Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-201/19 (A. K.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-201/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-201/19, rješavajući apelaciju Adnana Kikića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Kikić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 045121 18 Kž od 26. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 045121 17 K od 28. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Jovan Lj. Gostić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 14. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 045121 18 Kž od 26. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 045121 17 K od 28. svibnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je za radnje navedene u izreci prvostupanjske presude (što je zajedno sa Fikretom Kikićem i Kemom Kikićem i NN osobom, naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem i nasiljem ugrozio građanski mir Sadedina Ćehajića) proglašen krivim zbog kaznenog djela nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 1. u vezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je svjedok oštećeni Sadedin Čehajić u istrazi izjavio da je na benzinsku crpku došla NN osoba sa vozilom da natoči gorivo, te da je tijekom saslušavanja na glavnom pretresu oštećeni ponovio to isto, ali je tokom daljeg ispitivanja kroz direktno i unakrsno ispitivanje pojasnio da u momentu kad je vozilo došlo na benzinsku crpku nije prepoznao osobu koja je došla tim vozilom, ali je kasnije tijekom događajam, kad je vidio ostale sudionike događaja - braću Kikiće, shvatio da je apelant bio osoba koja je prva došla na benzinsku crpku, te zatražio da mu naspe gorivo, a zatim ga udarao palicom, psovao, prijetio. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je neosnovan prigovor odbrane da je na glavnom pretresu nezakonito provedena radnja prepoznavanja s obzirom da radnja prepoznavanja nije provođena na glavnom pretresu, nego je oštećeni u sklopu svoje izjave na glavnom pretresu rukom pokazao na apelanta i rekao da je to osoba koja ga je napala, što ne predstavija radnju prepoznavanja.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u iskazu oštećenog Sadedina Čehajića nema nikakvih kontradiktornosti u pogledu bitnih činjenica, te načina izvršenja kaznenog djela od strane apelanta. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su saslušani policajci Dragan Baštijanović, Anto Ćosić i Miodrag Marić vrlo jasno ispričali na koji način je došlo do prijavijivanja kaznenog djela od strane oštećenog, a što se u potpunosti potvrđuje s njegovim iskazom, te sa zabilješkama ovih policajaca i zapisnikom o uviđaju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na glavnom pretresu izvršio uvid u presudu prvostupanjskog suda od 23. prosinca 2016. godin (kojom su nakon razdvajanja kaznenog postupka pravomoćno osuđeni Fikret Kikić i Kemo Kikić), međutim ova presuda, sama za sebe, nije isključivo dovela do zaključka da je apelant kazneno-pravno odgovoran za kazneno djelo, nego ju je sud mogao koristiti kao dokaz, u sklopu sa drugom dokaznom građom. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je sud učinio bitnu povredu, kad je izvršio radnju prepoznavanja, jer se na pretresu nije izvodila ova radnja u smislu člana 99. ZKP FBiH.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje. Naime, apelant ističe da svjedok Sedadin Čehajić u istrazi nije znao niti poznavao apelanta, te ako je prepoznavanje izvršeno u sudnici na glavnom pretresu, onda je to prepoznavanje izvršeno nezakonito bez prethodno danog opisa i predočavanja više sličnih osoba. Također, apelant je naveo da u slučaju da prepozanvanje nije izvršeno u sudnici onda je apelantu suđeno bez ijednog materijalnog ili subjektivnog dokaza koji bi upućivao na njega kao izvršitelja kaznenog djela.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKP). Pri tome, prema članku 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević