Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1307/19 (M. T.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1307/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1307/19, rješavajući apelaciju Milana Tupeše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Tupeša protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 020202 18 Rev 2 od 7. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Tupeša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Jugoslav Milanović advokat iz Trebinja, podnio je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 020202 18 Rev 2 od 7. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tuženom/protivtužitelju (JZU Dom zdravlja „Vaso Pelagi ć” Čajniče) po osnovu sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos (na ime nezakonito ispla ćene naknade plaće), te određeni novčani iznos na ime neosnovanog pove ćanja plaće sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbačena protivtužba tuženog u dijelu kojim je zahtijevao da se apelant obaveže na isplatu određenog novčanog iznosa po osnovu pla ćenih poreza i doprinosa zbog nenadležnosti suda.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u stalnom radnom odnosu kod tuženog (porodični ljekar), da je apelant u periodu od 5. februara 2008. do 11. novembra 2010. godine obavljao funkciju direktora tuženog. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je predmet ispitivanja po apelantovoj reviziji drugostepena presuda u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije prezentirao nijedan dokaz (knjiga protokola o prijemu pacijenata, evidencije u zdravstvenim kartonima pacijenata, evidencija rada u šihtnoj knjizi i dr.) iz kojeg bi proizašlo da je u spornom periodu, pored rada u prvoj smjeni na funkciji direktora tuženog obavljao i rad u drugoj smjeni na poslovima porodičnog ljekara. Vrhovni sud je naveo da apelant nije ni saslušan na okolnost ovoga rada, dok je prema izjašnjenju vještaka finansijske struke obračunski radnik sporne obračune i isplate vršio na temelju usmenog apelantovog naloga, kao i da je prema pregledu isplata u periodu 1. juna 2008. do 31. oktobra 2010. godine (koji je vještak sačinio u datom nalazu) apelantu u tom periodu ispla ćivana i naknada za dežurstvo, te naglasio da je bilo fizički nemogu će da apelant u tom periodu radi u prvoj i drugoj smjeni i da obavlja dežurstvo. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije bilo zakonskog osnova da se apelantu u spornom periodu isplati naknada za rad u drugoj smjeni, jer nije dokazano da je taj rad i obavljen, te naglasio da je pravilno drugostepeni sud zaključio da nije dokazano ni ispunjenje uslova za uvećanje apelantove plaće (kod tuženog ne postoji akt kojim se utvrđuje mjesečni sadržaj i obim posla niti je aktom predviđeno uvećanje plaće), zbog čega su bez pravnog osnova u apelantovu korist izvršena plaćanja po oba ova osnova. Također, Vrhovni sud je naveo da su apelantu u spornom periodu (podaci iz nalaza vještaka finansijske struke) po osnovu rada u drugoj smjeni ispla ćene plaće u iznosu od 43.182,64 KM i na ime pove ćanja plaće u procentu od 10% iznos od 1.694,00 KM (bez plaćenih doprinosa i poreza). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud obavezao apelanta na povrat navedenih iznosa (člana 210. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da do drugačijeg zaključka ne mogu dovesti apelantovi navodi da se vještak na ročištu od 2. oktobra 2013. godine izjasnio da mu je obračunski službenik rekao da je apelant radio u drugoj smjeni, jer to nije dovoljno za zaključak da je apelant obavio rad u drugoj smjeni, te da su neosnovani apelantovi navodi da postoji zvanični protokol o prijemu pacijenata i da je taj protokol imao u vidu vještak prilikom sačinjavanja nalaza, jer tako što ne proizlazi iz nalaza. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavnni sud ne smatra proizvoljnim. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1307/19 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio