Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2617/17 (M.T. i A.B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Kazna
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2617/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2617/17, rješavajući apelaciju M.T. i A.B. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.T. i A.B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 010798 16 Kžk od 3. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.T. i A.B. (u daljnjem tekstu: apelanti i/ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnijeli su, 25. juna 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 010798 16 Kžk od 3. februara 2017. godine. Apelanti su takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio početak izdržavanja kazne zatvora po presudi Kantonalnog suda, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je donio odluku AP-2617/17, od 27. septembra 2017. godine ( dostupna na www.ustavnisud.ba), kojim je odbio zahtjev apelanata.
2. Apelanti su presudom Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 010798 09 K od 10. oktobra 2014. godine na temelju člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođeni od optužbe da su na način opisan u presudi preduzeli određene radnje čime bi počinili krivično djelo Pronevjere u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ). Rješavajući po žalbi Kantonalnog tužilaštva Kantonalni sud je donio rješenje kojim je uvažio žalbu, ukinuo presudu i predmet vratio na ponovni postupak.
3. Općinski sud je donio presudu broj 68 0 K 010798 15 K 2 od 16. oktobra 2015. godine, kojom je apelante ( i Z.G.) oglasio krivima da su na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo ( i to apelanti) Pronevjere u službi iz člana 384. stav 2. u vezi stava 1. KZ, pa je sud prvoapelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a drugoapelanta u trajanju od šest mjeseci i na osnovu člana 114. KZ oduzeo od apelanata imovinsku korist preciziranu u presudi.
4. Rješavajući po žalbama Tužilaštva i apelanata (i Z.G.) Kantonalni sud je donio rješenje broj 68 0 K 010798 16 Kž 2, od 31. maja 2016. godine, kojim je uvažio žalbe apelanata i ukinuo presudu Općinskog suda od 16. oktobra 2015. godine i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom (u odnosu na Z.G. optužba se odbija).
5. U obrazloženju rješenja, pozivajući se na član 321. ZKP Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni prigovori, da je prvostepeni sud cijenio iskaze svjedoka datih tokom glavne rasprave i iskaze svjedoka koje su dali u istrazi, a da ih pri tome nije razdvojio, niti se može utvrditi koje je cijenio, da li su različiti ili nisu i kojima poklanja vjeru i zbog čega, pa je utvrdio povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. tačka k) ZKP, te odlučio kako je navedeno. U rješenju je takođe navedeno da će sud ( Kantonalni sud) izvesti dokaze izvedene pred prvostepenim sudom čitanjem, a po potrebi provesti i druge dokaze. Takođe je u rješenju Kantonalni sud naveo „kako su počinjene bitne povrede sud nije cijenio druge žalbene prigovore“.
6. Kantonalni sud je donio presudu broj 68 0 K 010798 16 Kžk od 3. februara 2017. godine kojom je apelante oglasio krivim da su na način opisan u presudi počinili krivično djelo pronevjere u službi, iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, pa je sud osudio prvoapelanta na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, drugoapelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i oduzeo na osnovu člana 114. KZ imovinsku korist u iznosima preciziranim presudom.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su na raspravi uz saglasnost stranaka preuzeti dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom te su pročitani iskazi svjedoka, iskaz vještaka finansijske struke, te izvršen uvid u njegov pismeni nalaz i mišljenje, pročitani zapisnici o primopredaji dužnosti između novog i starog direktora, zapisnik sa sjednice glavnog odbora veterinarske stanice od 29. marta 2000. godine, izvještaj o finansijskom poslovanju javnog preduzeća veterinarske stanice od 9. maja 2002. godine, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 8. maja 2002. godine, statut javnog preduzeća, dostava cjenovnika javne veterinarske stanice od 8. aprila 1998. godine, naredba direktorice L.P. da se razduže finansijski blokovi, zapisnik o primopredaji dužnosti između direktora J.Č. i L.P..
8. Kantonalni sud je naveo iskaze svjedoke, uglavnom zaposlenih u veterinarskoj stanici koji su iskazivali na okolnosti umjetnog osjemenjavanja krava (u toku 1999. godine-200. godine), načinu zaduženja sjemena, razduženja novaca (u blagajnu), cijeni osjemenjavanja (prvog 47 KM, naredne 3 KM), potvrdama i drugim okolnostima vezanim za umjetno osjemenjavanje. Odbrana je tokom postupka, kako je navedeno u presudi, prigovarala zakonitosti pribavljenih dokaza, prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, od 28. maja 2002. godine, i to priznanice o zaduženju za prvoapelanta za godine 1998.-2000. godine, priznanice o zaduženju za drugoapelanta i lica M.K., Ž.K., J.Č., B.K., D.G., A.K. I S.Č. i blagajnički dnevnici sa pripadajućom dokumentacijom kutije označene brojevima 1. i 2., te blagajnički dnevnici s pripadajućom dokumentacijom za 1999. godinu. Kantonalni sud nije prihvatio prigovor odbrane jer iz navedenih potvrda proizilazi da je postupljeno na osnovu člana 200. stav 4. ranije važećeg ZKP, koja odredba je davala ovlasti ovlaštenim službenim licima da mogu oduzeti predmete kada postupajuu skladu sa članom 143. i 143., te je ukazao na odredbu člana 146. (ranije važećeg ZKP). Kantonalni sud je naveo da iz iskaza L.P. (koja je imenovana za direktora veterinarske stanice u toku 2000 godine) proizilazi da je ona predala dokumentaciju pripadnicima policije, te je zakonito postupljeno u skladu sa navedenom odredbom.
9. Kantonalni sud se naveo da iz nalaz i mišljenja vještaka I.R., kao i dopune, proizilazi zaduženje doza za osjemenjavanje, manjak doza, te je vještak zaključio da prvoapelant nije razdužio 32.813,00KM, a drugoapelant 19.883,00KM, odnosno preciziran broj nerazduženih doza. Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka J.Č., Ž.K., L.P., A.K., S.Č. proizilazi da su veterinari koji su vršili umjetnu oplodnju goveda tokom 1999-2000. godine zaduživali sjeme iz glavnog kontejnera i prebacivali u kontejner u svojim automobilima, da su bili zaduženi izdatnicama, a razduživali su se novčano, polaganjem novca u blagajni, a prethodno bi se zadužili blokovima koji su imali tri lista, jedan za vlasnika grla, drugi bi sa novcem bio predat u blagajnu, a teći bi ostao u bloku. Ovi navodi, kako je naveo Kantonalni sud potkrijepljeni su materijalnim dokazima – privremeno oduzetim blokovima. Iz navedenih blokova proizilazi da je naznačeno da se radi o potvrdi o umjetnom osjemenjavanju goveda, ime veterinara koji je zadužio blok te serijski broj, ime vlasnika grla, datum osjemenjavanja koje je osjemenjavanje po redu i cijena sjemena. Iz navedenih dokaza proizilazi da su apelanti zaduživali sjeme izdatnicama, a razduživanje je bilo finansijsko na način da su polagali novac i razduživali blokove-potvrde.
10. Kantonalni sud je ukazao na imena svjedoka koji su naveli da apelanti nisu redovno polagali novac, a svjedok L.P. je navela da su formirane dvije komisije, da je pratila zaduženja i razduženja., da je utvrdila manjak, da je prvoapelant jedne prilike položio 11.000,00 KM a ako nije plaćeno trebali su nju obavijestiti kao direktora, ali je niko nije obavijestio da nije naplaćeno. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da su iskazi svjedoka o bitnoj činjenici identični, te sud nije imao razloga ne povjerovati svjedocima. Navedeno je da sud nije prihvatio navode odbrane da je prilikom umjetne oplodnje davano više doza, jer odbrana nije ponudila dokaze u tom pravcu. Kantonalni sud je ukazao da su iskazi svjedoka potkrijepljeni materijalnom dokumentacijom, cijenovnikom usluga, izvještajem o finansijskom poslovanju, potvrdama, nalazom i mišljenjem vještaka I.R., zbog čega ih je prihvatio kao vjerodostojne, kao i osnovni nalaz vještaka I.R.. Dakle iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelantima na radu povjereno sjeme za umjetnu oplodnju, isti su bili dužni razdužiti se u novčanoj protuvrijednosti, a apelanti prilikom vršenja inventure nisu razdužili sjeme, niti su u zalihama imali sjeme, niti su izvijestili direktora o nenaplativosti, te je sud zaključio da je jedino logično da su novac prisvojili.
11. Apelanti u apelaciju ističu povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici što procesno i materijalno pravo nije pravilno primjenjeno i što je proizvoljnom primjenom odredbi ZKP činjenično stanje ostalo nepravilno i nepotpuno utvrđeno, a apelantima uskraćen pristup sudu u pravcu dokazivanja navoda odbrane. Apelanti u apelaciji navode da je sud prilikom donošenja osporene presude uvažio žalbu apelanta, ali nije u cijelosti ispitao sve žalbene navode apelanata iz žalbe. Prema navodima apelanata presuda je donijeta proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, uz proizvoljnu ocjenu dokaza, bez konkretnog obrazloženja odluke. Takođe, apelanti ukazuju da je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu jer je uvažio žalbene prigovore odbrane koji se odnose na iskaze svjedoka, ali nije odlučio o ostalim navodima iz žalbe prilikom održavanja glavne rasprave i donošenja osporene odluke. Pri tome apelanti osporavaju nalaz vještaka koji je prema njihovom mišljenju nezakonit dokaz, dobijen na osnovu dokumentacije koje je vještaku dostavilo Tužilaštvo i koje je vještak sam sakupio, a koja nije prezentirana te je odbrana nije mogla osporiti. Nadalje, materijalna dokumentacija, kako apelanti navode pozivajući se na odredbe ranije važećeg ZKP je pribavljena nezakonito, pa je i vještačenje nezakonito. Dalje apelanti osporavaju (osim zakonitosti) tačnost nalaza vještaka (matematičku) te navode da je vještak finansijske struke naveo da se ne može izjasniti o realnom finansijskom manjku bez nalaza vještaka veterinarske struke, a vještaci veterinarske struke su naveli da se ne mogu izjasniti. Prema mišljenju apelanta (koji u najvećem dijelu problematiziraju nalaz vještaka finansijke struke) od tačnosti samog nalaza, zavisi i primjena relevantnog krivičnog zakona, odnosno blažeg zakona. Apelanti su naveli da nije dokazano da su doze sjemena kojim su bili zaduženi iskoristili i novac naplatili. Apelanti su se takođe pozivali na praksu i standarde Ustavog suda.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni odredbi ZKP, te načinu na koji je redovni sud cijenio dokaze i to prvenstveno nalaz vještaka finansijske struke, kao i na navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene prigovore (iznijete u žalbi). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud najprije primjećuje da su neosnovani žalbeni navode da Kantonalni sud nije cijenio žalbene prigovore apelanata. Naime, nakon što je utvrdio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka Kantonalni sud je u rješenju od 31. maja 2016. godine naveo da nije cijenio druge žalbene prigovore, jer je ukinuo prvostepenu odluku i odredio da će održati raspravu. Nakon toga, Kantonalni sud je održao raspravu ( 31. januara i 3. februara 2017. godine), na kojoj je između ostalog uz saglasnost stranaka pročitao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te je izvršen uvid u pismeni nalaz i mišljenje, kao i pročitana materijalna dokumentacija. Nadalje, Kantonalni sud je istakao zašto nije prihvatio prigovor da je materijalna dokumentacija pribavljena nezakonito, pozivajući se na odredbe čl. 143. i 146. i člana 200. stav 4. ranije važećeg ZKP, odnosno činjenicu da je istu dobrovoljno predala L.P., direktor veterinarske stranice ovlaštenim službenim licima MUP-a. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su materijalnu dokumentaciju apelanti osporavali sa proceduralnog aspekta (načina pribavljanja i čuvanja i drugo), a ne suštinskog, dok su nalaz vještaka mogli pobijati u toku postupka, što su i činili. Činjenica da u tome nisu uspjeli ne utiče na pravičnost postupka.
18. Ustavni sud takođe primjećuje, imajući u vidu povrede prava koje apelanti ističu u apelaciji da se svi navodi suštinski odnose na navode o povredi prava na pravičan postupak, te ne smatra za potrebno ispitivati ostale navode pojedinačno. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević