Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3016/17 (M. I.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Miješanje u pravo na dom
- Miješanje
- Smetanje posjeda
- Miješanje u porodični život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 8
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3016/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3016/17, rješavajući apelaciju Miralema Imširovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miralema Imširovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 029454 17 Rev od 16. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 029454 16 Gž 2 od 7. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miralem Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Lejla Sijerčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 029454 17 Rev od 16. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 029454 16 Gž 2 od 7. decembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 26. do 28. februara 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općine Goražde (koja je u osporenom parničnom postupku imala status tužene, u daljnjem tekstu: tužena) i JU „Sportski centar“ Goražde (koje je u osporenom parničnom postupku imalo status umješača na strani tužene, u daljnjem tekstu: umješač) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i umješač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 13. marta 2019. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 029454 16 P 2 od 13. maja 2016. godine (koja je donesena u ponovnom postupku, nakon što je ranija prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak), utvrđeno je da se sa određenih parcela u posjedu i vlasništvu tužene, emituju štetne imisije prema tužiteljima (apelantu, M. I., H. P. i O. P.) u vidu buke i galame, te prekomjernog smeća, koje su nastale korištenjem nekretnina tužene suprotno pravnoj namjeni objekta – igralište (u daljnjem tekstu: igralište) i koje ometaju apelanta i ostale tužitelje u mirnom posjedovanju svojih nekretnina-stanova, te je naloženo tuženoj da otkloni uzroke i imisije na način da igralište ukloni i izmjesti na drugu lokaciju ili da onemogući korištenje i javnu upotrebu igrališta i time spriječi i onemogući prekomjerne imisije. Takođe je naloženo tuženoj da apelantima naknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je istakao, između ostalog, da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je na određenoj nekretnini tužene izgrađeno igralište, određenih dimenzija, koje je ograđeno zaštitnom metalnom ogradom visine 2,60 m sa svih strana igrališta, koja je udaljena od igrališta 1 m. Nadalje je istakao, da smatra da predmetno igralište predstavlja građevinu shodno odredbama člana 2. stav 1. tačke 27. Zakona o prostornom uređenju i građenju BPK, koja po odredbama člana 81. st. 1 i 2. navedenog zakona mora biti projektovana i izgrađena u skladu sa prostorno planskom dokumentacijom, te da je obezbjeđenje usklađenosti građevine sa prostornim dokumentima, sigurnost i evidentiranost građevine uspostavljeno u javnom interesu. Zatim, u postupku vještačenja po vještaku geodetske struke je utvrđeno da igralište ne posjeduje potrebnu dokumentaciju i urbanističku suglasnost, kao i da je Regulacionim planom „Centar“ na mjestu gdje je izgrađeno igralište predviđena izgradnja podzemnih garaža sa pristupnom saobraćajnicom i zelena površina. Takođe, da je utvrđeno da se stanovi apelanta i ostalih tužitelja nalaze u zgradama koje su u neposrednoj blizini igrališta (zgrada u kojoj se nalazi stan koji je u vlasništvu apelanta je udaljena od zaštitne ograde igrališta sedam metara).
7. Općinski sud je naveo da se prema njegovoj ocjeni predmetno igralište ne može smatrati dječijim igralištem, nego je po svojoj konfiguraciji i opremljenosti objekat za obavljanje sportskih aktivnosti, koji je izgrađen bez odobrenja za građenje, iako ne predstavlja dječije igralište, niti sportski teren iz člana 29. Zakona o građenju, obzirom da je građen i kao košarkaško igralište, na što upućuju konstrukcije koševa. Nadalje je naveo da je suština primjedbi apelanta i ostalih tužitelja način korištenja igrališta tužene, nepostojanje bilo kakvog kućnog reda u korištenju igrališta, tako da ga može da koristi ko hoće i kako hoće, što je u vezi sa gazdovanjem navedenim igralištem. Naime, najveću smetnju predstavlja buka koja dolazi sa igrališta, u vrijeme odmora, često noću, da je ta buka u vezi sa galamom koju prave korisnici, loptama koje udaraju u zid stana apelanta, vrijeđanjem od strane korisnika u slučaju upozorenja, bukom uslijed neadekvatnog prisustva na terenu, motorima, traktorom, bacanjem petardi, paljenjem stvari na igralištu i slično. Općinski sud je istakao, da su ti navodi apelanta i ostalih tužitelja, po njegovoj ocjeni, dokazani u toku postupka, njihovim iskazima, iskazima saslušanih svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru obzirom da nisu u kontradiktornosti sa materijalnim dokazima, te da nesumnjivo upućuju na zaključak da tužena nije uspostavila kontrolu na objektu u svom vlasništvu. Naime, objekt tužene praktično je preuzet od strane lica koja javno, bez stida i straha, bacaju petarde, uništavaju imovinu, pokazuju uvrjedljivu bahatost, čija demonstracija je očigledno upućena na apelanta i ostale tužitelje, što ih stavlja u položaj žrtve. Takođe, da na takav zaključak upućuje i činjenica da je policija u više navrata intervenisala, zbog narušavanja javnog reda i mira.
8. Općinski sud je ukazao da je prema odredbama člana 76. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, prekomjerna buka jedan od vidova nedozvoljenih imisija, kao i prema Zakonu o zaštiti od buke BPK. Zatim, da apelant i ostali tužitelji u toku postupka nisu predlagali ni proveli dokaz na okolnost utvrđivanja dozvoljenog nivoa buke u vezi sa konkretnom situacijom, te eventualno prekoračenje. Nadalje je ukazao, da apelant i ostali tužitelji činjenicu buke dovode u vezu sa postupcima koji su, u suštini, vid narušavanja javnog reda i mira (ili čak neke druge teže kvalifikacije), i koji se ne bi mogli smatrati bukom, koja je predmet mjerenja u smislu Zakona o zaštiti od buke, pa se na takvo uznemiravanje zvukom ne bi mogle primijeniti odredbe Zakona o zaštiti od buke. Međutim, imajući u vidu značenje izraza imisija i odredbe člana 76. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, korištenje nekretnine na način suprotan svrsi, na kojoj se preduzimaju radnje kojima se kontinuirano narušava javni red i mir galamom, pucanjem petardi, lupanjem lopte o zid, turiranjem motora, fizičkim oštećenjem stvari, koje stvaraju buku mogu se smatrati nedozvoljenom imisijom svrstanom u kategoriju sličnih pojava.
9. Općinski sud je naveo da je u toku postupka predloženim i provedenim dokazima utvrđeno da su apelant i ostali tužitelji kroz duži vremenski period trpili i trpe štetne imisije u vidu buke i galame izazvane korištenjem nekretnine tužene suprotno namjeni objekta i u nedostatku nadzora tužene kao vlasnika. Takođe je naveo da po njegovoj ocijeni činjenica povjeravanja na upravljanje igrališta umješaču, nije od značaja imajući u vidu odgovornost tužene, kao vlasnika nekretnine, koja je utvrđena navedenim propisima.
10. Kantonalni sud je 7. decembra 2016. godine donio Presudu broj 45 0 P 029454 16 Gž 2, kojom je usvojio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja, te su obavezani apelant i ostali tužitelji da tuženoj naknade troškove parničnog postupka.
11. U navedenoj presudi, Kantonalni sud je istakao da je zaključak prvostepene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja do kojeg je došlo zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, iskaza svjedoka i tužitelja, te pogrešne primjene materijalnog prava.
12. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 76. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, te je u vezi s tim istakao da su apelant i ostali tužitelji bili dužni dokazati da sa nekretnine tužene dolaze štetni uticaji na nihove nekretnine, karakteristike tih uticaja i po kvalitetu i kvantitetu, da li ti negativni uticaji otežavaju korištenje nepokretnosti apelanta i ostalih tužitelja, kako se to manifestuje i u kojoj mjeri, a naročito da li je korištenje nepokretnosti otežano preko mjere koja je uobičajena s obzirom na prirodu nepokretnosti, njenu namjenu i mjesne prilike. Nadalje, da su apelant i ostali tužitelji u tužbi i tokom postupka negativne uticaje sa nekretnina tužene, na kojoj je izgrađeno igralište, identifikovali kao buku, galamu i prekomjerni otpad koji su rezultat nepravilnog korištenja igrališta, a prvostepenom presudom je izveden zaključak da su ove odlučne činjenice dokazane. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza na raspravi i njihovom ocjenom u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku, utvrdio drugačije činjenično stanje.
13. Kantonalni sud je ukazao da nije sporno da je na nekretnini u vlasništvu tužene izgrađeno predmetno igralište, a da isto ne posjeduje urbanističku saglasnost, te da se na udaljenosti od sedam metara nalazi stambena zgrada u kojoj živi, između ostalog, apelant. Nadalje, da igralište koriste i djeca i odrasli, u svako doba dana a ponekad i noću, te da su apelant, ostali tužitelji i stanari više puta pozivali policiju jer su lica koja koriste igralište galamili i vrijeđali apelanta, ostale tužitelje i stanare zgrade, da su građani podnosili peticiju za uklanjanje igrališta, koje je bilo uklonjeno na drugu lokaciju, ali su drugi građeni podnijeli peticiju sa zahtjevom da se igralište vrati na prvobitnu lokaciju, što je i učinjeno.
14. Kantonalni sud je naveo, da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužena kao vlasnik spornih nekretnina izgradila igralište koje koriste djeca svih uzrasta, a nekada i punoljetne osobe za sport (nogomet, rukomet i košarku) i druge igre, u svako doba dana a ponekad i noću, da pri tome izazivaju buku galamom i udaranjem lopte, da lopta ponekad udari i u zid i prozore na zgradi gdje su stanovi apelanta i ostalih tužitelja, da na takav način apelant i ostali tužitelji budu ometani u mirnom korištenju svojih stanova, da se takvim radnjama apelantu i ostalim tužiteljima pričinjava i šteta (oštećen klima uređaj, razbijena stakla na prozorima, te oštećena fasada). Međutim, igralište i jeste namijenjeno za sportove i igre sa loptom, prilikom čega se prirodno i uobičajeno izaziva buka, kako loptom, tako i glasom igrača i navijača, a isto se nalazi u najužoj gradskoj zoni koja je gusto naseljena sa velikim brojem djece, za čije potrebe je igralište i sagrađeno. Iako se korištenjem igrališta izaziva buka i šteta, što jesu imisije, one nisu prekomjerne obzirom na namjenu koja odgovora nekretnini, u skladu su sa mjestom i vremenom, a i šteta koju izazivaju je neznatna. Takođe ove imisije, nisu nedopuštene na osnovu odredaba posebnog zakona, pa je zaključak prvostepene presude da su takve radnje korisnika igrališta prekršaji javnog reda i mira paušalan, obzirom da nijednim dokazom nije dokazano da je neko proglašen odgovornim za prekršaj, niti da je podnošena prekršajna prijava. Buka koju izaziva ljudski glas, nije nedopuštena, ni po posebnom Zakonu o zaštiti od buke.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 029454 17 Rev od 16. maja 2017. godine, odbijena je revizija apelanta i ostalih tužitelja.
16. U navedenoj presudi, Vrhovni sud je istakao da smatra da je pravilno stanovište drugostepenog suda da ponašanje korisnika igrališta, u konkretnom slučaju, ne predstavlja nedopuštene odnosno prekomjerne imisije u smislu odredbe člana 76. Zakona o stvarnim pravima, nego da se radi o ponašanju koje je predmet regulisanja Zakona o javnom redu i miru. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da i pored utvrđene činjenice da su se korisnici nekretnine tužene istom služili na način da su stvarali buku, neugodne mirise, remetili mir apelanta i ostalih tužitelja i uništavali njihovu imovinu, ne postoji osnov za ostvarivanje sudske zaštite od štetne imisije, pa je tako pravilna i presuda kojom je tužbeni zahtjev kojim se, između ostalog, zahtjeva od tužene da ukloni igralište i izmjesti ga na drugu lokaciju, odnosno da onemogući njegovu javnu upotrebu, odbijen kao neosnovan.
17. Vrhovni sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o korištenju javnih površina u gradskim naseljima, u kojima je normalno i potrebno da se nalaze i dječija igrališta, jer to zadovoljava potrebe modernog urbanog stanovanja. Takođe je normalno da se na igralištima stvara buka, ali ta buka se ne smatra prekomjernom, jer je uobičajena s obzirom na njihovu prirodu i namjenu, koja podrazumijeva boravak većeg broja osoba na istom prostoru, igru, navijanje i slično, kao što su zaključili i nižestepeni sudovi, pa ni samo korištenje igrališta ne izaziva znatniju štetu, kako je zaključio drugostepeni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u obrazloženju apelacije istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3. tačka
f) i iz člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su odbijanjem tužbenog zahtjeva, za zaštitu od uznemiravanja prava vlasništva, redovni sudovi povrijedili njegovo neprikosnoveno pravo na imovinu. Naime, da je predmetno igralište bilo namijenjeno djeci, pa da samim tim nije namijenjeno za igru, sport i boravak svih stanovnika, naročito ne odraslih stanovnika u noćnim satima, te da određene radnje korisnika igrališta (između ostalog, vika, galama, razbijanje prozora i klima uređaja, psovke, napadi i uvrede …) svakako ne spadaju u sferu imisija koje „nameće savremeni način stanovanja“, nego upućuju na zaključak da su ove imisije prekomjerne i neprimjerene, jer se predmetno igralište koristi mimo svrhe i namjene za koje je izgrađeno.
19. Takođe, da se sudovi nisu bavili ni činjenicom da je predmetno igralište izgrađeno bez potrebne dokumentacije, da prema članu 5. stav 1. tačka 2. Zakona o zaštiti od buke Federacije BiH, zaštita od buke ostvaruje se i kontrolom namjene prostora i prostornim rasporedom stvarnih i potencijalnih izvora buke, u odnosu na prostore osjetljive na buku, što mora biti uključeno prije određivanja i odobravanja novih namjena u objektu i prostorima svih namjena gdje borave ljudi, što u konkretnom slučaju evidentno nije učinjeno. Apelant smatra da je u nadležnosti tužene, kao izvornog nosioca komunalnih djelatnosti da preduzme mjere radi obezbjeđenja korištenja igrališta u svrhu prirode i namjene zbog koje je i izgrađeno, te da na taj način otkloni štetne imisije koje potiču od njegovog nenamjenskog korištenja (apelant se pozvao i na stav iz presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2764/16 od 17. novembra 2016. godine „...da je u nadležnosti tužene preduzimanje mera radi otklanjanja deponije i posledično njenih štetnih uticaja i to po osnovu statusa opštine kao izvora nosioca komunalnih delatnosti, ali i kao korisnika nepokretnosti na koje se nalazi deponija od koje potiče izvor opasnosti i štetnih uticaja...“).
20. Takođe, da je apelant, kao i ostali stanari, u velikom broju slučajeva obavještavao policiju o mnogim ekcesnim događajima i ponašanju grupa i pojedinaca, ali da njihovo eventualno procesuiranje, u smislu Zakona o javnom redu i miru, ne iscrpljuje mogućnost da zatraži zaštitu u građanskoj parnici u smislu odredbe člana 76. Zakona o stvarnim pravima. Prema tome, stav Vrhovnog suda, da se u konkretnom slučaju radi o ponašanju koje je predmet regulisanja Zakona o javnom redu i miru, može se tumačiti i kao pitanje onemogućavanja pristupa sudu, jer eventualna primjena Zakona o javnom redu i miru ne može suspendirati i primjenu Zakona o stvarnim pravima. Apleant je takođe ukazao na predmet Evropskog suda za ljudska prava Udovičić protiv Hrvatske u kojem je, a rješavajući po zahtjevu tužiteljice u postupcima pred hrvatskim sudovima vezano za zabranu daljnjih imisija buke iz trgovačkog društva-bara u prizemlju zgrade u kojoj podnositeljica stanuje, donio presudu kojom potvrđuje da je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije. II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da je u svojoj presudi od 16. maja 2017. godine iznio razloge za donesu odluku, te da po njegovom mišljenju u revizijskom postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
22. Kantonalni sud je istakao da apelacija nije osnovana jer presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta iz razloga koji su navedeni u presudi, pa predlaže da se apelacija odbije.
23. Općinski sud je istakao da nisu povrijeđena prava apelanta i predlaže da se apelacija odbije.
24. Umješač je naveo ukratko hronologiju postupanja od kad mu je zaključkom tužene ustupljeno na održavanje, između ostalog, i predmetno igralište, te je naglasio da on nije nadležan za izgradnju niti uklanjanje igrališta.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom djelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
26. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13), u relevantnom djelu glasi:
član 76. st. (1) i (2) Imisije (1)Nekretninom se ne smije služiti ni koristiti na način da zbog toga na tuđu nekretninu dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i sl., ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nekretnini u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnoga zakona (prekomjerne posredne imisije).
(2)Vlasnici nekretnina koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su da od vlasnika nekretnine s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.
27. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira (“Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde”, broj 11/14), u relevantnom djelu glasi:
Član 1.
(Predmet) Ovim se Zakonom uređuje javni red i mir na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljem tekstu: Kanton), utvrđuju prekršaji protiv javnog reda i mira i prekršajne sankcije koje se izriču počiniocima prekršaja, postupak za priređivanje bakljade, vatrometa i sličnih priredbi i postupak za prikupljanje dobrovoljnih priloga od građana, državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica.
Član 2.
(Prekršaji protiv javnog reda i mira) Prekršaji protiv javnog reda i mira su ponašanja kojima se na protupravan način remeti mir, rad i normalan način života građana, stvara neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihovih prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih radnji državnih organa i službenih lica ili pravnih lica ili se omalovažavaju takve radnje, ugrožava opšta sigurnost ljudi i imovine ili se na drugi način narušava javni red i mir građana utvrđen ovim Zakonom.
Član 3.
(Javno mjesto) (1) Pod javnim mjestom u smislu ovog Zakona smatra se mjesto na kojem je slobodan pristup neodređenom broju lica bez ikakvih uslova (ulice, trgovi, ceste, parkovi, izletišta, čekaonice, ugostiteljske, trgovinske i zanatske radnje, sredstva i objekti javnog prevoza i sl.) ili pod određenim uslovima (sportski stadioni i igrališta, bioskopske, pozorišne i koncertne sale, izložbene prostorije i sl.), kao i druga mjesta koja u određenom vremenskom periodu služe za ovakve svrhe (površina ili prostorije u kojima se održavaju javni skupovi, takmičenja i sl.). (2) Smatraće se da je prekršaj iz ovog Zakona izvršen na javnom mjestu i kad je radnja izvršena na mjestu koje se u smislu stava (1) ovog člana ne smatra javnim mjestom, ako je to mjesto dostupno vidiku sa javnog mjesta (balkoni, terase, hodnici, dvorišta i sl.) ili ako je posljedica nastupila na javnom mjestu.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 029454 17 Rev od 16. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 17. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja, kojim je traženo otklanjanja uzroka i imisija sa određenih parcela u posjedu i vlasništvu tužene, u vidu buke i galame, te prekomjernog smeća, koje su nastale korištenjem nekretnina tužene suprotno pravnoj namjeni igrališta i koje ometaju apelanta i ostale tužitelje u mirnom posjedovanju njihovog stana. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog zaključka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je njegov tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja prava vlasništva, neosnovan, te da se stav Vrhovnog suda, da se u konkretnom slučaju radi o ponašanju koje je predmet regulisanja Zakona o javnom redu i miru, može tumačiti i kao pitanje onemogućavanja pristupa sudu (jer eventualna primjena Zakona o javnom redu i miru ne može suspendirati i primjenu Zakona o stvarnim pravima).
37. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoj zaključak da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za ostvarivanje sudske zaštite od štetne imisije, odnosno da je tužbeni zahtjev apelanta (i ostalih tužitelja) kojim se, između ostalog, zahtjeva od tužene da ukloni igralište i izmjesti ga na drugu lokaciju, odnosno da onemogući njegovu javnu upotrebu, neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao koje su odlučne činjenice u konkretnom slučaju, a shodno odredbama člana 76. Zakona o stvarnim pravima, apelant i ostali tužitelji bili dužni dokazati, te jasno obrazložio da buka koja se izaziva korištenjem predmetnog igrališta, nije prekomjerna obzirom na namjenu koja odgovora nekretnini, te da je u skladu sa mjestom i vremenom, a i šteta koja se izaziva je neznatna. Takođe, da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, jasno istakao da ponašanje korisnika igrališta, u konkretnom slučaju, ne predstavlja nedopuštene, odnosno prekomjerne imisije u smislu odredbe člana 76. Zakona o stvarnim pravima, nego da se radi o ponašanju koje je predmet regulisanja Zakona o javnom redu i miru, što je i pojasnio u obrazloženju osporene presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud, razmotrio apelantove revizione navode, a kakve slične apelant zapravo ponavlja i u apelaciji, te da je dao jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku osporenih odluka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odnosno u njihovom postupanju i primjeni pozitivno pravnih propisa u konkretnom slučaju.
39. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na pristup sudu, Ustavni sud ističe da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu predmetne odluke nepobitno potvrđuje da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o tužbenom zahtjevu apelanta i odlučivali o meritumu ovog predmeta što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju, dakle, redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu apelanta, navodi apelanta o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
41. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog član što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
42. Vezano za apelacione navode, kojima apelant ističe da mu je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Evropski sud utvrdio da iako ne postoji nikakvo izričito pravo u Evropskoj konvenciji na čisti i tihi okoliš, u situaciji kad je neki pojedinac izravno i ozbiljno pogođen bukom ili drugim oblikom onečišćenja, može se pojaviti pitanje temeljem člana 8. Evropske konvencije (vidjeti predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, stav 96.; predmet López Ostra protiv Španjolske, presuda od 9. decembra 1994., Serija A br. 303-C). Takođe, Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. studenog 2005. godine, točka 24, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 22/06). Dom je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definisan prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštivanje svoga doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor, nego i na mirno uživanje toga prostora. Stoga, povrede prava na poštivanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma, kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja, kojima se osoba sprječava u uživanju u udobnosti svoga doma (vidi predmet Hatton, naprijed citiran).
43. Ustavni sud primjećuje da je apelant (i ostali tužitelji) tužbenim zahtjevom tražio zaštitu od negativnih imisija koje se emituju sa predmetnog igrališta, a koje imisije je apelant (i ostali tužitelji) identifikovao kao buku, galamu i prekomjeran otpad. Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju, mora prvo utvrditi je li uznemiravanje uzrokovano bukom, galamom i prekomjernim otpadom doseglo minimalnu razinu ozbiljnosti koja se traži da bi predstavljalo povredu člana 8. Evropske konvencije. Procjena te najmanje vrijednosti je relativna i ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su jačina i trajanje uznemiravanja te njegovi fizički ili psihički učinci, opšti kontekst i da li je šteta na koju se žali bila neznatna u odnosu na okolišne opasnosti po život koje su normalne u svakom savremenom gradu (vidi, Evropski sud, predmet Fadeyeva protiv Rusije, presuda od 9. juna 2005. godine, aplikacija broj 55723/00, st. 68-69).
44. Ustavni sud zapaža da apelant u svojoj apelaciji, između ostalog, ističe da je predmetno igralište izgrađeno bez potrebne dokumentacije. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje, da se obzirom na apelantov tužbani zahtjev u konkretnom slučaju (da se utvrdi da se sa određenih parcela tužene, emituju štetne imisije prema apelantu i ostalim tužiteljima u vidu buke i galame, te prekomjernog smeća, koje su nastale korištenjem nekretnina tužene suprotno pravnoj namjeni igrališta i koje ometaju apelanta i ostale tužitelje u mirnom posjedovanju svojih nekretnina-stanova, te da se naloži tuženoj da otkloni uzroke i imisije na način da igralište ukloni i izmjesti na drugu lokaciju ili da onemogući korištenje i javnu upotrebu igrališta i time spriječi i onemogući prekomjerne imisije), Kantonalni i Vrhovni sud nisu ni bavili pitanjem da li je predmetno igralište izgrađeno uz svu potrebnu dokumentaciju. Takođe, Ustavni sud ukazuje da ni sama činjenica da je predmetno igralište eventualno izgrađeno bez potrebne dokumentacije, odnosno da nije izgrađeno u skladu sa zakonom, nije dovoljna da bi se utemeljila njegova tvrdnja da su mu prava iz člana 8. ometana (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti Furlepa protiv Poljske, zahtjev broj 62101/00, od 18. marta 2008. godine). Sud mora radije ispitati, da li su navodne opasnosti od buke, galame i prekomjernog otpada bile dovoljno ozbiljne da bi predstavljale uplitanje u apelantova prava na poštovanje njegovog privatnog života i njegovog doma (vidi, Evropski sud, predmet Galev i drugi protiv Bugarske, presuda od 29. septembra 2009. godine, aplikacija broj 18324/04).
45. Ustavni sud dalje zapaža da apelant zahtjeva zaštitu od imisija (buke, galame i prekomjernog otpada) koje dolaze sa igrališta, koje se, prema utvrđenom činjeničnom stanju u odlukama redovnih sudova, nalazi u najužoj gradskoj zoni, koja je gusto naseljena sa velikim brojem djece, za čije potrebe je igralište i sagrađeno. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da potrebe građana, u svakom savremenom gradu, zahtijevaju izgradnju, kako dječijih igrališta, tako i sportskih igrališta, parkova i sl., kako bi građani, a prvenstveno djeca, u urbanim, gusto naseljenim područjima, imali sigurno mjesto, u kojem mogu provoditi vrijeme za druženje, igru i rekreaciju na otvorenom. Međutim, izgradnja takvih „područja“ u gradu, ne znači da aktivnosti korisnika tih „područja“ mogu proizvoditi zvukove i otpad koji prelaze zakonom dozvoljene granice, a imajući u vidu namjenu objekta, vrijeme i mjesto u kojem nastaju i okolinu gdje se nalaze. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant (a ni ostali tužitelji) uopšte nije predlagao, ni provodio dokaze na okolnost utvrđivanja dozvoljenog nivoa buke u vezi sa konkretnom situacijom (tačka 8. ove odluke), te eventualno prekoračenje dozvoljene buke imajući u vidu namjenu predmetnog igrališta. Takođe, da apelant nije priložio dokaze vezano za „prekomjerni otpad“ koji nastaje korištenjem predmetnog igrališta, odnosno eventualno mogućnost zaraze/opasnosti po njega i članove njegove porodice od tog otpada. Ustavni sud zapaža, da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, kao nesporno zaključili da se predmetno igralište koristi u svako doba dana, a ponekad i noću, da pri tome korisnici igrališta izazivaju buku galamom i udaranjem loptom, da lopta ponekad udari i u zid i prozore na zgradi gdje su stanovi apelanta i ostalih tužitelja, da na takav način apelant i ostali tužitelji budu ometani u mirnom korištenju svojih stanova, te da se takvim radnjama tužiteljima pričinjava i šteta (oštećen klima uređaj, razbijena stakla na prozorima, te oštećena fasada). Međutim, imajući u vidu namjenu predmetnog igrališta (na kojem se podrazumijevaju aktivnosti korisnika igrališta, koje proizvode veću razinu zvuka i otpada), te činjenicu da u konkretnom slučaju nisu učinjena nikakva zvanična mjerenja, koja bi potvrdila da razina zvuka i otpada, prelazi zakonom dozvoljene granice, a što je obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja bilo neophodno, Ustavni sud ne može zaključiti da su buka, galama i otpad u konkretnom slučaju dosegla minimalnu razinu ozbiljnosti koja se traži da bi predstavljalo povredu člana 8. Evropske konvencije.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, takođe, neosnovani. Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove svoje navode zasniva, u suštini, na činjenici da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo zbog proizvoljnog zaključka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja prava vlasništva, neosnovan. U prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud je konstatovao, između ostalog, da su redovni sudovi kao nesporno zaključili da se predmetno igralište koristi u svako doba dana, a ponekad i noću, da pri tome korisnici igrališta izazivaju buku. Međutim, da buka koja se izaziva korištenjem predmetnog igrališta, nije prekomjerna obzirom na namjenu koja odgovora nekretnini, da je u skladu sa mjestom i vremenom, a i šteta koja se izaziva je neznatna, te da ponašanje korisnika igrališta, u konkretnom slučaju, ne predstavlja nedopuštene, odnosno prekomjerne imisije u smislu odredbe člana 76. Zakona o stvarnim pravima, u čemu Ustavni sud nije našao proizvoljnost. S tim u vezi Ustavni sud takođe ukazuje da prema praksi Evropskog suda član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije ne garantuje pravo na uživanje posjeda u udobnom okruženju (vidi, Evropski sud, predmet Galev i drugi protiv Bugarske, presuda od 29. septembra 2009. godine, aplikacija broj 18324/04). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su i Vrhovni sud i Kantonalni sud dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak da ponašanje korisnika igrališta, u konkretnom slučaju, ne predstavlja nedopuštene, odnosno prekomjerne imisije u smislu odredaba člana 76. Zakona o stvarnim pravima.
49. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu učinjena nikakva zvanična mjerenja, koja bi potvrdila da imisije, odnosno razina zvuka i otpada, prelaze zakonom dozvoljene granice, a imajući u vidu namjenu predmetnog igrališta sa kojeg dolaze te imisije.
50. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.