Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3689/17 (D. C.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otkaz
- Disciplinska mjera
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3689/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3689/17, rješavajući apelaciju Dragana Cerovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Cerovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 078229 od 18. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Cerovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 078229 od 18. maja 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Investiciono razvojne banke Republike Srpske - Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. februara do 6. marta 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 078229 10 Rs od 3. juna 2015. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o disciplinskoj odgovornosti i izricanju disciplinske mjere od tužene od 23. oktobra 2009. godine kojim je apelantu izrečena mjera prestanka radnog odnosa kod tužene, da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 1. decembra 2009. godine kojim je potvrđeno rješenje od 23. oktobra 2009. godine, da se naloži tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu na ime izgubljene zarade isplati iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i sa pripadajućim porezima i doprinosima uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelant i B. N. podnijeli tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Takođe, Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant s tuženom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 775/07 od 20. avgusta 2007. godine, te da je navedenim ugovorom raspoređen na radno mjesto rukovodilac Odjeljenja za upravljanje portfeljom hartija od vrijednosti. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem Disciplinske komisije tužene od 23. oktobra 2009. godine apelant proglašen odgovornim za povredu radne obaveze iz odredbe člana 47 stav 1 tač. j), k) i v) Pravilnika o radu tužene u vezi sa članom 4 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika zbog toga što je 13. avgusta 2009. godine kao predlagač na sjednici Uprave tužene podnio prijedlog za prihvatanje javne ponude za preuzimanje akcija u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka iz portfelja Fonda za restituciju RS (u daljnjem tekstu: „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka), a pritom prećutao da je sam i zajedno sa B.N., kao zaposlenikom tužene i to rukovodiocem Odjeljenja za plasmane u privredi, učestvovao u trgovanju akcijama preduzeća „Medicinska elektronika“ Banja Luka u periodu od 6. do 8. aprila 2009. godine, i to kao predsjednik Nadzornog odbora u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka, u kojem svojstvu je bio u trenutku predlaganja da se prihvati ponuda. Navedeno je da je time apelant zloupotrijebio položaj, zato što je koristio za sopstvene potrebe svoj položaj, mogućnosti i informacije kojima je raspolagao na poslovima koje obavlja kod tužene, a pritom Upravi tužene nije stavio na raspolaganje sve informacije koje su mogle uticati na donošenje pravilne odluke o prihvatanju ponude za preuzimanje akcija u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka, zato što nije omogućio Upravi tužene uvid u podatke o svim transakcijama u kojima je učestvovao, a za njegove postupke Uprava tužene je saznala iz medija i postupanja drugih subjekata, gdje je naročito u periodu od 7. do 10. septembra 2009. godine donošenjem odluke o prihvatanju javne ponude za preuzimanje akcija u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka u znatnoj mjeri oštećen ugled i interesi tužene. Postupajući na navedeni način, zaključeno je da apelant nije ispoljio dužnu pažnju, stručnost i savjesnost pri izvršavanju poslova koje je obavljao po zaključenom ugovoru o radu kod tužene usljed čega je disciplinska komisija tužene donijela rješenje od 23. oktobra 2009. godine. Utvrđeno je da je rješenjem tužene od 1. decembra 2009. godine odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja tužene od 23. oktobra 2009. godine, te da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 004381 10 K 12 od 8. novembra 2013. godine apelant proglašen krivim za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakona RS i krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa stavom 1 tačka b) istog zakona, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
7. Na osnovu navedenih činjenica, Osnovni sud je zaključio da je tužena u roku propisanom odredbama čl. 36, 37 i 38 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti protiv apelanta sprovela disciplinski postupak, te je, imajući u vidu da je disciplinski postupak samostalan u odnosu na krivični postupak i da elementi krivičnog djela služe samo kao sredstvo za identifikaciju radne obaveze, Osnovni sud istakao da su opisane radnje iz rješenja tužene pravno kvalifikovane kao teža povreda radne obaveze apelanta, te da opisane radnje jasno ukazuju na ponašanje koje nije u skladu sa apelantovom obavezom da se na svom radnom mjestu ponaša savjesno, u duhu dobrog privrednika, te je, s tim u vezi, zaključio da je apelantu radni odnos kod tužene prestao na zakonom propisani način. Shodno tome, Osnovni sud je donio odluku kojom je apelantove tužbene zahtjeve u cijelosti odbio.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi N.B., Okužni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 078229 15 Rsž od 23. februara 2016. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Istovremeno su odbijeni i zahtjevi za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, zaključio da je prvostepena presuda u cijelosti pravilna i zakonita. Slijedom toga, Okružni sud je odbio izjavljene žalbe i prvostepenu presudu potvrdio.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 078229 15 Rsž od 23. februara 2016. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni zaključak nižestepenih sudova, te, s tim u vezi, zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da apelant svojim revizionim navodima ne može uticati na pravilnost i zakonitost otkaza ugovora o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju donošenju spornih odluka tuženog prethodio postupak za utvrđivanje apelantove odgovornosti (disciplinski postupak) zbog teže povrede radne obaveze, koji je pokrenut i vođen u skladu s odredbama Zakona o radu, te odredbama čl. 4, 9, 11 i 32 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika, u kojem je utvrđeno da je apelantovo ponašanje koje mu je stavljeno na teret predviđeno kao teža povreda radne obaveze iz člana 98 stav 2 tačka 11 Zakona o radu i člana 47 stav 2 tačka k) Pravilnika o radu tužene, pri čemu sporne odluke sadrže sve potrebne elemente propisane Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti tužene. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju na osnovu izvedenih dokaza nesumnjivo dokazano da su N.B. (kao rukovodilac Odjeljenja za plasmane u Sektoru za plasmane, te istovremeno član Upravnog odbora preduzeća „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka) i apelant (kao rukovodilac Odjeljenja za upravljanje portfeljom hartija od vrijednosti, te istovremeno predsjednik Nadzornog odbora preduzeća „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka) u periodu od 6. aprila do 8. aprila 2009. godine učestvovali u trgovanju akcijama „Medicinske elektronike“ iz portfelja Fonda za restituciju Republike Srpske i Akcijskog fonda Republike Srpske, koje ukazuje na snižavanje akcija navedenog preduzeća (u rješenju o disciplinskoj odgovornosti su navedene pojedinačne transakcije). S obzirom na rukovodeća radna mjesta na kojima su apelant i N.B. u spornom periodu radili kod tužene, te opis tih radnih mjesta, kao i njihovu ulogu u Upravi „Medicinske elektronike“, po mišljenju Vrhovnog suda, njima je moralo biti poznato da pomenuti fondovi (kojima upravlja tužena) u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka imaju u svojini akcije. I pored toga, o pomenutim aktivnostima oni nisu obavijestili tuženu, čime nisu Upravi tužene na uvid stavili sve informacije koje su mogle uticati na donošenje odluke o preuzimanju akcija u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka i Akcijskog fonda Republike Srpske. O navedenom apelant i N. B. nisu obavijestili ni do 13. avgusta 2009. godine, kada je na sjednici Uprave razmatran (i prihvaćen) prijedlog za donošenje odluke za prihvatanje ponude (ponuda je bila javna) za preuzimanje akcija u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka, a koji je sačinio apelant (saglasno opisu njegovog radnog mjesta).
10. Stoga, Vrhovni sud smatra da je, suprotno apelantovim revizionim navodima, dokazima koje je u disciplinskom postupku izvela tužena, nesumnjivo utvrđeno da su apelant i N. B. (koji su bili na rukovodećim pozicijama kod tužene) učestvovali u radnjama kojima je bila svrha manipulacija cijenama akcija, a ne zarada tužioca koje su dovele do sniženja cijene pomenutih akcija i koje su time suprotne zakonskoj obavezi tužene (član 8 Zakona o Investiciono-razvojnoj banci) da pomenutim fondovima (koji su predstavnici državnog kapitala) upravlja uz uvažavanje principa transparentnosti, sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti, disperzije rizika i očuvanja i uvećanja realne vrijednosti kapitala. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je, postupajući na navedeni način, apelant doveo i do narušavanja ugleda tužene u odnosu na ispunjenje njene zakonske obaveze upravljanja navedenim fondovima. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da nije dokazano da su apelantove radnje dovele do nastupanja štete za tuženu s obzirom na to da se, pored materijalne štete (sniženja cijene akcija predstavnika državnog kapitala, kojim upravlja tužena), nastala šteta ogleda i u nematerijalnom obliku
- narušavanju ugleda tužene. Po mišljenju Vrhovnog suda, disciplinska komisija tužene je pravilno postupila kada je Upravi tužene predložila donošenje pobijanih odluka o prestanku radnog odnosa apelantu.
11. Nadalje, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenice koje su utvrđene u disciplinskom postupku, te ocjenjujući da one predstavljaju povredu radne obaveze i krivično djelo, imajući u vidu elemente krivičnog djela za koje su tužioci osuđeni pravosnažnom odlukom suda, Vrhovni sud je zaključio da proizilazi da su one „potvrđene u krivičnom postupku“, odnosno pravosnažno osuđujuća presuda ide u prilog zaključku da su u disciplinskom postupku povrede radnih obaveza pravilno utvrđene i identifikovane.
12. Imajući u vidu da se, prema odredbi člana 47 stav 2 tačka k) Pravilnika o radu tužene u vezi sa članom 4 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika, težom povredom radnih obaveza smatra svako ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca, ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, što je identično kvalifikaciji iz odredbe člana 98 stav 2 tačka 11 Zakona o radu, Vrhovni sud je zaključio da je tužena u disciplinskom postupku pravilno utvrdila da su apelant i N.B. počinili težu povredu radne obaveze iz člana 47 stav 2 tačka k) Pravilnika o radu. Pritom Vrhovni sud je ukazao da je apelant, pored toga, opisanim radnjama počinio i povredu propisanu tačkom v) Pravilnika o radu tužene, koja je kvalifikovana kao „zloupotreba položaja sa materijalnim i drugim štetnim posljedicama“ s obzirom na rukovodeću poziciju na kojoj se nalazio kod tužene i direktnu vezu sa upravljanjem hartija od vrijednosti, usljed čega su te radnje u krivičnom postupku kvalifikovane kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja. Po mišljenju Vrhovnog suda, suprotno revizionim navodima, pobijanim odlukama počinjene povrede su jasno opisane i određene. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da navedena utvrđenja o počinjenim povredama radnih dužnosti su dovoljna da se apelantu izrekne disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, pa se pokazuju neosnovani apelantovi revizioni navodi da tužena nije mogla utvrditi da je apelant počinio i težu povredu radne obaveze iz člana 47 stav 2 tačka j) Pravilnika o radu, koja je kvalifikovana kao „kršenje odredaba Etičkog kodeksa“, s obzirom na to da je on usvojen 2. jula 2009. godine. Uostalom, kako to pravilno zapaža drugostepeni sud, o navedenim radnjama trgovanja akcija apelant nije obavijestio tuženu ni do sjednice 13. avgusta 2009. godine na kojoj je razmatran prijedlog za donošenje odluke o prihvatanju ponude za preuzimanje akcija u preduzeću „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka, a tada je na snagu već stupio Etički kodeks tužene.
13. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su osporene odluke tužene pravilne i zakonite, te je primjenom odredaba člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant je ukazao na pogrešnu ocjenu dokaza i, s tim u vezi, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je istakao da su osporenom presudom proizvoljno i paušalno protumačene odredbe Zakona o radu, Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene. Apelant, zapravo, obrazlaže kako i na koji način su redovni sudovi trebali odlučiti iznoseći svoje neslaganje sa stavovima redovnih sudova, jer tvrdi da je dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, apelant smatra da tužena nije mogla na osnovu dokaza koje je izvela Disciplinska komisija tužene (strana 2 i 3 Zapisnika sa rasprave) utvrditi teže povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret. Ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i to odredbe člana 98 stav 2 tačka 11 Zakona o radu i člana 47 stav 2 tačka v) u vezi sa tač. j) i k) Pravilnika o radu tužene.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su naveli da ostaju kod razloga datih u osporenim presudama, jer, suprotno apelantovim tvrdnjama, prilikom donošenja presuda nije bilo kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelant neosnovano pozvao u apelaciji.
16. Tužena smatra da je u konkretnom postupku na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije pričinjena povreda apelantovih ustavnih prava na koje apelant ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
18. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 98.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se: 11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 078229 15 Rsž od 23. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju sljedeće:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju apelant je protiv tužene vodio spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, što znači da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. U kontekstu iznesenih prigovora koji se suštinski tiču proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
29. Razmatrajući navode apelacije u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza ( navedenom sadržajno korespondira član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, te ocjenjujući dokaze koji su u prvostepenom postupku predloženi i izvedeni kako od apelanta, tako i od tužene, te nakon sveobuhvatne analize dokaza u obrazloženju presude, pozivajući se na odredbe ZPP u vezi s relevantnim odredbama Zakona o radu, Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene, zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sve zaključke Osnovnog i Okružnog suda u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva potvrdio je u revizionom postupku Vrhovni sud, koji je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama apelantovih revizionih navoda i po službenoj dužnosti, primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu i Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene, dao jasno obrazloženje i razloge zašto je smatrao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi, te potvrdio pravilnost i zakonitost odluka nižestepenih sudova kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
31. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da je odluka tužene o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonita, te da je tužena prilikom njenog donošenja u svemu postupila u skladu sa odredbama ZPP, relevantnim odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene. Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost kako u pogledu ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. S obzirom na to da apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te da nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni relevantnih odredaba ZPP, Zakona o radu i Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnih i materijalnopravnih propisa na apelantovu štetu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević