađeni mimo građevinskih standarda i normativa (preplitki temelji i slično), kao i da je do aktiviranja klizišta došlo nakon poplava zato što su objekti izgrađeni na terenu s velikim nagibom, te je zbog velikih oborinskih i podzemnih voda došlo do prezasićenosti tla vodom i do oštećenja objekata. Prema navedenim nalazima vještaka, do oštećenja objekata nije došlo samo uslijed poplava, odnosno više sile, već i zbog nesolidne gradnje. Osim toga, na osnovu akta Službe civilne zaštite tužene utvrđeno je da na području na kojem su se nalazili stambeni objekti apelanata nije bilo evidentirano klizište, ali da su postojala manja klizanja fosilnog karaktera, ali da su ona u fazi mirovanja. Prema utvrđenju redovnih sudova, na navedenom području proglašeno je stanje prirodne nesreće u toku 2006. godine, ali do tada nisu bile evidentirane poplave od podzemnih voda, niti je bilo prijavljeno njihovo postojanje, te je utvrđeno i da navedeno područje nije bilo predviđeno za sanaciju klizišta u toku prirodne nesreće koja se desila 2014. godine. Također je utvrđeno da apelanti nisu postupili prema rješenjima o odobrenju izgradnje, odnosno da nisu ispoštovali standarde za izgradnju objekata koji su bili predviđeni za njihove objekte s obzirom na strmost terena na kojem su izgrađeni.
6. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da su odredbama čl. 154, 155, 172, 186, 190. i 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisani uvjeti i načini za naknadu materijalne štete u slučaju kada štetu pričini organ nekog pravnog lica u obavljanju svojih djelatnosti, a odredbama čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju načini izgradnje i utvrđivanja ugroženih zemljišta. S obzirom na sadržaj navedenih zakonskih odredbi, te činjenicu da nije izvršeno prethodno geomehaničko ispitivanje tla na kojem su objekti apelanata građeni, redovni sudovi su zaključili da nesporno postoji odgovornost organa tužene za navedene propuste. Prema zaključku redovnih sudova, s druge strane, postoji odgovornosti i apelanata zbog propusta u gradnji, pa je u konkretnom slučaju primjenljiva odredba člana 192. ZOO kojom je regulirana tzv. podijeljena odgovornost za nastanak štete, pa su ti sudovi, procjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, na osnovu nalaza vještaka građevinske i geodetske struke donijeli presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 36 0 P 029015 16 Gž od 14. jula 2016. godine tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine reviziju usvojio, nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Presudom su obavezani apelanti da tuženoj naknade iznos od 3.200,00 KM na ime troškova postupka, a odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da iz navedenog proizlazi da se tužbom traži naknada štete zbog nezakonitog rada organa tužene prilikom izdavanja građevinske dozvole na zemljištu koje je klizište, a ne zbog elementarne nepogode. U vezi s tim, navedeno je da odlučna činjenica koja je u postupku trebala biti dokazana, prema mišljenju tog suda, nezakonitost rada organa tužene prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti i dozvole za izgradnju. Vrhovni sud je istakao da iz činjenica utvrđenih pred nižestepenim sudovima proizlazi da apelanti nisu dokazali da su se nekretnine, na kojima je dozvoljena izgradnja njihovih stambenih objekata, nalazile u zaštitnim zonama ekstremnih staništa shodno odredbama člana 51. Zakona o prostornom uređenju. Zbog navedene činjenice organ tužene je, prema obrazloženju tog suda, i izdao urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje, zbog čega nije moguće ni dokazivati nezakonitost u radu organa tužene, a time i odgovornost tužene za rad njenih organa.
8. Vrhovni sud je obrazložio i da za eventualne nedostatke u planovima za gradnju nema odgovornosti tužene jer se pri izradi planova vrše sva ispitivanja tla, pa i geomehanička, a da te planove, shodno odredbama člana 111. Zakona o prostornom uređenju, izrađuje i ispitivanje vrši odgovarajuća naučna ili stručna organizacija registrirana za izradu planova. Kako, dakle, izradu planova i ispitivanje tla ne vrši tužena to je, prema zaključku Vrhovnog suda, osnovan prigovor tužene na nedostatak njene pasivne legitimacije u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata. Stoga je, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud pogrešno cijenio žalbene navode o postojanju klizišta u vrijeme izdavanja rješenja organa tužene iz 1988. godine jer da su postojala klizišta na nekretninama apelanata, ona bi bila obuhvaćena zaštitnim zonama i ne bi apelantima mogla biti izdata sporna odobrenja. Navedeno je i da je tačno da je za područje „Hausovići“ na kojem se nalaze nekretnine apelanata 2007. godine bio urađen elaborat o sanaciji klizišta, ali da navedeni elaborat nije obuhvatio nekretnine apelanata. Kako je obrazložio taj sud, klizišta mogu nastati kao posljedica prirodne nesreće, te kako je vještak geolog potvrdio da je gužvanje terena nastalo zbog stalnog prihranjivanja oborinskim i podzemnim vodama uz padinski položaj, što je posljedica prirodne nesreće koja se desila u periodu od aprila do septembra 2014. godine, to je, prema obrazloženju tog suda, proizašao pogrešan zaključak nižestepenih sudova o nezakonitosti rada organa tužene. Navedeno je i da je u toku postupka utvrđeno da izgradnja objekata apelanata nije učinjena na osnovu projekta koji je prema zakonu trebala, kako je već rečeno, uraditi stručna organizacija, već da je izgradnja tih objekata izvedena bez plana, nesolidnom gradnjom, sa plitkim temeljima, nedostatkom drenaže, a da su radove izvodili „majstori“, što također, prema mišljenju tog suda, ukazuje na moguće uzroke nastanka štete ili njenog doprinosa. Pored toga, navedeno je i da su se apelanti prijavili na javni poziv za dodjelu novčanih sredstava i izgradnju stambenih objekata za potrebe porodica čiji su stambeni objekti oštećeni ili uništeni uslijed prirodne nesreće 2014. godine i da je apelantima ponuđen tripartitni sporazum koji se odnosi na korištenje sredstava iz Fonda pomoći nastalih u prirodnim nesrećama. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu, uz naglasak da ova presuda nema značaj za rješavanje u postupku dodjele pomoći po Zakonu o finansiranju pomoći za otklanjanje posljedica prirodne nesreće i obnovu područja zahvaćenih prirodnom nesrećom i ostalim propisima i odlukama vezanim za taj događaj. Navedeno je i da s obzirom na preinačenje nižestepenih presuda tužena ima pravo na naknadu troškova preciziranih u presudi, a sve shodno odredbama čl. 395. i 397. ZPO, člana 53. Zakona o pravobranilaštvu i odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da su apelanti trebali dokazivati da je na spornim nekretninama postojalo klizište jer je, prema mišljenju apelanata, bilo potrebno da tužena dokazuje da njega nije bilo. Također navode da je nesporno da je tužena trebala izvršiti prethodno ispitivanje tla jer je rješenjima garantirala da je tlo ispravno, pa su apelanti zbog toga i izgradili stambene objekte na tim nekretninama. Apelanti navode da je pogrešan i zaključak Vrhovnog suda da je uzrok nastale štete prirodna nesreća jer je uzrok nesporno bilo postojanje klizišta na nekretninama na kojima su izgrađeni objekti apelanata. Apelanti navode i da je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja odstupio od svoje dotadašnje prakse u istovjetnim predmetima (koje apelanti navode u apelaciji), a da je prema praksi Ustavnog suda obaveza da se praksa poštuje, što u njihovom slučaju nije učinjeno. Smatraju i da su troškovi postupka bez ikakvog obrazloženja previsoko odmjereni iako je Zakonom o advokaturi propisano da oni ne mogu prelaziti iznos prosječne plate po ročištu. II.Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
11. Tužena je citirala osporenu presudu i primijenjene zakonske odredbe, te istakla da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Član 192.
(1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
13. U Zakonu o prostornom uređenju („Službene novine FBiH“ broj 52/02), koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja spornih odobrenja, relevantne odredbe glase:
Član 43.
Urbanistička saglasnost sadrži:
a) podatke o namjeni, položaju i oblikovanju građevine odnosno drugih radova,
b) izvod iz plana, odnosno stručne ocjene iz člana 37. stav 3. ovog zakona na osnovu koje se izdaje urbanistička saglasnost sa granicama pripadajućeg zemljišta - građevinska parcela,
c) propisane saglasnosti, odnosno uvjete za građenje nadležnih organa i službi,
d) urbanističko-tehničke uvjete iz člana 44. ovog zakona,
e) nalaz o geotehničkom ispitivanju tla (gdje je to potrebno),
f) uvjete zaštite okoliša utvrđene okolinskom dozvolom (za građevine za koje je to predviđeno posebnim zakonom),
g) posebne uvjete za slučajeve propisane zakonom ili na osnovu zakona,
h) obaveze u odnosu na susjede i prava drugih lica posebno u odnosu na prava lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima,
i) druge podatke i uvjete od značaja za građenje.
Saglasnosti i uvjete za građenje iz stava 1. od tačke b) do tačke i) ovog zakona pribavlja nadležni organ ili služba, odnosno voditelj postupka i jednom pribavljeni u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti smatraju se pribavljenim i za postupak odobravanja građenja, osim za slučajeve kada je to posebnim zakonom drugačije utvrđeno.
Urbanistička saglasnost izdaje se za cijelu građevinsku parcelu koja je planom namijenjena za građenje odnosne građevine.
Urbanistička saglasnost sadrži iznos troškova uređenja građevinskog zemljišta, dnosno uvjete za uređenje građevinskog zemljišta, ako se građenje vrši na neuređenom građevinskom zemljištu, kao i druge obaveze korisnika koje su proistekle iz korištenja odnosnog zemljišta.
Nadležni organ, odnosno služba uprave na osnovu okolinske dozvole, utvrđene u stavu 1. alineja f) ovog člana, određuje uvjete zaštite okoliša za stanje normalnog korištenja građevine i u slučaju oštećenja nastalih kao posljedica prirodnim i ljudskim djelovanjem izazvanih nepogoda i katastrofa i ratnim djelovanjima.
Urbanističko-tehničke i druge uvjete koji nisu utvrđeni odgovarajućim dokumentima i odlukom o njihovom provođenju, a propisani su zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona, utvrđuje organ, odnosno služba nadležni za poslove prostornog uređenja.
14. Zakon o advokaturi („Službene novine FBiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 31.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.
Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima.
Tarifa se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".
Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.
Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u:
parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.
Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana.
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 2.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava apelanata na naknadu materijalne štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
26. Dovodeći naprijed citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje u kontekst s navodima apelanata, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu dokazali da je sporno zemljište na kojem su izgradili stambene objekte bilo kategorizirano kao klizište, te da je tužena bila u obavezi provesti pregled tog zemljišta u svrhu utvrđivanja da li je na njemu pogodna izgradnja ili ne. Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da su odobrenja za izgradnju i saglasnosti izdali organi tužene na osnovu valjane dokumentacije vezane za navedeno zemljište, iz koje nije proizlazila zabrana gradnje ili postojanje klizišta, što bi vodilo obavezi tužene iz člana 43. stav 1. tačka e) Zakona o prostornom uređenju za geotehničkim ispitivanjem terena. Ustavni sud zapaža i da apelanti nisu postupili shodno zakonskim obavezama i izdatim odobrenjima jer nisu pribavili plan za izgradnju objekata koji bi izradila nadležna stručna organizacija, te da su objekte sagradili mimo standarda gradnje. Ustavni sud, također, zapaža da je nesporno utvrđeno da je šteta na objektima apelanata nastala uslijed prirodne nesreće, a da su njeni učinci samo bili pojačani navedenim nedostacima koji se odnose na gradnju objekata. Zbog svega navedenog, Ustavni sud navode apelanata u vezi s ovim pitanjima smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je iz činjenica predmeta vidljivo da je u toku i postupak vezan za obeštećenje apelanata zbog navedene štete zbog njenog nastanka uslijed prirodne nesreće, a što nije bilo predmet konkretnog sudskog spora.
27. U odnosu na navode apelanata da su troškovi postupka odmjereni previsoko, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da su oni odmjereni u skladu s relevantnim odredbama ZPP, Zakona o pravobranilaštvu i Tarife. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tačan navod apelanata da je članom 31. stav 5. Zakona o advokaturi propisano da nagrada ne može iznositi više od prosječne plaće u FBiH, ali da su pri tome apelanti zanemarili dio odredbe tog člana u kojem je navedeno da je taj iznos ograničen po radnji, dakle ne u ukupnom iznosu za sve radnje, već po preduzetoj radnji od strane advokata. Kako iz nižestepenih presuda proizlazi da su u konkretnom slučaju održana tri ročišta, da je tužena podnijela/izjavila žalbu i reviziju, to Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
28. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se apelanti u apelaciji i dopunama apelacije pozivaju na presude Vrhovnog suda tvrdeći da se u tim sporovima radilo o potpuno istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao što je njihova, ali da su u tim predmetima usvojeni tužbeni zahtjevi tužilaca i obavezana tužena da im naknadi nastalu materijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, suprotno navodima apelanata, ne radi o istovjetnoj situaciji s obzirom na to da je u tim predmetima (npr. u Presudi broj 070-0-Rev-08-001558 od 30. marta 2010. godine) utvrđeno da su stambeni objekti tužilaca izgrađeni na terenima koji su označeni kao klizišta, za koju izgradnju su im, i pored toga, izdate saglasnosti za gradnju. Osim toga, Ustavni sud naglašava da su apelanti podnijeli dopune apelacije 20. jula i 27. decembra 2018. godine. Međutim, odredbom člana 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda je propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka propisanog članom 18. stav (1) ovih pravila. S obzirom na u prethodnim tačkama ove odluke navedeni datum prijema konkretne apelacije, te kako Ustavni sud nije tražio da apelanti dopune apelaciju, jasno je da je dopuna podnesena van propisanog roka, pa se iz tog razloga Ustavni sud neće upuštati u razmatranje navoda i dokumenata iz navedenih dopuna.
29. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u zaključcima Vrhovnog suda i njihovom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti su apelanti svojim tvrdnjama doveli te zaključke u pitanje, pa su navodi apelanata neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Pri tome, Ustavni sud skreće pažnju i da iz osporene presude proizlazi da su se apelanti prijavili na javni poziv za dodjelu novčanih sredstava i izgradnju stambenih objekata za potrebe porodica čiji su stambeni objekti oštećeni ili uništeni uslijed prirodne nesreće 2014. godine i da je apelantima ponuđen tripartitni sporazum koji se odnosi na korišćenje sredstava iz Fonda pomoći za naknadu šteta nastalih u prirodnim nesrećama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata, uz obrazloženje da apelanti nisu dokazali da im je tužena pričinila štetu čiju su naknadu potraživali i kada su troškovi postupka odmjereni u skladu s relevantnim propisima.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada su se apelanti prijavili na javni poziv za dodjelu sredstava iz Fonda za pomoć za naknadu šteta nastalih u prirodnim nesrećama i kada je apelantima u tom smislu ponuđen sporazum za naknadu štete.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević